Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

15 C°

Lambaša: Djelima i postojanjem dokazat ću da nisam površna

Autor: Maja Hrgović

04.11.2012. 23:00
Lambaša: Djelima i postojanjem dokazat ću da nisam površna


Kad krenem tumačiti zle likove, imam osjećaj da mi u određenim trenucima nedostaje fizičke kondicije, ali i psihičke. Mi Dalmatinci smo pomalo lijeni, a kao nosivi negativac projekta moraš cijeli dan razmišljati kako ćeš kome upakirati nevolju, to umije biti strahovit napor, ako si doista predan liku


Prije ćeš pobijedit rak nego medije, kaže Dolores Lambaša i ispuhne dim tanke cigarete u prohladni interijer neuglednoga kafića u Solinu. Njezina glamurozna pojava odudara od škrtog, neinventivnog prostora terase koju od bučne prometnice dijeli tek prozirni najlonski »zid«, a i njezin grleni, zarazni osmijeh oštro kontrapunktira patriotskim pjesmama Mate Bulića na radiju.
Ovdje smo se našli nakon Lambašina napornog dana na setu u obližnjoj Kaštel Gomilici, gdje je snimala maraton scena za RTL-ovu seriju »Ruža vjetrova«, u kojoj od ove sezone tumači lik uspješne zagrebačke odvjetnice Tamare, zgodne, temperamentne žene koju privlače jaki muškarci koji ne prežu ni od čega.
Ovdje u Dalmaciji, glumica je bliže mami, koja nekoliko puta tjedno dođe iz Šibenika posjetiti je i donijeti joj domaće spize; pa kad dođe, kćeri skuha nešto fino i toplo, u količinama dovoljnim da nahrani pola seta. Dok to govori, našminkano lice vamp žene rastopi se u djetinje razdragan izraz.
O ulozi u »Ruži vjetrova« Lambaša govori kao o svome novom povratku. Samouvjerena je, elokventna i opuštena. U posljednje tri godine nije je bilo za vidjeti na ekranima. Primjedbu o raku i medijima ispaljuje kad na red dođe tema koju je teško zaobići – način na koji su mediji pretvorili njezin život u spektakularno žuti »slučaj Lambaša«.
Koliko je ova uloga slična vama, i je li vam karakterna bliskost s likom uopće kriterij prema kojemu birate uloge?
– Glumac ne može igrati sam sebe; uloge u serijama pišu scenaristi, a moju životnu ulogu pišemo Bog i ja, naravno da je to neusporedivo. Iskreno, kada malo razmislim o serijama u kojima sam do sada igrala, zapravo su glumice koje su igrale glumački mi opozitne dobrice, često plastično igrale neke moje životne priče i njihova rješenja. Uloge zlica dobivam zbog toga što imam pojačanu energiju i karakternije, markantnije lice. Zakonitost je serije da se radi brzo, da te uzme s onim što već nosiš kao glumac, ekonomično – i tu se odabire glumca na prvu. Iskreno, uloge zlica i volim raditi jer su to interesantnije uloge. Najlakše je biti dobar. Biti zao, to nije jednostavno, to zahtijeva povišeni angažman. Kad krenem tumačiti zle likove, imam osjećaj da mi u određenim trenucima nedostaje fizičke kondicije, ali i psihičke. Mi Dalmatinci smo pomalo lijeni, a kao nosivi negativac projekta moraš cijeli dan razmišljati kako ćeš kome upakirati nevolju, to umije biti strahovit napor, ako si doista predan liku. Kad igram dobre likove, onda medijski prođem nezapaženije, jer to nije očekivani dio »brenda Lambaša«, ali možda samo još nisam odigrala jednu doista pravu ulogu koja bi prikupila točne reakcije. Uloga Tamare u Ruži me privukla jer je toliko strana meni da mi je beskrajno intrigantna, volim je istraživati i rovariti dublje po njoj što su pisci primijetili, tako da sam u ovoj fazi već Tamari dala i jednu ljudsku notu, ranjivost, prigušeni šarm toj njenoj zloći. Sada je već uz to i prilično duhovita, a i poprima neka dalmatinska obilježja; počela je svoj nastup kao velika zagrebačka odvjetnica, a završit će, vjerojatno, u nekoj urnebesnoj vlaškoj atmosferi. Još je prilično urbana, ali i nju će Split u svojoj širini povući na određeni način.
OČEKUJEM NAPREDAK
