Smokva autora Dotarice Cote rađa od lipnja sve do Božića

Slika korisnika admin
A. SITNICA
ANTE SIKIRIĆ: - Mladi ljudi se vraćaju zemlji i poljoprivreda u Bibinjama sigurno neće propasti

Kad se ujutro dignem, umijem se i prvo mi je na more, kao i svi mi koji smo u starom selu. Ni kava se ne popije, nego se ide na more. Odmah vidimo po moru kakvo je vrime, ima li galebi, koje zovemo kukali i tako. A onda se obađe sve ono drugo što imaš; obađeš smokvu, pobereš je, zaliješ maslinu i već si dobio inspiraciju, kazao nam je Ante Sikirić Krivin. Taj poznati bibinjski pjesnik dobitnik je posebne nagrade na ovogišnjoj "Sabatini": priznanja za promicanje vina kroz umjetnost. U njegovim pjesmama, naime, vino je česta i skoro pa nezaobilazna tema, što je i prirodno za pjesnika koji motive crpi iz bibinjske tradicije u kojoj su vinogradarstvo i vinarstvo uvijek zauzimali važno mjesto u životu stanovnika ovoga mjesta.

 Vino kao podloga

- Iskreno govoreći: nisam se nadao ovoj nagradi. Zapravo me nazvao prijatelj iz Rijeke, isto pjesnik i kazao mi da sam dobio nagradu, dok ja nisam imao ni pojma. Ali oduševljen sam ovom nagradom i mislim da mi je to jedna od većih nagrada. Mora da su i oni vidjeli da mi je u svakoj mojoj pismi kao podloga ili tampon - vino, kazao nam je Ante Sikirić koji nam je otkrio i svoje veze s radom oko vinograda i maslina koje potječu još iz djetinjstva.

- Prije rata mi smo imali u polju prema Babindubu oko dvi do tri tisuće panji, trsa i od toga dvadeset mir' vina, crnoga i biloga. Sad nakon rata nemamo više nego za se, napravimo malo, ali napravimo dobro, a napravi se i sedam do osam vrsti rakije s domaćim travama iz našega vrta. To je tako, danas za sebe i za prijatelje. A prije, do rata ja sam se bavio dosta poljoprivredom, priča Sikirić te nastavlja.

 Testa calda

- Imali smo svega. Vina više nego vode, a isto tako i ulja. Najmanje se imalo vode. Imali smo mlinove, Sikirića mlinove, za koje smo 1938. godine kupili agregat. Prije nego bolnica u Biogradu, tako da je za vrime rata taj naš agregat odnilo za tu bolnicu. Bilo nas je osam Sikirića i to je bio jedini mlin na kopnu. Pokretao ga je motor koji se palio na 'testa calda', to znači da mu se glava morala grijati. Stupa i izgoreno ulje bi se zapalilo ispod motora da se ugrije glava, da se zacrveni i onda se pokretalo. Poslije toga je došla 'Slavija' od jedanaest konja koji se palio na cigaret koji se dobivao iz Češke i Njemačke, a poslije su ljudi pravili ih sami. Sjećam se i kako je moj otac koji je bio tad glavni u mlinu pravio taj cigaret od debele krpe, kazao nam je Ante Sikirić, odavši da se u ta doba u mlinu radilo u tri smjene.

- Radilo je osam ljudi jer se nije moglo raditi s manje. Sve su radili Sikirići. U Jugoslaviji nije bio mlin naš, no moj otac je bio kao glavni, a moji rođaci su radili i mi bismo imali prednost. Do rata je bilo tako, a posli kad je došla hrvatska država su nam vratili mlin. Tako da mogu reći da mi Sikirići znamo što je vino, što je rakija i što je ulje, naglasio je naš domaćin, koji je, o čemu svjedoči i nagrada koju je primio, u sebi na poseban način spojio umjetničku inspiraciju i rad na zemlji.

 Sjećanje triju generacija

- Čovik za to mora biti malo i rođen, ali mora i znati raditi. Da bi nešto pisao u dijalektu, nije dovoljno biti pametan, školovan, triba s tim živiti. Jer kako ću ja pisati o vinu, o maslini, o smokvi ako je nisam nikad vidija? Kao da bi sad išao pisati o žirafi! Ili o Londonu u kojem nikad nisam bija. Mogao bih nagađati, ali da bi netko pisa da je uspješno i dobro, on mora živiti s tim. Mora se s tim roditi. Ja sam ta srednja generacija koja pamti dida i šukundida. To su još tri generacije, a memorija mi je dobra i sve ono što sam napravija, napravljeno je od tih generacija: kako su radili, kako su živili. Ja pišem ima četrdeset godina, istaknuo je Ante Sikirić.

