Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

20 C°

Zvuk svirala ispod bajama

04.11.2010. 23:00


Naši zastupnici u Saboru ponašaju se kao da su raspamećeni. Da bi im se pamet razbistrila, preporuči im da piju izvorsku vodu s Velebita, ono malo mlijeka što je ostalo na velebitskim pašnjacima i da uz slavonski pšenični kruh jedu luk s velebitske zemlje. Budi uvjeren da će biti meljave, a i brašna
Po sjećanju, bila je subota, zadnjega tjedna u mjesecu svibnju 1957. godine. Te subote , uvijek dobra učiteljica Marija Dedić, odlučila je povesti na jednodnevni izlet u Paklenicu sve učenike Osnovne škole iz  Krneze. Ja sam tada pohađao drugi razred. Osvanuo je prekrasan sunčan dan, baš onakav kakav i priliči mjesecu svibnju. Pješice smo išli od Krneze do Ražanca, a zatim, do Starigrada, prevezla nas je gajeta Bene Žagra. Po izlasku iz gajete, ugledali smo brojnu, ali skromnu mehanizaciju koja je radila na izgradnji Jadranske ceste. 
Tužna glazba starigradskog mladića
Ne zastajući, krenuli smo dalje  običnim putem  koji je vodio prema centru Starigrada, i dalje prema  Planinarskom domu, u Paklenici. Odjednom čujemo, za nas neobičnu  glazbu. Što smo bili bliže izvoru glazbe, bolje se čula.  Doimala se, jako tužnom. Kada smo došli do samog izvora glazbe, svi smo se  zaustavili i bacili pogled preko kamenom zidanog plota. Tik uz plot, ispod bajama, na biljcu, leži mladić i svira diple. Pored njega su još dvojnice i gusle. Nakon što su sva djeca bacila pogled preko plota na mladića, starog dvadesetak godina, visine oko metar i devedeset centimetara, širokih ramena i snažnih ruku, brzo su nestala. Učiteljica nas je često požurivala i govorila nam, da ima još dosta hoda do planinarskog doma. Odlučio sam, zadržati se i poslušati glazbu, a onda ću trkom priključiti se grupi. Možda ću, u životu samo ovaj put čuti ovako tužnu glazbu, pa ako dobijem i ukor od učiteljice za izostajanje iz grupe, manje je zlo. Kako je mladić bio tik ispod kamenog plota, nisan  mu mogao vidjeti lice, pogotovo oči. Na više svadbi viđao sam da slijepi čovjek svira harmoniku. Mi, djeca, znali smo komentirati, ne vidi, a tako lijepo svira i prebire po klavijaturi. Popeo sam se na suhozid prekriven dračom. Drača je služila kao zaštita, da u vrt, ne bi ulazile koze, ovce i da ne pojedu cimu od krumpira, kupus, fažol, bižu, bob, pogazile luk i kapulu.
Gledam mu u lice, ono crveno, a oči nisu mutne. Ima zdrave crne oči. Pravi gorštak, zdrav kao dren. Iz suhe drenovine kap bi vode iscijedio. Pokretom zjenica oka, dao mi je znak da me vidi. Iz očiju mu čitam da je on sa svojim sviralima sav u nekom tužnom svijetu. Gledam i slušam, kako iz konjskih struna izvlači tužne zvukove, sve u jasnoj poruci, kao da nešto gubi, nešto ostavlja, nekoga napušta. Nakon gusala uzeo je dvojnice a iz njih se čuju još tužniji zvuci. Kada je vidio da su mi potekle suze iz očiju, uzeo je diple, a iz njih se prolomi još tužnija glazba.
I, sine Ivane, ja zaplače kao gora, a on nastavi još tužnije svirati. Hoće mi poručiti, ovo su glazbala Velebita, glazbala ljepote, veselja, divljine, surovosti, očaja i smrti. Ovu glazbu, što si danas čuo, zapamti sine hrvatski, više se ne smije svirati ni čuti jer to nije zaslužio tiranin, a kamo li sinak lijepe naše. Nakratko, zaboravih na izlet i učiteljicu, tužbalice mi se u mozak pohraniše i postaše moja vječna svojina. Brzo sam potrčao uhvatiti učiteljicu i učenike. Trčim putem pored starih kuća u Starigradu. Kuće male i trošne. Uza put idu svinje, kokoši kljucaju nešto u travi pored puta, mazge pasu travu i tu i tamo vidiš staru babu kako nešto radi u dvorištu. Mlađi, i svi koji mogu doprinijeti u radu, su u planini, bilo za blagom ili u poljskim radovima. Zaključujem, ovdje je bijeda veća nego u Kotarima. Trčim, i divim se potočiću kako voda u njemu tiho žubori. Voda, od kiše i snijega koji se topi u planini, a na svom putu od izvora iznad Paklenice do podnožja Velebita nekoliko mlinova opslužuje. Pogledom tražim i, ne vidim učiteljicu i učenike. Previše sam se zadržao slušajući tužnu glazbu, još tužnijeg mladića. Sustižem ih nakon prvog uspona, ispod Anića kuka. Ondje se uglavila mala livadica. Livadica puna prekrasnog cvijeća. Svi su posjedali po livadi, izvadili iz torbi jelo i uživaju u prelijepoj prirodi. I upravo tu, potočić se račva u nekolko manjih potočića, što ovaj dio čini još ljepšim, a Anića kuk kao da sve to kontrolira i nadzire. Bože, ljepote!