Dugo se na sapunice gledalo nekako svisoka, s blagim prezirom. Čini mi se da se to posljednjih nakoliko godina promijenilo. Postaju li sapunice gledljivije, kvalitetnije?
– Vani su sada neke vrhunske serije kvalitetom ravne filmovima A produkcije i sve više jakih glumačkih imena želi sudjelovati u takvim projektima. Naravno, mi smo ovdje, na manjim prostorima ograničeni mnogočime, ali svjesni smo toga te ulažemo dvostruke napore da se i u takvim uvjetima održi dobra gledanost. Na ovoj seriji rade odlični redatelji, kao što su Nikola Ivanda, David Kapac, glumački smo pojačani nekim zvučnijim imenima u ovoj sezoni – i očekujem sve bolji napredak. Iako se zbog tempa snimanja i količine rada ne može uvijek igrati na kvalitetu, redovno se dvije-tri scene dnevno odrade baš pozorno, damo si svi prostora. Tako da se kroz cijeli projekt količinski nakupi baš solidna koncentracija dobrih glumačkih scena. Ne podcjenjujem sapunice, dapače. Mislim da je to jedini format na kojemu se može vidjeti tko doista jest glumac, a tko nije. U niti jednoj drugoj formi se to ne može vidjeti tako jasno.
Imate li osjećaj da se glumački može napredovati u sapunicama?
– Ja se uvijek dajem u sve što radim, do kraja. Napreduješ onoliko koliko se sam energetski daš, koliko ulažeš, koliko kvalitetno surađuješ, koliko sebi daš užitka, gušta, lakoće i prostora u čitavoj toj brzini i stresu – u tom slučaju, svaki dan ti postaje novi izazov i može se dogoditi sjajan glumački moment, klik . Kako nisam radila tri godine, za mene je sapunica zapravo najidealnije što uopće mogu raditi sad, ovo mi je najbrži način da se tehnički razigram i vratim u formu u kojoj sam u stanju odraditi petnaest, dvadeset scena dnevno. Prva dva mjeseca bila su prilično teška; osjećala sam se kao pijanist koji nije dugo svirao; znaš note, znaš sve ali prsti te ne slušaju. Veliki je to šok za glumca; trebalo mi je vrijeme da se uigram, riješim starih mana koje su ponovno isplivale, vratim energiju, dah, dikciju, skinem tikove.. Nije bilo lako. Ali sada, nakon ovoga rada bi mi bilo puno lakše snimiti neki film. Spremna sam. S druge strane, kazalište smatram jako bitnim medijem, bez njega glumac odumire, zato jer nema živu publiku. U kazalištu si jednostavno najživlje prisutan, nema ponavljanja, tih dva sata niti u jednom trenutku ne smiješ si dopustiti da ne vodiš publiku.
Zašto su se dogodile ove tri godine stagnacije? Žrtvovali ste karijeru privatnom životu?
– Svega se tu preklopilo. Imala sam neke ponude za serije zbog čega sam odbila druge projekte pa kada na kraju nije došlo do realizacije, kada sam izvisila, dogodilo se da sam naprosto radila manje. Privatne situacije nisu mi olakšavale, bila sam u nekoliko navrata  pred potpisom određenih ugovora, i dogodilo bi se da bi sat vremena prije, čitav ugovor, bez argumenata i obrazloženja, bio otkazan. Nije baš da nisam radila ništa, nego sam radila manje. Jedan od projekata bio je i SF film »Tumor« redatelja Tomislava Štefanca.
MORALNOST NIJE NA CIJENI
Kako danas gledate na činjenicu da je medijsko žutilo zatrovalo jednu fazu vaše karijere i života? Tišti li vas to?
– Pa iskreno, ne. Imala sam neke unutarnje obračune u proteklom periodu kada me to krvnički boljelo, ali sam riješila te stvari sama sa sobom pa čak i oprostila onima koji su me medijski žrtvovali. Odnos s medijima i sve nuspojave tog odnosa proizašle su iz mojeg pukog nerazmišljanja, iz životne naivnosti, prevelike otvorenosti i određene nesposobnosti kalkuliranja. Ljudi me doživljavaju previše snažnom osobom, kao ženu-zmaja koja zna što hoće i kako to dobiti… Ali ja jednostavno tim principom uopće ne umijem egzistirati, mene uvijek ponesu vrlo iskrene, srčane emocije i ponekad je to ono što određene ljude iz