Pisati je počeo, kazuje nam, još u osnovnoj školi i uvijek su ga privlačile teme u kojima se javljaju maslina, more, smokva, kamen, ulje, težak...

- U svim se tim godinama meni nije puno toga promijenilo. Rođen sam tu u ovoj staroj kući koja ima dvista godin', iako je mi zovemo 'nova kuća', jer je spojena s drugom koja ima priko tristo. Tu sam rođen, tu živim i tu ću i umriti. Za mene se nije puno toga prominilo, ali prominilo se za druge. Možda i jesam malo moderniji, ali sam ipak ostao na podlozi, na tradiciji. Netko mora ostati jer bi se inače zaboravilo. A nije jednostavno. Ima tu i skupljanja riči, kod mene je uvik olovka i papir, otkriva Sikirić koji ne istražuje samo stare riječi izraze nego i, kako kaže, "nove riči" koje čuje od mladih i želi znati što znače i koliko "pizaju". A što se tiče staroga dijalekta, dosta se toga izgubilo.

- Blizina je grada. Svi rade u Zadru ili negdje vani di se ne govori tipično bibinjski i tako se to izgubi. Osim toga, pisati samo na dijalektu - tu si stisnut. Nemaš puno toga. Kao i naše babe i matere koje su imale samo frite i kroštule. Zašto? Zato što su imale samo brašno i vodu. Tako smo i mi pomalo 'škrti' u tome i moje su pisme kratke, jer nismo imali velikog manevra, nemamo velikog prostora za pisati. Za nas nije proza, nego jedna kratka poezija. Kao i naša mjesta na otocima, pogledajte: Iž, vir, Pag, Brač, ili Nin, štedilo se i na ričima, a kamoli neće u drugom, kaže Sikirić, koji i nadalje primjećuje koliko je i turizam unio novosti u život mjesta i u sam pristup poljoprivrednoj proizvodnji.

 Prvo pogledam more

- Danas se sve bazira više na turizmu. Svak ima za se, a od poljoprivrede nema toga puno. Ali najbolje je kad imaš za se i ne treba prodavati, nego sebi tridesetak litara ulja, 500-600 litara vina, sto litara rakije i sve ono što nekom triba. Obrađuje se u Bibinjama nekih pedeset posto zemlje. Najviše ima maslina, više nego prije, a vinograda ima nekih četrdeset posto manje nego prije, ali to su sad druge sorte koje više rode, tako da se na količini nije izgubilo, ali na kvaliteti je. Neki veliki panji daju i do dvadeset kila grožđa. Rakija je pečena, to je tako za prijatelje. Moja gospođa skupi trave iz vrta, suši i tako napravimo. Ili od rogača, rođak još ima jedini pravi bibinjski rogač, rekao nam je Ante Sikirić, koji je, dok nije išao u mirovinu radio kao tokar, a i sad se privatno bavi tim poslom, pogotovo kad se pojavi neki zahtjevniji problem poput spiralnih stuba. Osim pisanja, tu je i kod njega turizam, ali i poljoprivreda, kako kaže, zasad samo za se, iako proširenje nije isključeno. Osobito se zanima za smokve. Ima ih sada sedam stabala, ali na njima dvadesetak vrsti.

- Ja dikod vidim da je dobra smokva, otkinem pup i navrnem. Smokva je zakon. Radeći na otocima pričao mi je jedan stariji čovik, rođen 1911. godine kako su nekad živili samo od smokve. Jeli bi je zelenu dok god se more, onda bi je sušili pa još šest miseci jeli suvu smokvu. Ali počinje se opet i ovdje saditi smokve. Rođak mi je posadio sto pedeset stabala. Turisti traže smokve. Pola kile plaćaju po pet-šest eura, kad je lipo pakirano, otkriva Ante Sikirić koji je uvjeren da poljoprivreda u Bibinjama sigurno ne će propasti.