Zemlje malo, a duša puno
Učiteljica me odmah pozvala na stranu i upitala: „Gdje si se toliko zadržao, mislila sam nekoga poslati da te potraži. Ti znaš, da sam ja odgovorna za tebe.” „Znam”! Izustih ovu riječ i  suze mi potekoše. Upitala me: „Što ti se dogodilo?” Ispričao sam joj kako sam promatrao jednog krasnog mladića kako u vrtu ispod bajama leži i svira tri glazbala, a  zvukovi su tako tužni, puni očaja i beznađa. „Velim, pa i Vi ste nešto čuli, možete li mi reći, zašto takva glazba?” Pogledam je u oči, a ono i njoj suze potekoše niz lice. Zagrli me, izvadi maramicu iz džepa, od bluze, obrisa suze meni, pa sebi, i reče: “Vidiš, ovo je siromašan kraj. Oni uglavnom žive od stoke, izrade rukotvorina i raznih drvenih alatljika. Zemlje je u planini malo, a duša puno. Prije par godina, dekretom im zabraniše držanje koza. Tobože, koze uništavaju šumski fond, i kad nestane koza, sva šuma će narasti kao ona s ličke strane.”
Sjećam se dobro, kada smo se kao djeca igrali oko mosta u Krnezi, danima bi stočari iz Velebita, pravi gorštaci, gonili stada koza cestom prema Zadru. Kada bi ih pozdravili, oni bi uljudno, odzdravili. U njihovu glasu, osjetio si tugu, jad i beznađe. A, kako i ne bi, na tisuće i tisuće koza i jaradi, sav  njihov trud, ode u bescijenje, sitom mesaru. „Vidiš”, kaže učiteljica, „glavni izvor zarade i prehrane im je dekretom ukinut. Ovaj prekrasni mladić, sutra ranom zorom ide u tuđi svijet, trbuhom za kruhom. On napušta rodnu grudu, napušta diku Velebit, njegove kanjone, visove, vrhove, snijeg, staze, potočiće, doce, buru, mazge, kuću, stare roditelje, djevojku. Napušta sve sa čime je srastao i odrastao. On ti cvili sa svojim sviralima ispod svoga bajama i na svom biljcu. Cvili glasno da ga svi čuju. Možda, negdje na kamenu pored stada ovaca cvili i njegova djevojka. Majka će mu zacviliti nakon rastanka, tako glasno, da će se njezini jecaji čuti do pola Velebita. Ona ga do zadnjega mora hrabriti i do rastanka suzu ne smije pustiti. Otac će nakon rastanka stisnuti zube, suzu pustiti i tugu skriti u čaši rakije. Tuđa zemlja te nikada ne prima kao tvoja zemlja. Maćeha se puno, puno, razlikuje od matere”.
Ovako tužnu glazbu, čuo sam nakon pedeset godina u filmu Titanik. U kadru, nakon potonuća. Najveće i najluksuznije čudo tehnike, „Nepotopivi brod” učas je nestao. Jauci zapomaganja bili su bolni i kratki.
Smokvenjaci Vuka Krapića
Gdje li se je skrasio ovaj mladić, sada djed, ili možda negdje počiva u vječnom miru? Gdje su njegova djeca i unuci? Da li je zauvjek ostao u tuđemu svijetu i za grob mu se ne zna? Da li je postao uspješni poslovni čovjek? Da li je pošteno zarađenim novcem napravio lijepu kuću u Starigradu, i sa svojima provodi zadnje dane života, uživajući u čarima Velebita, Podvelebitskog kanala i Vile Velebita? Da li ga je progutao neki velegrad i tužnu glazbu na ulici prolaznicima prodavao za dolar ili marku? Možda je njegovu glazbu, netko glazbeno pismen, stavio pod note i prodao po velikoj cijeni nekoj filmskoj kompaniji?
Sine Ivane, sjeti ga se i spomeni u molitvi. On, i svi takvi su naše gore list. Sudbine su različite i nepredvidive. Ništa više u očaj ne može baciti građanina, od nepromišljenih odluka državne vlasti.
