TRAG U KAMENU Kostov: U Zadru nema kamena koji mi nije preko ruke prešao

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika mkvanja
Zadarski akademski kipar govori o životu, zanimljivim susretima, putovanjima i restauracijama
Ni sam ne mogu nabrojati na kojim sam sve spomenicima i crkavama radio. Mislim da u Zadru nema kamena koji mi nije preko ruke prešao. Kad se samo sjetim tornja katedrale sv. Stošije kada sam radio na rekonstukciji nosača anđela na vrhu tornja, pa restauracije krstionice sv. Višeslava, crkve sv. Krševana, crkve sv. Šime, ističe Kostov
Kosta Kostov na Vitrenjaku

Zbog nepodobnog vremena u kojem je živio, zadarski akademski kipar Konstantin Kostov (1943.), iz rodne Bugarske 1966. godine odlazi na studij u Zagreb i to zahvaljujući slučajnom susretu s čovjekom u fići kojeg je sreo na centralnom trgu u Sofiji.
Mladi Konstantin, kojeg su od milja, dok je bio dijete zvali Kosta, a i kasnije kad je poprimio neke ozbiljnije godine pa do danas, u društvu prijatelja i kolega umjetnika, ali i jedriličara, ostao je Kosta.
Nesvakidašnja narav ovog čovjeka koji se nikada ne predaje, provela ga je kroz bogatu lepezu života, susreta, brojnih restauracija, plovidbi, ali i nedaća kroz koje je morao proći da bi iza sebe ostavio impozantan trag u svijetu kulture i umjetnosti, ali i šire.
 

Akademija zvana čežnja

- Umjetnost je bila moja ljubav od djetinjstva. Prema njoj sam bio usmjeravan od majke i oca koji su bili liječnici i veliki zaljubljenici u umjetnost. Tako sam još kao dijete svirao klavir i violinu pa mi je nekako bilo sasvim normalno što sam želio upisati Akademiju, kaže Kosta, dodajući kako ni iz trećeg pokušaja to u Sofiji nije išlo.
Kosta se pomirio s realnošću, pa je čak opravdao svoj prvi neuspjeh time što je rekao sebi kako nije bio dovoljno pripremljen, ali već nakon trećeg bezuspješnog pokušaja da se upiše na Akademiju, doslovno mu se srušio svijet.
-Tri puta sam se prijavljivao na Akademiju u Bugarskoj. Bilo mi je jasno kad od prve nisam upao, jer ruku na srce nisam bio niti pripremljen, priznaje Kosta, naglasivši kako je odmah nakon toga krenuo na tečaj crtanja, i paralelno radio kod jednog kipara u Sofiji, međutim, ni nakon toga nije uspio upisati Akademiju, što mu je postalo vrlo zbunjujuće kao nekome tko je savladao tehniku crtanja i kiparstva.
Vrlo brzo preko očevog kolege, isto liječnika, Kosta doznaje kako su mjesta na Akademiji rezervirana za one »s vrha« pa ovaj akademski kipar počinje tražiti neke druge mogućnosti i gradove gdje bi mogao studirati ono što voli i želi. Međutim, u to vrijeme nije bilo puno izbora, jer su u Bugarskoj znali samo za Jugoslaviju, Srbiju i Makedoniju.
- U to moje vrijeme dok sam intenzivno razmišljao o upisu na Akademiju, naletio sam na jednog studenta iz Bagdada, jer je tada u Bugarskoj bilo jako puno studenata iz Iraka, objašnjava Kostov, te dodaje kako mu je taj znanac ponudio da ode u Bagdad i da tamo upiše Akademiju, što se mladom Kosti učinilo vrlo prihvatljivim jer nije htio odustati od Akademije. Već kada se počeo spremati za Bagdad koji mi je u životnom pogledu bio jako izazovan, sasvim slučajno na tramvajskoj stanici na glavnom trgu u Sofiji, upoznao je čovjeka iz Hrvatske.
- Dok sam čekao tramvaj, iza mene je stao fićo i čovjek mi je kroz prozor pružio neki papirić, radosno se prisjeća Kosta, te priča kako ga je taj čovjek iz auta pitao za jednu ulicu na jeziku koji je njemu bio nepoznat, ali ga je ipak sve razumio.
Budući da je bilo nemoguće objasniti gdje se ta ulica nalazi, Kosta je,kaže, sjeo s njim u auto i otišao do ulice koja je bila na papiriću, ali su u međuvremenu njih dvoje porazgovarali, te je Kostov doznao da je čovjek direktor Vodovoda u Zagrebu, gradu u kojem postoji i Akademija.
- Kad smo stigli na adresu, u toj kući nije bilo nikoga i čovjek iz fiće s kojim sam se upoznao u međuvremenu, ostao je zatečen i nije znao gdje će. Zvao se Dragomir Popović, pozvao sam ga sebi u goste, a nakon toga mi je on ponudio pomoć oko dolaska na studij u Zagreb. U to vrijeme nije bilo interneta, sve se rješavalo putem pisama i pošte. I tako sam jednog dana na kućnu adresu dobio pismo sa svim potrebnim informacijama za prijemni ispit, prisjeća se Kostov, te dodaje kako je od svog prijatelja dobio i garantno pismo.
 

