Kraj djetinjstva Lesarovih “beba”

“Čist” i “pravedan” se može biti samo iz oporbe. Na vlasti se treba zasukati rukave, pokušati ostvariti najmanje loš kompromis i istrpjeti i pad rejtinga. I tu će početi prava priča o laburistima, o stvarnom značaju te stranke. Sve ovo dosad bio je uvod

Nema nikakve sumnje: Hrvatski laburisti najznačajnija su pojava u domaćoj stranačkoj politici od formiranja prvih hrvatskih demokratskih stranaka još tamo krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Stranka izrasla na upornosti bivšeg sindikalnog lidera i saborskog zastupnika Hrvatske narodne stranke Dragutina Lesara postaje pomalo sve važniji faktor u slagalici odnosa domaće političke moći.
Sve ono u čemu nije uspio niti jedan “odmetnik” od političke matice – tko se još sjeća, primjerice, Hrvatskih nezavisnih demokrata, LS-a, Libre, DC-a, Hrvatskih socijaldemokrata ili raznih čistih, čišćih i najčišćih sorti pravaša – uspjeli su laburisti. Jednostavno, nametnuli su se kao snažna alternativa postojećim političkim blokovima i u krajnje bipolariziranoj političkoj utakmici uspjeli osvojiti vrlo solidan broj saborskih zastupnika (šest) na prvim izborima na kojima su nastupili. Popularnost im, pritom, ne prestaje rasti (sad je već na dvoznamenkastom anketnom postotku). Kako stvari stoje, uskoro će se teško moći formirati vlast bez njihove potpore, što je željeni cilj svake političke grupacije, a Lesarova ekipa bi ga mogla dosegnuti već nakon drugih parlamentarnih izbora na kojima će se uopće pojaviti.
Priča o Hrvatskim laburisitima je, dakle, dosad bila isključivo priča o uspjehu.
Dosad.
Jer, brzi rast znači i brzi kraj djetinjstva. Ulazak u svijet odraslih u kojem će se trebati preuzimati vrlo ozbiljna odgovornost za sve svoje postupke.
Deset posto nije kraj
Ne znači to da je dosadašnje djelovanje Lesarove stranke bila igrarija. Ni slučajno. Nevjerojatno je s koliko energije i upornosti laburisti odrađuju svoj politički posao – od djelovanja u Saboru, do javnih akcija među građanima. Politika je, kad se s nje makne zvjezdana prašina i ako se želi raditi pošteno – pogotovo kad se kreće od nule – gadan i naporan posao. Laburisti ga rade s velikim entuzijazmom i promišljeno, što se vidi i na njihovim postocima. Naravno, to je samo dio razloga za rast popularnosti koja sasvim sigurno strelovito napreduje i zbog gospodarske krize kojoj se ne vidi kraja. Ona se u Hrvatskoj lijepo sljubljuje s krizom povjerenja u sve etablirane političke faktore: nakon ex-premijera koji napada Guinnesovu knjigu rekorda s brojem korupcijskih optužnica, pa oktroirane premijerke koja se u gospodarskoj depresiji snašla kao riba na ležaljki na sunčanje, pa do aktualne vlasti kojoj su dopale škare i kirurški nož s kojima treba pokušati spasiti zemlju. I pritom često izgleda kao da ne zna točno što bi s tim rekvizitima. A kad su vremena tako gadna, onda uvijek raste popularnost novim facama, koje se nisu imale priliku “pokvariti” na vlasti, te onima koji makar verbalno staju na stranu slabijih i siromašnijih. Oba uvjeta Laburisti ispunjavaju, stoga desetak posto u anketama više nikog ni ne čudi. Niti će čuditi kad se te brojke još podebljaju.
No, trenutak kad će predstavnici te stranke ući u operativnu vlast bit će definirajući za budućnost Laburista. A da su već pomalo u svijetu “odraslih”, pokazuje se na nizu primjera posljednjih tjedana.
Sveto iskorištavanje
U pripremi za lokalne izbore, Lesar se lukavo drži kombinacije koja je dosad bila dobitna: ne želi stranku vezivati za nikakve koalicije, već samostalnim nastupom potvrditi rastuću snagu te izbjeći bilo kakvu etiketu suradnika s ovima ili onima kojom bi instantno ušao u krug već zamorne hrvatske političke definicije o tome kako su “svi oni isti”. I to je sjajan taktički potez: do lokalnih izbora, dakle do svibnja iduće godine, laburistički imidž ostat će neokrznut, a stranka će na birališta kao potpuno nova snaga neopterećena bilo kakvim savezništvom s bilo kojom nasljeđem bremenitom političkom strankom. Dakle, kao izvorni glas “radnika”, “malog čovjeka” i sličnih biračkom uhu milozvučnih izraza.
