Nisam kandidat za ministricu!

Prof. dr. sc. Dijana Vican, rektorica Sveučilišta u Zadru imenovana je nedavno za predsjednicu Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije koje je ovaj tjedan imalo prvu sjednicu, što je i neposredan povod za razgovor.
* Što ste dogovorili na prvoj sjednici Povjerenstva?
– Dogovor je poštivanje Strategije s usmjerenošću na izradu Akcijskog plana za provedbu Strategije za naredno dvogodišnje razdoblje. Akcijskim planom bit će obuhvaćena sva strateška područja, od predškolskog odgoja, osnovne i srednje škole do visokog obrazovanja i obrazovanja odraslih, zatim cjeloživotnog obrazovanja, znanosti i tehnologije. Povjerenstvo će predložiti i razmotriti prioritetne aktivnosti u svakom području. Povjerenstvo je, također, uočilo potrebu razmatranja nositelja pojedinih mjera koje stoje u sadašnjem Akcijskom planu i potrebu vraćanja reformskih aktivnosti u nadležne institucije.
* Zašto su odlučili o prebacivanju reforme pod okrilje institucija?
– Uočili smo da su neki zadaci previše disperzirani, pa se, primjerice, ne zna što točno treba raditi Rektorski zbor, a što treba raditi radna skupina, što trebaju raditi visoka učilišta, a što agencije ili nadležno ministarstvo. U Strategiji i Akcijskom planu postoji puno različitih tijela i skupina, nije jasno tko je kome odgovoran. Akcijski plan vrvi aktivnostima koje nije lako povezati, pratiti pokazatelje i učinkovitost provedbe.
Protiv paralelnih sustava
* Koje su sljedeće aktivnosti povjerenstva?
– Kao što sam rekla, pred Povjerenstvom je izrada Akcijskog plana za provedbu Strategije. Strateško promišljanje odgoja, obrazovanja, visokog obrazovanja, znanosti i tehnologija pretpostavlja dugoročnost, a kreiranje Akcijskog plana je kratkoročno. To znači određivanje prioritetnih mjera za razdoblje od dvije godine. Potrebno je napraviti cjelokupnu analizu onoga što je realizirano iz postojećeg Akcijskog plana i ono što nije, te odrediti što je prioritet u predškolskom odgoju, što je prioritet u strukovnom obrazovanju, što je prioritet u visokom obrazovanju… S promjenama vjerojatno idu i zakonske promjene, pa Povjerenstvo može predložiti i zakonske promjene.
* Koji su to prioriteti?
– Prioritetne mjere bit će iskazane u svim strateškim područjima. Jedan od prioriteta je svakako strukovno obrazovanje. Europska komisija je tek nedavno prihvatila Program razvoja sustava strukovnog obrazovanja i osposobljavanja do 2020. godine, koji nije bio dio Strategije i postojećeg Akcijskog plana. Sada je pred Povjerenstvom rad „2 u 1″, jer u Akcijski plan treba uklopiti i prihvaćeni Program razvoja strukovnog obrazovanja. Prioriteti mogu ovisiti i o korištenjima fondova Europske unije; svaka mjera podrazumijeva i osiguravanje financijskih sredstava, pa ne bi valjalo propustiti mogućnosti europskih fondova.
* U medijskim izvorima naišli smo na podatke kako ste kritizirali reformu Borisa Jokića i dovodili u pitanje potrebu postojanja tog povjerenstva kojemu sad predsjedate?
– Takva medijska prosudba je u najmanju ruku površna. Moje sudjelovanje je bilo s dvije pozicije. Jedna je javljanje na otvorenu stručnu raspravu i postavljanje pitanja zapostavljanja Nacionalnog okvirnog kurikuluma za predškolski odgoj i obrazovanje, opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje, koji je donesen 2010. godine, te kreiranje Okvirnog nacionalnog kurikuluma i to nakon donošenja prijedloga predmetnih kurikuluma. To je bila moja primjedba – koja je razlika između Okvirnog nacionalnog kurikuluma i Nacionalnog okvirnog kurikuluma? Ako je netko izradio nove kurikulume, je li razmišljao o nastavnome planu? I tko je taj tko će reći je li određeni predmetni kurikulum u redu ili nije? ERS se postavio na način da se njima dostavljaju primjedbe, a oni će ih uvažavati ili ne uvažavati. A onda se stotinu pitanja sa stručne rasprave pretvore u zaključak – reforma se zaustavlja. Gle čuda! Ja do danas nisam shvatila da je reforma zaustavljena. Promjene u sustavu odgoja i obrazovanja traju intenzivno od 2004. godine.
– Kada sam ja osobno postavljala pitanja o više zakonskih proturječnosti, onda me nitko nije čuo. Sve do osnivanja Povjerenstva za unaprjeđenje odgoja i obrazovanja, koje je osnovano zbog sveopćeg zapleta oko reforme i provedbe Strategije. Povjerenstvo se ozbiljno zauzelo u vrlo kratkom vremenu ukazati na nesklad odgovornosti i ovlaštenja, nadležnosti i načina provedbe reforme. To smo napravili uoči parlamentarnih izbora, vrlo neutralno, tako da bez obzira tko dobio vlast progleda na probleme koji otežavaju provođenje reformskih mjera. I danas tvrdim da Posebno stručno povjerenstvo ne može imati ingerencije osnivanja radnih skupina ni javnim pozivom, niti natječajem. To mogu raditi isključivo nadležne ustanove. Sve drugo je stvaranje paralelnih sustava. Mišljenje nisam promijenila ni sada kada ja sjedim u tom Povjerenstvu. I danas tvrdim da sve promjene trebaju biti u skladu sa zakonom ili predviđati zakonske promjene, a ne mogu se prakticirati reforme bez zakonskog uporišta.