Jedini student s Mercedesom

Dolaskom u Zagreb, Kosta bez problema upisuje Akademiju i to kao četvrti na listi od mogućih devet studenata koje su primali na odsjek kiparstva. Međutim, tada nastaju novi problemi, jer je Kostov imao pravo samo tri mjeseca bez putovnice biti u tadašnjoj Jugoslaviji.
No, ne odustaje i, kako priča, po preporuci Dragomirove sestre traži dozvolu za boravak u Jugoslaviji te opet biva odbijen, nakon čega traži jugoslavensko državljanstvo, te ga ponovno odbijaju i kao zadnju opciju traži je republičko hrvatsko državljanstvo koje konačno dobije i na temelju njega ostaje u Zagrebu, s tim da tri godine nije smio kročiti u Bugarsku.
Kostova život nije mazio. S jedne strane radost zbog upisa na Akademiju, a s druge strane neizvjesnost jer nije imao nikakvu financijsku pomoć sa strane.
- Akademija je bila vrhunska, to je ono što sam htio cijelog svog života i sada mi se san ostvario. Predavanja, praksa, profesori, sve je to bilo na nivou. Posebno se sjećam profesora Matka Peića koji mi je predavao povijest umjetnosti s kojim sam se znao često i družiti izvan zgrade fakulteta, jer je bio nekako poseban, a pogotovo zato što ga je zanimala Bugarska kao zemlja, prisjeća se Kostov, dodajući kako je često morao raditi i fizičke poslove na Velesajmu na koji je u glavnom dolazio pješke jer nije imao novca za prijevoz, a sve iz razloga da bi ostao na Akademiji i u okruženju profesora i kolega s kojima je imao fantastičan dijalog.
Zahvaljujući znanju engleskog jezika, s kojim se Kosta služio još od djetinjstva jer se u kući u kojoj je odrastao govorilo isključivo na engleskom, jer mu je majka bila iz Amerike, tada student koji se borio za golu egzistenciju, uletio je u američki paviljon na Velesajmu i pitao ima li kakvog posla za njega. Igrom slučaja, administratorica paviljona se oduševila njegovim poznavanjem engleskog jezika, te mu obećala da će ga preporučiti direktoru.
- To je bila posebno zanimljiva situacija, jer se administratorica paviljona gospođa Blanka čudila što pričam engleski pa sam njoj, a poslije i direktoru paviljona koji me je uposlio kao svog vozača objasnio da ja hrvatski jezik ne znam, što ih je ostavilo u čudu. Plaća je bila bogovska, u ono vrijeme to je bila lova do krova, priča Kostov prisjetivši se još jedne zgode kada je isto na Velesajmu, zahvaljujući skulpturi, od direktora njemačkog paviljona dobio ni manje ni više nego Mercedes.
- Jednom prilikom opet sam svratio na Velesajam kako bih pomogao svom prijatelju u oslikavanju reklama, na jednom njemačkom paviljonu, jer tada nije bilo printanih reklama kao danas, sve se radilo rukom i krasopisom, priča Kosta, te se prisjetio kako se pojavio direktor paviljona koji je zbog njegovog lijepog rukopisa mislio da je slikar, na što mu je on rekao da nije slikar nego kipar. Nijemac je pitao imam li možda neku žensku figuru u kamenu na što sam mu odgovorio potvrdno i kad sam ju donio bio je oduševljen te me je pitao koja je cijena, a ja sam onako iz šale rekao da košta kao jedan Mercedes, na što je gazda paviljona pristao te mi je u vrlo kratkom roku dovezao polovni Mercedes u odličnom stanju, priča Kostov.
 