No, to ne znači da ih se u samoj pripremi izbora neće moći politički iskoristiti: pokušaj da nagovore Mirelu Holy da bude njihova kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba završio je debaklom. Bivša ministrica zaštite okoliša iskoristila je razgovore s Lesarom da ucijeni svoju stranku i dobije željeno mjesto u “zelenom” saborskom odboru. Kvragu, nije SDP cicija: nakon što su je mjesecima ignorirali, kad se pročulo za kombinaciju s laburistima, dali su joj tri mjesta u saborskim odborima. Naravno, laburisti su ostali na suhom, s tim da još moraju dijelu zajedljive javnosti objašnjavati kako to da su, etični kakvi već jesu (za razliku, je li, od ostalih stranaka), za gradonačelnicu glavnoga grada poželjeli ženu kojoj je ministarske glave došla intervencija kojom je tražila da posao u javnom poduzeću zadrži “supruga stranačkog kolege”.
Zamka s Pantovčaka
Nekako u slično vrijeme javno se zavaljala priča o tome kako Lesar razmišlja o predsjedničkoj kandidaturi. Daleko su još predsjednički izbori, Josipović je siguran na Pantovčaku još barem dvije godine, no za političke kalkulacije nikad nije prerano – pogotovo kad je njihov glavni junak zvijezda u usponu. Predsjednik laburista tu opciju nije potvrdio, ali ni demantirao, skrivajući se iza floskule da su izbori za Pantovčak još daleko.
Koliko god bilo razumljivo da Lesar želi zadržati karte u rukavu, ovo je jedna od opcija koju bi morao čim prije odbaciti od sebe. Naime, temeljne postavke na kojima je stvorio stranku nisu ni vanjska politika, ni oružane snage, ni tajne službe: što su uglavnom sve stvarne ovlasti koje ima predsjednik države. Odlazak predsjednika laburista u tu bitku stoga bi bio jednostavno izdaja temeljnih prinicipa stranke – koji se mogu braniti jedino iz Banskih dvora. Jer, ako bi Lesar kojim slučajem postao predsjednik, tko bi vodio laburiste u parlamentarne izbore? Tamo nema još ni blizu isprofilirane osobe koja bi na račun svog lika i djela mogla povući birače na jedinim doista krucijalnim hrvatskim izborima, onima za Sabor.
Problema će biti i na početku ljeta iduće godine: jer će, sasvim je sigurno, u gomili jedinica lokalne samouprave bez laburista biti nemoguće formirati vlast. Kako je teško vjerovati da će i tad zadržati budistički mir i ne ulaziti u nikakvu koaliciju – jer bi tako sigurno izazvali niz novih izbora, što ne bi baš sretno prihvatili birači, morat će ipak “uprljati” svoje ime sa suradnjom sa SDP-om, ili nekom drugom političkom grupacijom. Naputak iz središnjice govori da se ne ide u koaliciju sa strankama desnice, no pitanje je kako će to izgledati na terenu.
Milanovićevi šegrti
A ako i ostanu na potpori SDP-u, ili nekoj od vladajućih stranaka, dat će municiju onima koji će ih prozivati, recimo, “Milanovićevim šegrtima”, pa na izborima 2015. izići s parolom o tome kako je “glas za laburiste glas za SDP” ili, još bolje, nenarodnu Kukuriku vlast…
Ukoliko Laburisti prebrode sve ove izazove, a za vjerovati je da hoće, nakon izbora 2015. godine lako je moguće da će, kako se tome i nadaju, biti nezaobilazan faktor u formiranju nove Vlade. A tu prestaje priča o nepopustljivosti i beskompromisnosti.
Tu počinje stvaran svijet.
Već sad se mogu naslutiti novinski komentari i naslovi o tome kako su laburisti “izdali birače” i kako su pomogli da na vlasti ostane “neoliberalna” (ili možda dođe konzervativna?) vlast. Kako su odustali od nekog svog obećanja i programskog temelja. Jer, “čist” i “pravedan” se može biti samo iz oporbe. Na vlasti treba opako zasukati rukave, pokušati ostvariti najmanje loš kompromis i istrpjeti i pad rejtinga.
I tu će početi prava priča o laburistima, o dosegu i stvarnom značaju te stranke. Sve ovo dosad bio je uvod.
Odličan, doduše, ali samo uvod.