Važnost autonomije
* Ako je sve to već napravljeno, zašto se onda izrađivao novi kurikulum?
Ne znam, to pitam ja vas. Bila sam vrlo kritična prema Prijedlogu Strategije. Međutim, kad je Strategija donesena, izgleda da sam jedna od rijetkih koja je radila konkretne aktivnosti upravo iz Strategije.
* Koji su danas najkritičnije točke obrazovnog sustava?
– Smatram da imamo načelno dobar sustav odgoja i obrazovanja. Valja ipak imati na umu da sustav odgoja i obrazovanja ima svoju specifičnost, a to je da se zbog niza promjena koje se događaju u cijelom sustavu i europskom suživotu treba stalno djelovati na dva kolosjeka – odgoj i obrazovanje mijenjaju društvo, ali moraju mijenjati i sebe. To je proces koji treba sustavno pratiti i višestrano djelovati. Poznam inozemne sustave i imam iskustva u reformiranju sustava. I dalje sam mišljenja da treba povećavati kvalifikaciju nastavnika i investirati u stručno usavršavanje odgojitelja, učitelja, nastavnika, stručnih suradnika i ravnatelja. Potrebno je smanjivati razlike između odgojno-obrazovnih ustanova, smanjenje razlika je put razvoja i napretka. Kod nas su razlike između škola velike, od pedagoških standarda do profesionalnih umijeća nositelja odgojno-obrazovnog rada. A cilj je jedan: da djeca i učenici budu uspješni.
Što se tiče samog nastavnog plana i programa, postoje loše točke sustava, pokazala su ih vanjska vrednovanja na nacionalnoj razini kao i međunarodna. Ako rezultati govore da je nešto loše, onda treba učiniti sve da se rezultati poboljšaju jer je u interesu uspjeha djece i struke da se taj dio poboljša. Tako razmišljam.
Za mene je najlošija situacija da do danas imamo sustav odgoja i obrazovanja u tri ili dvije smjene. To je po mom mišljenju najveća diskriminacija djece i obitelji u Hrvatskoj. Ako želimo da su djeca uspješnija onda je trosmjenski i dvosmjenski rad nešto što treba promijeniti jer ovako djeca ne uspijevaju jednako učiti i nemaju jednaku potporu u svom životnom okruženju vezano za svoj školski uspjeh. Zalagala sam se da se donesu pedagoški standardi, jer su izjednačeni uvjeti pretpostavka za dobro funkcioniranje sustava i uspjeh učenika. Drugi uvjet za koji sam se zalagala je najviša kvalifikacija strukovnih nastavnika i za nju ću se nastaviti zalagati. Treće je sustavno stručno usavršavanje onih kojima povjeravamo našu djecu i onih koji nam povjeravaju djecu na odgoj i obrazovanje, a to su obitelji.
* Je li moguće postići veću fleksibilnost sustava? Kako se može postići fleksibilnost da učitelji mogu prilagođavati način rada s učenicima?
– Autonomija odgojno-obrazovnih ustanova je jedna od pretpostavki poboljšanja rada samih ustanova, ali i učinkovitog ostvarenja odgojno-obrazovnih ciljeva. Autonomija pretpostavlja povećanje kvalifikacije učitelja i nastavnika, kao i ravnatelja. Autonomija pretpostavlja dopuštenje školama da planiraju i programiraju svoju nastavnu i školsku aktivnost, ne samo prema tjednima i polugodištima, nego prema odgojno-obrazovnim ciklusima. Za razliku od drugih sustava, mi smo još uvijek opterećeni sadržajima umjesto jasnim očekivanim postignućima učenika.
O Grozdu i četvrtom modulu
* Povezivali su vas s Grozdom, da ste ih podupirali?
– Ja sam jedna od recenzentica programa Zdravstvenog odgoja koji je predložio Grozd. I ponosna sam što sam bila recenzentica tog programa. Nemam nikakve relacije s članovima Grozda i nisam to radila iz privatnih odnosa niti političkih naklonosti. Pisanje recenzija je dio profesije svakog sveučilišnog nastavnika i tom poslu pristupam profesionalno. Odluku o prihvaćanju Grozdovog programa ne donosi recenzent, nego Ministarstvo.
Onima koji se napajaju samo medijskim izvorima ispada da je moj najvažniji doprinos recenzija jednog programa. Napišite, molim vas, da sam i danas sklonija Grozdovom programu, nego uvođenju tzv. četvrtog modula. Ali dopustite mi da izrazim i svoje čuđenje spram medijskog prešućivanja mog posebnog reformskog doprinosa hrvatskom školstvu, a to je kreiranje prvog nacionalnog okvirnog kurikuluma otkad je hrvatske države. Radila sam ga sa stotinu stručnjaka, a donesen je apsolutnim nacionalnim konsezusom. Predloženi ONK – Okvirni nacionalni kurikulum mu ne može konkurirati.
* Načuli smo da ste Vi bili vrlo izgledni kandidat da zamijenite ministra Barešića na tom radnom mjestu, ukoliko bi se njega smijenilo zbog afere s plagiranjem?
– Prvi put to čujem. Vjerujte, nisam kandidat za ministricu. Imam Sveučilište i lijepih planova za razvoj visokog obrazovanja i znanosti u Zadru. Cijenim premijerovo povjerenje koje mi je ukazao imenovanjem predsjednice Posebnog stručnog povjerenstva. Nastojat ću taj posao odraditi najbolje što mogu. A sustav odgoja i obrazovanja je bilo i ostalo područje mog profesionalnog bavljenja, bez obzira na funkcije.