Festival »Ljeto u Komiži«

Po završetku studija, Kosta upisuje postdiplomski, te se specijalizira za kiparstvo i klesarstvo, a nakon toga sa suprugom koja je završila medicinski fakultet odlaze u potragu za poslom. Supruga se zapošljava kao liječnica u Komiži, a on vodi galeriju i sva kulturna događanja u tom malom mjestu na otoku Visu.
- Po završetku studija, tražili smo posao za moju suprugu i tamo u nekim novinama, 1978. godine našli smo oglas u kojem je Zdravstvena stanica Vis tražila liječnika. Ja sam u to vrijeme imao status samostalnog umjetnika i meni nije bio nikakav problem prilagoditi se bilo kojem podneblju, priča Kostov.
Međutim, iako su bili malo skeptični, jer nisu imali pojma kako ta Komiža izgleda, ali nakon što su čuli da dobivaju trosoban stan s pogledom na more, već im je Komiža bila nekako draža. Ali, kad su tek došli u Komižu, kako priča Kostov, to je već bila priča, jer ih je mjesto u kojem su ostali narednih pet godina osvojilo na prvu.
- Kad smo došli u Komižu shvatili smo da je to mjesto kao iz bajke, a posebno nas je iznenadila ambulanta koja je bila sređena kao bolnica, prisjeća se kipar, te objašnjava kako su došli u Komižu u gluho doba, u siječnju kad nije bilo nigdje nikoga, ni turizma nije bilo jer je u to vrijeme Vis bio vojna zona.
Uz podršku i pomoć predsjednika Mjesne zajednice i u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom koji je rodom s Komiže i s kojim je Kostov postao veliki prijatelj, ovaj novopečeni Komižanin pokreće festival »Ljeto u Komiži«.
- Ma to je bilo divno. Jakša je dovodio glumce, pjesnike i druge umjetnike, a ja sam organizirao njihove nastupe i programe, tako da je taj festival postao sinonim za Komižu i trajao je punih pet godina koliko sam i živio na otoku, priča Kostov.
Za Komižu ga veže jako puno trenutaka i događaja koji su obilježili njegov, ali i život njegove obitelji. Na Komiži je tada mladi Kostov dobio i atelje na vrhu Fortice koja je bila dosta zapuštena, ali kako priča, uz pomoć učenika taj prostor je uredio i od njega napravio gnijezdo u kojem se stvarala umjetnost.
 

S Jožom Horvatom i jedrima

Ono što je zasigurno obilježilo život Konstantina Kostova, pa kasnije i prevoditelja s hrvatskog na bugarski jezik, je susret s književnikom i moreplovcem Jožom Horvatom, koji se kasnije pretvorio u prijateljstvo sve do kraja Horvatovog života.
- Još sam kao student u Vjesniku u srijedu čitao Jožine reportaže, kada je on sa svojom obitelji bio na putu oko svijeta s Besom. Ne da sam ja te reportaže čitao, ja sam ih doslovno gutao i zahvaljujući Jožinom pisanju ja sam na jedan ispravan način naučio hrvatski jezik i nisam podlegao slengovima niti lokalnim izgovorima, već sam izbrusio onaj literarni izričaj, zadovoljno pojašnjava Kostov.
Jednom prilikom dok je plovio Jadranom došao je i do Biograda na Moru i tu upoznao barba Jožu kojeg je do tada znao samo iz novina.
-Taj trenutak nikada neću zaboraviti. Pokucao sam na vrata i ugledao Jožu Horvata koji me nije pitao ni tko sam ni što želim, već mi je tutnuo bocu travarice koju je držao u ruci i rekao ‘pij frend’, kaže Kosta i dodaje kako su od tog trena ostali prijatelji sve dok Joža nije preminuo 2012. godine u 98. godini života.
Prijateljstvo između Jože i Koste, a kasnije i između Jožine supruge i Kostine obitelji trajalo je godinama. Ono što ih je najviše povezivalo bili su more i plovidba preko Atlantika, ali i životne sudbine koje su ovu dvojicu prijatelja povezala još jače. Ne može se ne primijetiti sjeta u Kostinim riječima, kada priča o Horvatu kao čovjeku koji ga je naučio životu i koji mu je bio živi primjer kako se gradi odnos s morem, ali i s ljudima. Velika tragedija koja je obilježila život Jože i Renate Horvat koji su izgubili oba sina, Marka u plovidbi na Atlantiku, dok je Mićo nesretnim slučajem poginuo u toplicama kraj Zagreba, još više je povezala Kostu s ovim, kako on kaže, divnim i svevremenskim ljudima.
- S Jožom sam plovio preko Atlantika i to su nezaboravna sjećanja koja će u meni živjeti dok sam živ, priča Kosta, te se prisjeća kako su 80-ih godina Joža, Renata, on i jedan njihov zajednički prijatelj došli su do ideje da bace vijenac u Karipsko more, na mjestu gdje su Joža i Renata izgubili sina Marka koji je bio strastveni ronilac kojem je presudio jedan zaron nakon kojeg više nikada nije izronio.
Ljubav prema moru i brodovima, Kosta je prenio i na svoju djecu, a da je tako potvrđuje i činjenica da je i danas njegova kćer Anna, inače isto restauratorica sa završenom akademijom, negdje pod jedrima na moru, dok je njegov sin Pavle Kostov, zadarski jedriličarski olimpijac, nakon sportske karijere, nastavio život kao profesionalni jedriličar.
 