- Sad su se mladi uključili, generacija puno mlađa od mene i vidim ih kako sade našu lozu, iako je puno teže je sačuvati i održavati nego francusku koju ne treba škropiti ni ništa. Svaka kuća ima barem deset maslina, a neke i po sto. Nema više da čovik ima trideset godin, a da nema ni jednu maslinu i sigurno u Bibinjama poljoprivreda neće propasti, kazao nam je ovaj pjesnik i zaljubljenik u tradiciju u kojemu se te dvije njegove ljubavi isprepliću:

- Kad se ujutro dignem, umijem se i prvo mi je na more, kao i svi mi koji smo u starom selu. Ni kava se ne popije, nego se ide na more. Odmah vidimo po moru kakvo je vrime, ima li galebi, koje zovemo kukali i tako. Onda se obađe sve ono drugo što imaš; obađeš smokvu, pobereš je, zaliješ maslinu i već si dobio inspiraciju. Isti su dani, a opet je svaki dan drukčiji. Na moru i u poljoprivredi uvik je drukčije. Ja nemam zasad puno, ali ću napraviti, imam zemlju prema marini i tamo ću staviti i svakako kupiti jednoga tovara, najavio je Ante Sikirić, pjesnik, dobitnik priznanja za promociju vina kroz umjetnost.

Sikirića mlin
- Ove godine ćemo opet otvoriti naš mlin, mi Sikirići za se. U njemu mora raditi osam ljudi jer ima četiri hidraulike i to ne mogu raditi tri čovika. Ali može mliti od 20 do 50 kila pa dalje. Tri su prese, jedna mala i dvi velike. Otvorit ćemo i radi tradicije. Mislim da je to ulje naše odlično, a i najskuplje je, košta 120 kuna. Stručnjaci ga sad slabo priznaju jer da ima puno kiselina, ali mi smo naučili na njega, a i ljudi su na tom ulju živili i sto godina.
Još se kopa motikom
- U obradi zemlje se puno toga prominilo, a opet i ni. Kod masline se prominilo što je ljudi skraćju na visinu od tri metra radi lakšeg branja, što puno znači. Naši stari su prije držali masline visoko i svaka bi dala po 150 kila, ali je bilo opasno i teško brati. Lakše je raditi otkad su došle freze i kultivatori, iako još ima ljudi koji žele raditi klasično, neće frezom pod maslinu jer znaju da freza kopa dublje. Kopaju motikom što je 7 cm u krug koliko je obujam masline, a freza kopa i do 20 cm i skine žile.
Dotarica Cota

U maloj mižernoj potleušici od kvarat pajola živija je Šime Prčkavac i žena mu

Cota.

U jednoj bandi leža je on i Cota, u drugoj tovar Ćoro. Kondut je bija zajednički.

Šime je bija grintav i prčkav čovik, pa je šempre kad je igra na karte, pločke

 oli voka čapa za ušku oli dobija nogu u prkno.

Cota je bila vridna, čista i poštena ženska. Priko volje udala se za Šimu

Prčkavca tek toliko da ne ostane stara cura, jerbo

momci je nisu tili ne zato što je bila ružna oli sačuvaj bože francava.

Kad se udala za Šimu Prčkavca donila mu je u dotu 80 paši kod Krivoga mosta i 12

stotin metri zemlje pod Vučićkon, drvenu

bačvu od tri barila što ju je otac Jure , Bog ga pomilovaja, prija nego je umra,

kupija u Lušarda.

Imala je kolajnu od suvoga zlata, da prostiš debelu kaj vaganela i renčine velike

kaj povrslo od malo manjega sića.

Imala je puste galanterije, fiblice, puce, šustine, štipalice, firmaje i gozdeni

gusti češalj , s kojin se Cota češljala i trunila gnjide.

Dotu je čuvala kaj oči u glavi da joj sačuvaj Bože ne nađe Šime, proda i

popije u vinu.

Polak dote čuvala je kod matere Pauline, a polak kod Dumice Levačičke, s kojon

se posestrila još u petnaestoj godini i kupila kandelu

na oltar sv. Roka.

Umrla je od tisika devesto i druge.

Na zafaljenje Stare godine zakopali su Cotu,

a samo dva dana poslije Šime je proda, popija i popiša dotu.

Ante Sikirić Krivin

Kategorija: 
Tag: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno