Rock je promijenio svoj lik

Sponzorirani rock nije pravi, često bendovi postaju produžene ruke PR-a neke moćne pivovare ili banke. Danas jest stvari lakše reći, ali postoji druga vrsta cenzure, postignute kreditima i pacifikacijom društva

Malo koji bend na ovim prostorima može se podičiti raspadom na dva uspješna, pa čak i međunarodno priznata benda, a još ih se manje može podičiti tolikim međusobnim razlikama. Zabranjeno pušenje i No Smoking Orchestra dva su lica jedne kovanice, koja je pod imenom Zabranjeno pušenje krenula ranih 80-tih u definiranje balkanskog Novog vala. Vizionarstvo ekipe okupljene oko projekta Top liste nadrealista, koji je činio dobar dio Pušenja, na kraju se s društvenih kronika prelilo i na bend pa su rat dočekala dva potpuno drugačija tabora, muzički i ideološki.
Davor Sučić, poznatiji kao Sejo Sexon, centralna je figura ovog, nama ipak nekako bližeg i dražeg – Zabranjenog pušenja. Čovjek koji i o teškim temama znade pričati duhovito, koji je od 2009., “u sudačkoj nadoknadi”, ponosni vlasnik diplome Odsjeka za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta, u razgovoru govori i o dvama Pušenjima, ideologijama, nekad političkim a danas konzumerističkim, ali i rocku općenito i njegovim mijenama.
Tenkovi bez gusjenica
Pušenje je u svojoj karijeri prošlo polaganu smrt vinila, dizanje i smrt CD-a i doživjelo krizu koncepta albuma uopće. Kako se snalazite s tranzicijom u nove medije, u novu priču?
– Šta ja znam, rock publika je specifična. Do nje se teško dolazi, ali teško je se i gubi. To nije stvar koja se može postići prepariranjem sisa i napucanim spotovima. To je posao koji se gradi dugo i mukotrpno, i stvar je terena, kontakta s ljudima, često i diskusija poslije koncerta s publikom da se razjasne stvari (smijeh). Ja bih upotrijebio sličnu jednu retoriku kao što navijači Želje kažu: “Za Želju se ne navija, Želju se voli”. Slično je i s rockom – ili voliš ili ne voliš. Tako i mi koncept CD-a ne mijenjamo, to je jedna priča, a najveći je posao poslije snimanja složiti to u neki kontinuitet i atmosferu. A tu je onda i videodizajn…, ma starinska škola, ali smatram da još uvijek ima smisla.
Kad smo već kod dizajna, zanimljiv je ovaj koncept petokrake s bar-kodom na “Muzeju revolucije”.
– To je na neki način priča o rocku. O toj zamci u koju smo svi upali, borbi za sponzore, firme koje će nas podržati. I mi se često hvatamo toga da pokušamo oboriti cijenu proizvodu. Netko kupuje aute, kuće, a mi cijenu proizvoda. Te pare reinvestiramo u troškove koji nisu mali kad se radi CD. Dan danas mi tu cijenu držimo na 40-ak kuna. Ali generalno sponzorirani rock nije pravi, često bendovi postaju produžene ruke PR-a neke moćne pivovare ili banke. Tako da se malo otišlo daleko od osnovne misli toga što je rock. Danas imaš nevjerojatno puno bendova i nove produkcije koja stalno dolazi, ali društvo je toliko pacifizirano, bez ikakvih inicijativa, pa i ovi prosvjedi, sve to dolazi na poticaje iz vana, mi smo nevjerojatno pacifizirani u odnosu na probleme. Tako je i priča o Muzeju revolucije priča o rocku koji je danas sličan eksponatima u muzejima: to su pištolji s izvađenim udarnim iglama, to su tenkovi bez gusjenica…
Ljepota metafore
Kako se u to uklapa New primitivs, s obzirom na to da se time bavite i u svojem diplomskom radu?
– Ma rad je više vezan za fenomen 80-ih, sukob omladinske subkulture i politike, a to nije samo New primitivs nego i Neue Slowenische Kunst, omladinska štampa Polet, Mladina, čitav jedan front ljudi koji se često međusobno nisu ni podnosili, ali koji su istovremeno bili na istoj tračnici i bili nova snaga, novi vjetar. Energija političkog establišmenta, ne mala, bila je utrošena da se to poništi, pa i fizički ukloni. Poznate su zabrane i bendova i novina i pjesama, međutim stvorio se jedan potpuno nepotreban front, jer je ta mlada ekipa bila budućnost zemlje, scena jedne nove političke energije, ali oni su prepoznati kao neprijatelji društva, neprijatelji socijalizma i s njima se trebalo obračunati.
Uglavnom, po staroj “dok se dvojica svađaju, treći iskoristi priliku”, a ti treći koji su se pojavili 90-ih bili su nekvalitetniji od tih mladih ljudi koji su imali i energije i entuzijazma za promjenu društva. Jer ljudi koji su došli ’90-ih bili su politički irelevantna snaga. U to doba u svim balkanskim društvima bilo je je isto, ljudi pod maskama velikih nacionalnih priča zapravo su radili vrlo praktično – pljačkanje, osiromašivanje i devastacija društva u svakom pogledu. A šansa koja je propuštena 80-ih u obnovi društva, skupo nas je koštala 90-ih.
Je li priča o Pušenju ujedno i priča o tranziciji? Bend se u svojoj ranijoj fazi moralo obilato koristiti metaforama da bi reklo poruku, dok danas sve može biti puno direktnije. Ali znači li to da je i bolje?
– Na neki način rock, hip hop, kao medij direktnog komuniciranja, promijenio je svoj lik. Danas jest stvari lakše reći, ali postoji jedna druga vrsta cenzure, postignute kreditima, postignute pacifikacijom društva, i dosta se još uvijek govori kroz metafore, kao što još uvijek postoji određeni strah kod ljudi jer nekad se neprijatelj vidio, bio je s druge strane barikade, a danas je nevidljiv. Vidiš po licima ljudi puno više strepnje, pa i straha, nego što je bilo prije i ja mislim da će bar dok se ne isplati prvi val kredita ljudi biti jako mirni. S druge strane, ima i u tom govoru metafore neke ljepote, neke snage, jer direktni govor se vrlo brzo potroši, ljepota nekad i jest u skrivenim stvarima.
Državni umjetnici
Ni jedna priča o Pušenju ne može proći bez paralele ZP i No Smoking Orchestra. Je li i vas zadesilo ono vizionarstvo Top liste nadrealista o raspadu i podjelama?
– To je u neku ruku točno, ali nije problem Pušenja bio konkretno preslika društvenih problema. Naš problem je nastao u prvom redu zbog neslaganja oko funkcioniranja, posla. I TLN i Pušenje su postali prevelike stvari, a puno je teže plivati u uspjehu nego u neuspjehu. Pa je ta cijela priča postala i tržišno interesantna, a jedan dio ekipe nije zamišljao taj put. Sukob je bio više idejni, a manje nacionalni. Ja sam želio da to ostane nezavisna, slobodna, možda i financijski reduciranija priča bez potrebe za kompromisima. A mi smo na kraju došli do toga da projekte pripremamo ciljano pa smo počeli privlačiti i neku drugu publiku. Uglavnom danas ta dva benda malo ljudi brka.
Kažete da nisu bili politički razlozi u pitanju, ali ipak velika je razlika posvećuje li netko koncert Radovanu Karadžiću kao No Smoking Orchestra ili ne.
– Pa vidite, mislim da je ovo Pušenje dovelo svoju priču do pred kraj, kao i ono Pušenje. Mislim da je to priča oko koje su zadužena ministarstva vanjskih poslova, konzuli za koje rade veliki sponzori, za koje rade neke velike institucije, projekt koji je s tom podrškom doživio i neku međunarodnu afiramaciju, ali pod cijenu onog upravo o čemu smo govorili. Ne grizeš onu ruku koja te hrani. I taj bend je ostao dosta na tragu neke službene državne politike i danas je to ekipa koja se može smatrati državnim umjetnicima. Sa svim pozitivnim i negativnim aspektima toga.
Obaveza nastavka
Vratimo se glazbi. Pušenje u vašoj viziji, u budućnosti? U smislu poruke koju bend prenosi, ali i načina na koji je prenosi. Koliko uopće muzika znači danas ljudima?
– Ma ljudima to puno znači. Iskreno to je jedan od ključnih razloga zbog čega sam još u tome. Mi godinama nismo svirali. Tih godina rata i izgradnje bavili smo se drugim stvarima, uglavnom kazalištem i sl., ali vrlo brzo smo ustanovili koliko je ustvari to ljudima bitnije nego nama. Za nas je to bila i zabava i vrijeme da protratimo mladost, putujemo, upoznamo druge ljude i popravimo kućni budžet. I kad je rat pobrisao onu kulturu i zajedništvo, ono regionalno nadnacionalno razmišljanje koje je zapravo bilo defanzivno, ja sam sve to doživio kao promjenu mentaliteta. Ali kad smo svirali prvi koncert u Jabuci došlo je nevjerojatno puno svijeta, i to drugog svijeta, koji nisam očekivao, mladi ljudi. To nam je dalo kuraž da bend sačuvamo i izradimo taj album “Fildžan viška”, jer smo vidjeli da mnogima to nešto znači. Pa mnogi su se i ženili plešući uz neke naše pjesme (smijeh), pa smo smatrali i svojom obavezom nastaviti.
S obzirom na to da neumorno nastavljate što je s novim materijalom, kad će na svjetlo dana?
– Materijal je gotov, ima već dva mjeseca da smo ga završili, ali “Muzej revolucije” je ispao jako dobar projekt i odlučili smo uraditi još jedan spot. Mislimo da tu ima još dobrih pjesama koje bi se dale vizualizirati pa ćemo sigurno do Nove godine uraditi još jedan, a onda iza Nove godine početi snimati novi album.