Uz ljubav i razumijevanje pedeset godina prođe u tren

Foto: Velimir BRKIĆ

Bračni par Miletić iz Stankovaca, 71-godišnja Kosa, rođena Morić, i dvije godine stariji Slavko proslavili su pedeset godina braka.
Pedeset godina braka proslavili su na svečanom euharistijskom slavlju u župnoj crkvi Uznesenja Marijina te ga potvrdili svetim sakramentom ispred fra Marka Nimca, franjevca provincije Presvetog Otkupitelja. Ovog puta kumovi su im bili bračni par Perica iz Velima, Drina i Nebojša. Davne 1960. godine kum im je kod matičara bio sad pokojni Miljenko Morić.
Kosa i Slavko svoj su jubilej dočekali u Stankovcima u kojima su se vjenčali prije pola stoljeća. Tijekom pola stoljeća braka Stankovce nisu napuštali. Tu su savili svoje životno gnijezdo, sagradili kuću, dočekali starost…
– Kod mog Slavka je bilo 15 članova zajedničkog domaćinstva, a u mojih čak 22 člana. Tako se onda živjelo, prisjeća se slavljenica Kosa svoje skromne svadbe.
Vitalni slavljenici, nažalost, u braku nisu imali djece. Život ih nikada nije mazio, i zato s pravom mogu kazati da sve što su stekli – da su stekli slogom i ljubavlju, a pritom misle i na pomoć dragoga Boga. Kao recept za svoj dug brak navode da je uz ljubav potreban rad te uzajamno razumijevanje i poštovanje. Ova životna priča je jedna od bezbrojnih dokaza da uz malo truda ljubavi nema kraja.
– Zaposlen sam bio tek šest godina, u komunalnom poduzeću u Vodicama, pa cijeli život radim i živim od poljoprivrede. Ma gdje bio i radio uvijek sam bio miran jer sam znao da moja životna družica drži sva četiri kantuna kuće. U ljubavi nema šale. Danas nema sretnijeg čovjeka od mene, rekao nam je Slavko koji je 1982. godine kupio prvi traktor “ferguson”. Otada je, kaže, na dva traktora promijenio 16 lemeša (dio pluga). Naravno, sve je ljepše i lakše ako radiš posao koji voliš.
– Na frezi sam u međuvremenu šest puta mijenjao noževe, sveukupno 192 noža, govori Slavko.
Velikoj svečanosti nazočili su rodbina i prijatelji slavljenika koji su im darovali brojne darove za zasigurno događaj mjeseca u Stankovcima. Ipak, suzu na oči im je izmamila pjesma učiteljice Boje Vidović, napisana samo njima u čast. Uz bogat stol i svestranog Cinu s gitarom i harmonikom se pjevalo i plesalo, po starim stankovačkim običajima.