Otkad znam za sebe volim riječi

Posao na rječniku je golem i iscrpan, zahtijeva puno vremena i truda. Kao što sam i rekao, počeo sam na njemu raditi kada sam imao četrnaest godina. Krenuo sam od osnovnih riječi, a kasnije sam polako uvrštavao riječi sa značenjima iz pojedinih djelatnosti karakterističnih za život na otoku. Primjerice, riječi vezane uz ribarstvo, zemljoradnju, pomorstvo… U rječnik uvrštavam samo zgalavske riječi. U praksi to izgleda tako da kada čujem neku novu riječ, zapišem ju…
Nedavno se javnosti svojom prvom zbrikom pjesama nazvanom „Suncazapad” predstavio mladi pjesnik Robert Špralja. Robert je srednjoškolac, maturant Gimnazije Vladimira Nazora, koji živi u mjestu Zaglavu na Dugom otoku. Šest od sedam ciklusa pjesama Robertovog prvijenca napisano je na čakavskom dijalektu, na idiomu rodnog Zaglava. To je, svi se slažu, najsnažniji izričaj i najbolji adut mladog i nadarenog zaglavskog pjesnika.
Roberte, kavi su dojmovi nakon predstavljanja prvijenca?
– Na knjigu sam jako ponosan. Najprije, naravno, zbog sebe, jer je to vrhunac moga dosadašnjeg pjesničkog stvaralaštva i nagnuća, a potom i zbog mojih doma, posebno zbog dida, nane i tete koji su „krivci” mome pjesništvu. Sretan sam i zbog svojih školskih drugova. Vrlo mi je značajno to što se njima moja poezija sviđa i to mi je najbolji poticaj. Što se tiče dojmova i kritika njima sam vrlo zadovoljan. Posebno sam zadovoljan pozitivnim dojmovima ljudi koji žive u gradu i koji ne poznaju govor moga Zaglava. Oni su, prije svega, osjetili moju poeziju.
Zašto naslov „Suncazapad”?
– Zaglavsku riječ suncazapad koja znači zalazak sunaca odabrao sam za naslov svoje knjige zato što simbolizira umiranje Otoka. Ne treba posebno isticati sve one negativne procese sadržane u sintagmi umiranje Otoka. No, suncazapad za mene ima i jednu drugu simboliku. Ta je da čim sunce zađe, odnosno život se Otoka ugasi, imamo nadu u novi izlazak, odnosno novo rađanje. Inače, pjesma „Suncazapad” po kojoj je zbirka i dobila ime nastala je na Kornatima, gdje moj dida ima kuću.
Kako izgleda tvoj „pjesnički put”?
– Poeziju pišem od trinaeste godine. Prvo sam pisao na hrvatskom standardnom jeziku, a nešto kasnije sam počeo pisati na idiomu moga mjesta. Na pisanje poezije na zaglavskom govoru nagnala me i spoznaja o svakodnevnom izumiranju njegovih riječi. To je bio i razlog što sam u četrnaestoj godini počeo pisati i rječnik zaglavskog govora koji još nije dovršen. Većinu sam svojih pjesama iz te najranije faze kasnije odbacio. U osnovnoj sam školi redovito briljirao pišući zadaćnice i sastave, a dolaskom u srednju školu, u gimnaziju Vladimira Nazora počeo sam se isticati na smotrama učeničkog literarnog stvaralaštva.
Od ‘Lidrana’ do zbirke
Tako sam već u prvom razredu gimnazije bio prvi na županijskoj smotri Lidrana, u drugom drugi, a u trećem opet prvi. Čitavo sam to vrijeme želio svoje pjesme objediniti u zbirci, pa mogu kazati kako je ona tada i nastajala. Dovršena je 2008. godine, a izdana u ovoj, 2010. godini. Imao sam velikih problema skupiti novac potreban za tiskanje i tu moram istaknuti veliku podrušku koju sam imao od Rade Šimičevića, ravnatelja moje škole. Valja kazati i kako svoje pjesme do sada nisam nigdje objavljivao.