Još dok smo bili djeca, stariji su nam znali govoriti: „Ako si sam, i stranac te nešto pita, ne pričaj previše, jer ne znaš tko je i što je?” Ljude i žene iz Velebita zvali smo „naši Podgorci”, isto, kao kada bismo u drugom selu govorili o bilo kojoj osobi iz našeg sela, bez obzira na rod, govorili smo naš, naš Kevrić, naš Dujo, naš Lukša… Prema našim Podgorcima imali smo poseban odnos. Oni su bili i ostali naši. Ako bi u selo navratio čovjek iz Velebita, obveza je bila dati mu piti vode ili bevande, što mu je više odgovaralo. Pili smo iz istoga pota. Njihova mazga pila je vodu iz kabla iz kojeg smo i mi pili. Nije bilo gađenja. Kada bi zatražili konak, did Pere i baba ti Zorka, skinuli bi slamaricu i na podu spavali, a njima bi ustupili krevet sa štramcem. Znali su reći: „Oni su pritrudnili.” A, kako i nisu. Na leđima nositi teret po Kotarima, škipove, držala za alatljike, naćve i dr. Sve to razmijeniti za kukuruz, pšenicu ili ječam i ponovo na leđima nositi natrag u Velebit. Nema praznog hoda.
Ono što su oni propatili teško je opisati. Krajem pedesetih, pa negdje do sedamdesetih godina, brojni Podgorci napuštali su rodnu grudu i trbuhom za kruhom razmilili se po Europi i dalekim prekomorskim zemljama. Kako ih je krasilo poštenje i radna navika, veliki broj od njih je zaradio novca  za napraviti novu kuću i vratio se na rodnu grudu. Bave se turizmom i u tome imaju velikog uspjeha. Od njih nikada nećeš čuti „u turizmu je najlakše zarađeni novac”, oni dobro znaju da je to teško zarađeni novac i da je turizam, sociologija, psihologija, ekonomija, pravo, kulturologija, da puno toga trebaš znati, i odraditi, da bi ugodio gostu.
Kao dijete dobro se sjećam rešti luka i smokvenjaka  koje nam je donosio i trampio Vuk Krapić (Vučina). Svaka glavica luka bila je kao šaka. Tri puta veća od glavice našeg luka. Pitao bih oca: „Zašto je njegov luk tako velik, a naš sitan i gdje je njemu njiva?” Odgovorio bi mi: „Nije ti svaka zemlja za sve usjeve. Velebit nije samo kamen, na pojedinim lokalitetima imaš obradive zemlje u većem kompleksu od cijelih podvrških livada. Zemlja u Velebitu je dušu dala za luk, krumpir i dr. Naša ti je zemlja bolja za neke druge kulture, a i klima ti je tamo oštrija, planina ima svoje zakone a ravnica svoje. Prirodu moraš poštivati i prema njoj se prilagođavati.„
Nego sine Ivane, nešto me posebno muči. Zemlja je u gospodarskoj krizi. Treba imati jasnu strategiju kako izići iz krize. To, ti nije samo donijeti papir. Svi trebamo više, smišljenije i organiziranije raditi i, sve podrediti gospodarskoj viziji budućnosti.
Previše meljave, a brašna ništa
Zastupnici u saboru, ponašaju se kao da su raspamećeni. Izgledaju kao grčki bogovi na Olimpu kada su danima pili ukiseljeni nektar. Kao ptice kriještalice, jedan drugom se unosi u lice. Previše meljave, a brašna ništa. Samo slušaš riječi: „Mi vlast, mi oporba, mi koalicioni, mi nezavisni…!” Dokle slušati ove riječi! Na papiru možemo biti i ovi i oni. A, u vođenju gospodarske politike, strategija mora biti jasna, i svi kao jedan, uprijeti u kola, da iz kaljuže čim prije iziđu na čist teren, i da ukrašena jurcaju brže i bolje od svih drugih u okruženju i šire, preko oceana.
Bojim se da se zastupnicima počinje za tur hvatati paučina. Ne drže se ni poruke Svetog Antuna Padovanskog. On reče: „Otiđimo na izvor događaja i donesimo prosudbu.” Puno toga se ne zna, ili se ne želi znati. Tuga me obuzme, kada svako malo na televiziji gledam i slušam kako majke na ulici plaču i govore: „Nemamo novca  za kruh djeci kupiti”. A oni kao raspamećeni.
Da bi im se pamet razbistrila, preporuči im da piju izvorsku vodu s Velebita, ono malo mlijeka što je ostalo na velebitskim pašnjacima i, da uz slavonski  pšenični kruh jedu luk s velebitske zemlje. Budi uvjeren da će biti meljave, a i brašna.
I zato, ako ti bilo koji sinak Velebita, „naš dragi Podgorac” dođe u tešku situaciji, pruži mu ruku i pomozi mu. Oni ti to neće zaboraviti. Zapamti: “Hrvatska se u svim ratovima branila na Velebitu!”
Na kraju! Sine Ivane! U životu ćeš imati puno, puno teškoća, nepredviđenih situacija i brodoloma, jer živiš na uzburkanom moru. Tražim od tebe, da budeš jak, ustrajan, ponosan, postojan, snažan, ali uvijek susretljiv.
Molim te, ovo kroz suze govorim, zorom,  prije nego li se prvi pijetli oglase; trčećim korakom po cijeloj Lijepoj našoj, prenosi i ponavljaj poruku: “Ne smije se ponoviti tužna glazba starigradskog mladića!”