Nikad zaboravljeno viteštvo

Rabljani i samostrele i strelice izrađuju sami. Ako se radi ručno, za izradu jednog samostrela potrebne su tisuće radnih sati plus zdrav i ravan komad orahovine, hrastovine ili trešnje, koja je, kažu upućeni, zbog mekoće najbolja. Tvrđavski samostrel, ta ubojite igračka koja može probiti dasku debelu sedam centimetara – stoji ravno 4000 eura
Samostrel nije za igru i ne pokušavajte sklepati što slično kod kuće. Radi se o hladnom, najhladnijem, smrtonosnom oružju, za nj je potreban oružni list, i oko toga nema šale:
– ‘Ovaj tvrđavski samostrel teži 21 kilogram’ – govori Tomislav Miličević, voditelj juniora i seniora u udruzi rapskih samostreličara, inače vatrogasni inspektor u danima kad se ne bavi ovom naročitom vojničkom tradicijom.
– ‘Imaš još konjičke i pješačke samostrele, ali oni su puno lakši’ – kaže, napinjući luk svog smrtonosnog oružja, blago nezainteresirano, kao da zateže lanac na biciklu – ‘Ovaj moj tvrđavski, on ti ima čeličnu oprugu i specijalnu tetivu. Kad odapne, to ti je strahovitih 900 kila potiska s brzinom strelice od 84 metra u sekundi! Kad pogodi, ne prašta’ – smješka se vatrogasac.
Ova tradicija četvrtu se godinu zaredom održava na otoku Rabu, za vrijeme Rapske fjere, od 25. do 27. srpnja. Fjerom se obilježavaju blagdani sv. Jakova, sv. Ane i sv. Kristofora. Na blagdan potonjeg sveca, zaštitnika grada Raba, svečanosti kulminiraju viteškim igrama, preciznije, nastupom samostreličara. Praćeni zvukovima fanfara, bubnjeva i zvona, samostreličari i zastavničari u društvu gradskog kneza i njegove pratnje marširaju ulicama grada, sve do katedrale gdje dobivaju blagoslov. Na Trgu sv. Kristofora, ispred gradskih vrata, knez otvara igre, uz fanfare se na jarbol podiže rapska zastava i na znak časnog suda vitezovi počinju natjecanje. Najbolji je strijelac onaj čija se strelica zabije najbliže središtu mete, a pobjednika proglašava knez. Igre se zatvaraju programom srednjovjekovnog plesa te svečanim mimohodom svih sudionika.
Kamporska kronika Osim što funkcioniraju kao zgodna vinjeta koja popunjava turističku ponudu na otoku, rapske su viteške igre zorna lekcija o srednjem vijeku na Rabu. Na kamenim ulicama Kaldanca, najstarijeg dijela grada, više od 400 kostimiranih sudionika uz svjetlost baklji u 65 radionica oživljava srednjovjekovne običaje i zanate. Krstareći krivudavim uličicama ili zalazeći unutar niskih kamenih kuća, posjetitelji mogu vidjeti kako se u to doba kovao novac i obrađivao kamen, kako su se plele košare, češljala vuna, mljelo brašno ili mijesio kruh. Međutim, ono što zahvaljujući ovim igrama doista najviše izbija u prvi plan jest samostrel, snajper srednjeg vijeka.
Samostrelom su se u borbama na daljinu u Europi prvi koristili stari Goti u IV. stoljeću, a Rabljani su njime u XI. stoljeću s bedema branili grad. Osvajača ovdje više nema, u ovaj zaljev odavno već ne uplovljavaju neprijateljske galije i škune, rapske zidine više ni ne pamte njihove topove, no jedno ipak ostaje – sjećanje na 1358. godinu i oslobođenje Raba od Mlečana. Otok je tom prilikom doživio veliko pučko slavlje koje je kao blagdanski običaj u cijelosti obnovljeno 2002., da bi godinu dana kasnije i službeno dobilo naziv Fjera.
Prvi spomen o viteškim igrama na Rabu dugujemo piscu “Kamporske kronike” iz 1364. Fra Odoriko Badurina iz Samostana sv. Eufemije nije imao pergament, pa je fratarski marljivo, na magarećoj koži pripovijedao o tamošnjim prilikama na Rabu. Baš onako šekspirovski raspričano, po mjeri srednjeg vijeka, vrijedni je fratar pisao o tome kako su svečanosti počinjale u katedrali, kako se u procesiji u srebrnom moćniku gradom nosila glava sv. Kristofora, spominjući se vitezova i njihovih štitonoša, trubadura i žonglera. U kronici navodi i novčanu nagradu od 40 dukata pobjedniku, pišući kako za vrijeme igara sud nije radio pa su dužnici mogli slobodno ulaziti i izlaziti kroz vrata grada. U cijeloj kronici možda najviše upada u oči sljedeće: pučani su se smjeli ravnopravno natjecati uz plemiće, a svu je organizaciju igara plaćala Venecija, sretna što joj se eto, podanici obučavaju u rukovanju oružjem. Međutim, preživljavanje tehnološke revolucije i ulazak u novo doba rapske viteške igre posredno duguju ponajviše stanovitom kamenoklesaru.
