Pobijedio ovisnost i postao svećenik

Kad sam bio mladić od 15, 16, 17 godina, kad sam napustio Crkvu poslije krizme i otišao svojim putem tražeći svoju slobodu, izgubio sam se. Mene je moj đir odveo do toga da sam bio deset godina ovisan o heroinu. Ove danas mlade njihov đir vodi u jednu drugu drogu koja se zove tuga, praznina, nezadovoljstvo, samoća, površnost u životu, neodgovornost

Don Ivan Filipović na blagdan Sv. Male Terezije od Djeteta Isusa predvodio je u crkvi Sv. Frane u Zadru misno slavlje na kojem su se okupili članovi Zajednice Cenacolo iz više dijelova Hrvatske te njihovi roditelji i prijatelji. Ova zajednica u Zadarskoj nadbiskupiji djeluje kao Bratovština Sv. Nikole u Jankolovici, čiji su članovi sudjelovali u velikom broju na euharistijskom slavlju. Između ostalih prisustvovali su još mladići iz bratovštine u Ugljanima i bratovštine u Vrbovcu.
U Hrvatskoj djeluje osam kuća zajednice Cenacolo, a centralna kuća nalazi se u Vrbovcu. Don Ivan Filipović je svećenik u Zajednici Cenacolo, zadužen za bratovštine ove zajednice u Hrvatskoj. Ona je jedan od najmlađih crkvenih pokreta u Katoličkoj crkvi.      
Ovaj duhovni susret obogaćen iskustvom o djelovanju Boga i njegovoj pobjedi nad tamom, zlom, grijehom i ovisnošću o čemu je u propovijedi govorio don Ivan Filipović, održan je u povodu pripreme za blagdan Sv. Frane.
– Radostan sam u srcu, jer svaki put kad se sjetim svoje životne priče, problema koji sam prošao u životu, teških problema s ovisnošću, a danas Božjim čudom sam svećenik, zahvalan sam Ocu što me ljubi. Svaki put se prisjetim onog što sam bio i što sam danas pred vama. Nadam se da kad vidite mene danas kao svećenika da osjetite u srcu koliko je uistinu Bog velik, koliko je Bog ljubav, oprost i koliko ima nade za svakog izgubljenog, rekao je na početku svete mise predvoditelj euharistije pročitavši zatim zbornu molitvu u čast svete Terezije koja je išla putem poniznosti i malenosti. Bog je, naime, svoje kraljevstvo obećao poniznima i malenima. Stoga, smo i mi pozvani s pouzdanjem ići putem svete Terezije kako bi se njezinim zagovorom i nama otkrila vječna slava Božjeg lica.
– Sveti Franjo je posebno drag svima nama i našem narodu. Sveti Franjo je ostavio neizbrisivi trag u povijesti čovječanstva i povijesti Crkve. Svojim životom je ispisao jednu predivnu priču, svjedočanstvo o tome kako je snažno prigrlio Krista i temeljito ga posvjedočio. Franjo je povukao za sobom mnogo malih ljudi. Danas kad su redovi u krizama i kad je jako malo redovničkih poziva, među franjevcima se osjeti nekakva snaga, svetost Franjina iz 13. stoljeća još uvijek se osjeti i dira u srce. On je proživio zajedništvo s Isusom, prigrlio Isusa, čulo se na početku propovijedi.
– Isus u svoj svojoj dobroti, milini, ljubavi, ipak je jedan Bog koji je zahtjevan, koji čeka da ga čovjek prihvati i primi u svoje srce. Ne može čovjek pored Isusa ostati indiferentan, ne može glumiti da se ništa oko njega nije dogodilo. Taj Bog se nudi čovjeku, rekao je don Ivan dodajući kako Isus daje školu života, a da bismo išli njezinim putem potrebno je otvoriti srce i dušu i prihvatiti Božji naum.
– Kad sam bio mladić od 15, 16, 17 godina, kad sam napustio Crkvu poslije krizme i otišao svojim putem tražeći svoju slobodu, izgubio sam se. Mene je moj đir odveo do toga da sam bio deset godina ovisan o heroinu. Ove danas mlade njihov đir vodi u jednu drugu drogu koja se zove tuga, praznina, nezadovoljstvo, samoća, površnost u životu, neodgovornost, govorio je don Ivan naglasivši kako je jedino putem susreta sa živim Bogom moguće pobijediti svaku smrt, ovisnost i grijeh.
– Bogu sam zahvalan što se meni taj susret dogodio i što mi se događa svaki dan. Svako jutro sam na koljenima u molitvi pred euharistijskim Isusom kojeg susrećem i doživljavam srcem, dušom, mislima i emocijama, rekao je don Ivan, koji je tijekom misnog slavlja pozvao mlade da odbacuju sve ono što ih odvlači od prave istine i pravog susreta s Bogom, što ih odvodi na sporedne putove dajući im lažna zadovoljstva, koja su prolazna i koja ostavljaju prazninu i tugu u srcu.
 Između onih koji su podijelili svoje duhovno iskustvo govorio je i don Stanislav Wielinski, duhovnik Nadbiskupskog sjemeništa “Zmajević”, uime sjemeništaraca koji su također nazočili svetoj misi.
– U sjemeništu “Zmajević” je petnaest momaka koji žele osjetiti Božji poziv. Bog zove svakoga čovjeka na različite načine, svatko treba ispuniti neki zadatak u svom životu. Petnaest momaka želi odgovoriti na poseban način na Božji poziv, jer zvanje je najprije Božji dar i odgovor. Ne može biti netko samo pozvan, a da pri tome ne odgovori. Mora biti jedno i drugo. Bog poziva i čovjek mora odgovoriti na ovaj dar. Bog je “zasadio” u njih klicu zvanja koju je potrebno njegovati, usmjeravati i pomagati, kazao je duhovnik Sjemeništa.
Nakon svete mise uslijedilo je zajedničko druženje uz razgovor, kolače i sokove.

U CENTRU PRIHVAĆAJU I ONE KOJI NISU BILI OVISNICI O DROGAMA

– U Hrvatskoj djeluje osam centara ili bratovština u koje prihvaćamo mlade ljude s poteškoćama. To su nekad bili najviše ovisnici o drogama, dok u ova najmodernija vremena i zadnjih godina jako je puno mladih koji imaju i druge probleme, kao što su beznađe, besmisao depresije, tjeskobe, strahovi, itd… Pratim život mladih u bratovštinama uz svoje svećeničko poslanje. Najveća bratovština ili centar Zajednice Cenacolo u Hrvatskoj je u Vrbovcu pored Zagreba. To je Bratovština Sv. Vinko, smještena u jednom starom dvorcu koji su nam časne sestre milosrdnice ustupile za prihvaćanje mladih. Tamo provodim najviše vremena, jer tamo imam najviše obveza, a u bratovštini živi šezdesetak mladića. U blizini se nalazi i jedna bratovština s 15 do 20 djevojaka, rekao nam je u razgovoru don Ivan Filipović.
 Zajednica Cenacolo je osnovana 1983. u Italiji, ima šezdesetak bratovština po cijelom svijetu. Bavi se mladima i djecom. U Južnoj Americi ima pet, šest bratovština koje se isključivo bave prihvatom i odgojem napuštene djece. U Hrvatsku je došla 1990. godine, a djeluje osam kuća, u Vrbovcu, Varaždinu, u mjestu Šišinec pored Siska, u Istri, u Jankolovici kod Biograda, prema Splitu kod Trilja na Ugljanima, u Međugorju i u Slavoniji.