medija jako smeta. Činjenica da sam dobar čovjek. I to se kod nas ne oprašta jer moralnost nije na cijeni i u principijelnosti nema senzacionalizma. Takav tretman medija može se i razviti u određenu vrstu socijalnih fobija. Nije ugodno niti prošetati gradom kad sve kulminira, kad vas stave u intenzivne situacije kojima vam se namjerno odluči rušiti integritet, kredibilitet pa vas pojedini mediji svaki dan nazivaju po deset puta i izmišljaju vaš život do mjere da i sami izgubite kompas i ne znate više što jest, a što nije. Ali onda ja kažem da istina dođe na svoje, i da pobijedi talent, jer ja sam prije svega glumica, i ako govorimo o tome, o mojoj karijeri – ja se imam, ako Bog da, u budućnosti čime braniti od zlonamjernih i površnih prikaza. Nije potrebno da se branim preko medija. Trenutačno sam potpuno posvećena glumi, pomalo radim i na knjizi koja je krenula iz autobiografskog sadržaja, a onda je skrenula u nešto sasvim drugo. Sviram, pjevam, jednom ću se i time pozabaviti, sigurno, kad bude vremena za to. Dokazati ću svjojim djelima i postojanjem da nisam površna kako me ljudi zbog žutih medija doživljavaju.
Kad govorimo o ideji žene-zmaja: koliko ste zapravo ambiciozni? Privlači li vas ideja da glumom pređete granicu Hrvatske i okušate se u stranim projektima?
– Tu je najveći problem jezik. Ali ja sam vrstan imitator, to bi mi sigurno pomoglo sa skidanjem akcenata, ne bih morala igrati kakvu Ruskinju u američkim filmovima niti bilo koga s europskim akcentom. Ali, s druge strane volim ovu zemlju, ove ljude. Ovdje mi čak ni zarada nije presudan faktor, što bi bilo važno vani, u nekoj visokoj produkciji; stalo mi je samo do toga da je dobra priča i da sam ja glumački ful unutra. Ono što mi ovdje najteže pada je to što nemamo dobrih scenarija, to je najveći nedostatak hrvatskog filma. Uz manjak humora, čak i u komedijama. Pokušavamo biti duhoviti, a da sve bude politički korektno i »u fino«. A to ne ide zajedno. Malo boli i malo ograničava to što se unaprijed rade neke kalkulacije u umjetnosti, i malo je nategnuto da se unaprijed zna kakvi filmovi pobjeđuju na natjecanjima. Ali ja sam to znala i prije nego što sam upisala Akademiju. Ali mlada sam, borbena, a smanjivanje mogućnosti u životu dovodi do udvostručenja energije, to je ono u što čvrsto vjerujem.
ŠIBENIK JE »MUŠKI GRAD«
Je li ovaj odrpani, neglamurozni kafić u Solinu najšugavije mjesto u kojem ste dali intervju?
– Meni je ovo prekrasan ambijent. U Splitu ima jedno mjesto na koje dolazim, s pet-šest stalnih ljudi koji su ondje u svome svijetu, pogotovo kad puše jugo, a nijedan od njih me niti ne pozna, a to mjesto je takva izgleda da biste se vi prepali da uđete unutra. Ali je autohtono. A ja sam dite iz Šibenika, odrasla na tvrdom kamenu, i nije sve oko mene bilo ni lijepo ni glamurozno po estetskim mjerilima. Ponekad se volim vratiti svojem podrijetlu, ogoljavanju iz kojega sam potekla, to je moj iskon – i onda iz toga krenuti dalje. Dobro se umijem osjećati i u malim, skučenim prostorima.
Koliko je taj vaš »iskon« udaljen od zagrebačkog vašara taštine, domaće glumačke scene?
– Važno je to što je Šibenik »muški grad«. U Zagrebu možeš puno napraviti s novcem. U Šibeniku i Splitu ne možeš ništa – ako nisi frajer. To je osebujan stil života kojeg je teško opisati, jedna vrsta tvrdoće, ali i nonšalancije, promišljenog blefa i zapravo specifične ironije, rijetke kombinacije smišljene i spontane duhovitosti. Treba biti mangup ako želiš opstati ovdje, inače te takvi gradovi progutaju. A ako mene nije progutao jedan Šibenik, »ženski« Zagreb sigurno neće. A svijet taština na glumačkoj sceni, i tobožnje zvijezde u zemlji koja broji četiri milijuna stanovnika – ta malograđanština me uvijek samo dobro nasmije.