Spojene posude Budući da u IV. stoljeću kršćanstvo baš i nije bilo u modi, klesar Marin, inače rođeni Rabljanin, sa skupinom je istomišljenika odlučio svoju vjeru ispovijedati na nekom sigurnijem mjestu. Nakon duge plovidbe, iskrcali su se negdje bogu iza nogu, na dotad nenastanjenom otoku. Vidjeli su obronak sure hridi i pod njim djevičansko žalo. “Tu ćemo graditi”, rekao je klesar Marin. Tako se začela mala kršćanska zajednica koja se poslije razvila u snažnu utvrdu i današnju Republiku San Marino.
-‘Sanmarineži su naša braća, a Rab njihova pradomovina’ – kaže Tomislav Miličević – ‘Kad su 1968. godine naša dva grada potpisala povelju o prijateljstvu i na igralištu ‘Blato’ sanmarinski balestrieri demonstrirali vještinu pucanja iz samostrela, Rab je nakon dugih stoljeća ponovno doživio viteške igre’. Krajem osamdesetih, samostreličari iz San Marina još su dvaput posjetili Rab i održali turnir, da bi 1995. nagovorili Rabljane na osnivanje vlastite Udruge samostreličara. Obučili su zainteresirane Rabljane u pucanju i izradi oružja, poklonivši im kopiju nacrta koju čuvaju kao svetinju – ‘Njihova udruga postoji već 150 godina – kaže Miličević važno – ‘Oni samostrele strašno cijene, to je simbol njihovog identiteta, njihove kulture uopće’.
Zapravo, ta su dva grada spojene posude. Ne možeš na jednoj strani dobiti a na drugoj ne izgubiti, i kad god netko u Rabu izradi samostrel, to će, nemojte nimalo sumnjati, ubrzo ponoviti neki neimar iz San Marina. I sve su vrijeme i jedan i drugi grad vrlo ponosni na to. Tomislav Miličević može vam sve ispričati o tome, taj je naprosto opčinjen samostrelima, toliko da je bio i pobjednik jednog turnira na gostovanju u San Marinu. Znači, de facto, bio je čovjek neko vrijeme prvak svijeta.
-‘To oružje čine luk i tetiva na gredi s mehanizmom za odapinjanje’- pojašnjava bivši prvak svijeta – ‘Tu je još srednjovjekovni ciljnik, diopter i marker. Luk se napinje napinjačem, krikom. Strijelu od guščjeg pera najprije valja precizno namjestiti. Gleda se kroz diopter, ali tu nema stakla, jer u ono doba nije bilo leća. Uglavnom, okom hvataš vrh strelice i gađaš središte mete. Do sto metara strijela leti pravolinijski – poslije već malo pada’.
Rabljani i samostrele i strelice izrađuju sami. Ako se radi ručno, za izradu jednog samostrela potrebne su tisuće radnih sati plus zdrav i ravan komad orahovine, hrastovine ili trešnje, koja je, kažu upućeni, zbog mekoće najbolja. Tvrđavski samostrel, ta ubojite igračka koja može probiti dasku debelu sedam centimetara – stoji ravno 4000 eura.
U deset godina postojanja, Udruga rapskih samostreličara nastupila je 103 puta, od toga 13 puta u inozemstvu, 43 puta širom zemlje i 47 puta na Rabu gdje je nastup, uz samostrele, nezamisliv bez još jedne stvari. Radi se o tvrđavskom topu kalibra 75 mm i mase od 1100 kilograma, kojim rukuje topnik Josip Jaška, umirovljenik i pasionirani ljubitelj povijesti i starog oružja. Rukovanjem teškom artiljerijom ovladao je prije godinu dana, kad je zajedno s dvojicom pomoćnika prošao balističku obuku i položio sve stručne ispite. Njegov je top replika ‘kulevrina’, tvrđavskog topa iz 16. stoljeća. Josip ga puni crnim barutom i kartonom. Taman smo stigli začepiti uši da bi u slijedećem trenutku top veselo poskočio. Bljesnulo je i puklo kao da je grom pogodio kulu. Nekoliko trenutaka ništa se nije čulo – a onda je iz barutnog dima počeo stizati šapat preplašenih turista, sve glasniji i jači, zatim i glasovi, urlici zapravo, a onda je sve opet poklopio teški žamor iz tisuća grla:
-‘Nadam se da nikog u publici nije strefio infarkt’ – bilo je prvo što je topnik Jaška rekao pokušavajući zabrinutim glasom prikriti osmijeh što mu je izdajnički titrao usnama.
 
 
Evociranje kuge Četiri stotine godina, u zadnjoj nedjelji u travnju, na Rabu se slave Križi, zavjetni blagdan u spomen na spas od kuge koja je harala otokom od 1449. do 1456. Epidemija kuge evocira se i na Fjeri. Mračnim ulicama stare gradske jezgre promiču bolesnici s kapuljačama na licima, spremni da vas svakog trena zaskoče kužnim zadahom crne smrti.
Heraldička priča Dekor renesanskih viteških igara nezamisliv je bez brojnih zastava. Njihovu različitost određivao je status sudionika iz plemstva. Na velike pravokutne zastave pravo su polagali bogatiji plemići, dok su siromašniji nosili zastave s lastinim repom ili plamičkom. Pored obiteljskih zastava, za vrijeme igara nosila se i zastava rapske općine s likom sv. Kristofora. Brižno čuvane u Rapskoj katedrali, zastave su se izvan nje iznosile samo u d