Na predstavljanju knjige svoju obitelj, čini mi se tetu, djeda i nanu, istaknuo si kao najzaslužnije za to što se intenzivno baviš pisanjem.
– Da, nema nikakve sumnje da su teta Danice, dido Pero i nana Zorka najzaslužniji za moju ljubav prema pisanoj riječi. Od malih nogu su mi neprestano čitali najrazličitije knjige i pričali beskrajno zanimljive priče. Tako je nastala moja ljubav prema riječima na koju se kasnije nadovezala ljubav prema rodnom kraju.
O kojim se temama najčešće i najradije pjesnički izražavaš?
– U jednom od ciklusa moje zbirke naslovljenom „Dite u trsju” govorim o svom djetinjstvu koje sam duboko i intenzivno proživio. Tada je u mom mjestu i na mom otoku još i bilo života. Za razliku od većine ciklus „Križe i Ema od istoka sunca” sadrži pjesme u kojima je više izražena fabula i koje su u odnosu na ostale više pripovjedačke i u njima o životu na otoku progovaram na živahniji, veseliji način. Čovjek s otoka u njima je predstavljen kao domišljat, mudar, pun života i radosti… Većina, pak, pjesama odiše bezizlaznom projekcijom budućnosti naših otoka.
Jedan je od ciklusa u zbirci napisan na standardu. U kakvom odnosu su tvoje pjesništvo na dijelektu i na stnadardu?
– S jednakom lakoćom pišem i na standardnom i na materinjem jeziku. Ipak, mislim, s čime se slaže i dio kritike, da su mi pjesme na čakavskom dijalektu životnije i iskrenije. Na standardu uglavnom pišem o ljubavnim i egzistencijalnim temema, o čovjeku općenito. Naprotiv, otočke teme i teme iz svoga djetinjstva mogu izraziti samo na čakavskom dijalektu, odnosno na zaglavskom idiomu.
Čakavski i standardni jezik
Jednostavno, ne vidim načina kako bih to mogao učiniti na standardu. Većina mojih pjesama nastaje u dahu, a one koje odmah ne dovršim u pravilu ostaju ne dovršene.
Slavko Govorčin, pjesnik s otoka Iža i jedan od predstavljača tvoje knjige na predstavljanju je kazao kako upotrebljavaš neke čakavske riječi koje su i njemu nepoznate. Od kuda lakoća vladanja tako arhaičnim rječnikom?
– Imam sreću što živim i što su me odgajali stariji ljudi. Prije svega, mislim tu na dida, nanu i tetu. Preuzmem ono što čujem od njih. Uspijevam, za razliku od većine mojih vršnjaka s mog otoka, odoljeti utjecaju medija.
Spomenuo si i rječnik zaglavskog govora…
– Posao na rječniku je golem i iscrpan, zahtijeva puno vremena i truda. Kao što sam i rekao, počeo sam na njemu raditi kada sam imao četrnaest godina. Krenuo sam od osnovnih riječi, a kasnije sam polako uvrštavao riječi sa značenjima iz pojedinih djelatnosti karakterističnih za život na otoku. Primjerice, riječi vezane uz ribarstvo, zemljoradnju, pomorstvo… U rječnik uvrštavam samo zgalavske riječi. U praksi to izgleda tako da kada čujem neku novu riječ, zapišem ju…
Maturant si, pa su skore ključne odluke neizbježne. Stoga, kako se vidiš u budućnosti?
– Naravno, vjerujem da ću nastaviti pisati. Planiram studirati hrvatski jezik i književnost u Zadru, a tako ću biti bliže i svom rodnom kraju. U budućnosti kanim možda objaviti crtice i zgode iz svakodnevnog života moga mjesta. Polako ću raditi i na rječniku zaglavskog govora.