Plač zbog uloge




Što je s predstavom prema romanu Ivane Simić Bodrožić »Hotel Zagorje« u kojoj vam je pripala bitna, zahtjevna uloga Majke?
– To je prva uloga u mom životu koja me u tolikoj mjeri osobno dirala da čak na nju nisam bila spremna ispočetka, jer sam se personificirala s njom. Tema predstave, rat, još je uvijek živa rana koja nije zaliječena samim time što smo je pokrili, stavili po strani. Nisam ni bila toga svjesna prije, ali kroz sam komad, koji je užasno glumački stresan, sve proživljeno mi se intenzivno vratilo kroz neočekivane provale emocija tijekom prvih proba. U komadu igram mladu ženu od trideset godina koja bi tek sad počela punokrvno živjeti, ali umjesto toga, zatekne se u petogodišnjem prognaništvu s dvoje starčadi i dvoje male djece jedva preživljavajući, boreći se svaki dan za koricu kruha… Ta muka me je cijelo vrijeme lomila, znala sam plakati nekontrolirano, zato jer sam u toj priči naprosto našla puno osobnih elemenata. Rekla sam si tada: ovo će te ili zaliječiti ili uništiti. Činilo mi se da bi to mogao biti i jedan bonus kroz rad na sebi privatno u vidu zacjeljivanja, a s druge strane, osjetila sam da bi to moglo biti na neki način i opasno po mene, ako ne budem imala druge projekte kojima bih mogla izbalansirati te emocije. U svakom slučaju, to je jedna dobra, snažna, kazališna uloga s kojom se danas mogu puno čvršće i spremnije uhvatiti u koštac.


Biografija


Glumica Dolores Lambaša rođena je 29. ožujka 1981. godine u Šibeniku, a diplomirala je na dramskoj akademiji u Zagrebu. Na malim ekranima lijepu su Dolores gledatelji već mogli vidjeti u glavnim ulogama, u serijama »Dobre namjere« i »Zakon ljubavi«, dok je na kazališnim daskama zapamćena u predstavi Zagrebačkog HNK, »Dom Bernarde Albe«, u režiji Božidara Violića gdje je glumila glavnu ulogu Adele. Film kojim se najviše ponosi je »Vjerujem u anđele«, a nagrađen je sa sedam nagrada publike diljem svijeta. Osim glume, Dolores svira klavir, pjeva, a skrivene strasti su joj pisanje poezije i proze.