Brojni restauratorski zahvati

Ipak ono što pored ovakvog životnog sadržaja Kosti daje još jedan, i to onaj poseban pečat to su njegovi brojni restauratorski zahvati s kojima je zasigurno ostavio trag u povijesti, ali i u budućnosti.
- Ni sam ne mogu nabrojati na kojim sam sve spomenicima i crkvama radio. Mislim da u Zadru nema kamena koji mi nije preko ruke prešao. Kad se samo sjetim tornja katedrale sv. Stošije kada sam radio na rekonstrukciji nosača anđela na vrhu tornja, pa restauracije krstionice sv. Višeslava, pa crkve sv. Krševana, sv. Šime. Tu su zatim restauratorski zahvati na brojnim crkvama na Cresu, u Senju, zatim restauracija crkve u Lepoglavi, pa sam još kao student radio na tornju zagrebačke katedrale, prisjeća se Kostov te kroz priču objašnjava kako je radio na tornju koji se nije srušio u nedavnom potresu, dodajući kako je uglavnom surađivao s Miljenkom Domijanom koji je bio direktor Zavoda za zaštitu spomenika i često ga angažirao jer u to vrijeme osim njega nije bilo restauratora za kamen, a kako objašnjava Kosta ni danas ih nema previše.
Ipak, od svih restauracija u posebnom mu je sjećanju ostala kupola katedrale sv. Jakova u Šibeniku.
- U Domovinskom ratu, kupola sv. Jakova bila je pogođena s dvije granate, a ona je jedinstveni spomenik te je pod specijalnom zaštitom UNESCO-a upravo zbog svoje specifičnosti, jer je klesana na licu mjesta, te su tadašnji klesari kamene ploče stavljali jednu na drugu bez vezivnog materijala, objašnjava Kostov te naglašava kako je upravo zbog takve konstrukcije bilo vrlo zahtjevno napraviti rekonstrukciju kupole što je on uspio.
 


Kako je poletio Oliverov »Galeb«?

Osim što je pokrenuo festival i što se saživio s otokom na kojem je izgradio i svoju prvu obiteljsku jedrilicu kojoj je dao ime »Issa«, njegov stil života ga je povezao s brojnim imenima s estrade, ali i društveno-političkog života. Međutim, Kosti je posebno u sjećanju ostala anegdota o nastanku svima poznate Oliverove pjesme »Moj galebe«.
- Jedan moj susjed u Komiži mi je posudio svoj kaić i tada smo Jakša Fiamengo, Oliver, Zdenko Runjić, Momčilo Popadić i ja otišli u jednu uvalu u kojoj smo proveli cijeli dan, priča Kostov te se radosno prisjeća kako se pred sam povratak Jakša izvalio na žalo i viknuo »Lipo li je, lipo li je, na lažini suvoj ležat, moj galebe«, te se tako u barci na putu do Komiže rodio Oliverov »Galeb« kojeg su kasnije preradili i s njim odnijeli prvu nagradu na Splitskom festivalu.
Osim što je Kostov s poznatim pjesnikom Fiamengom surađivao, oni su dugo godina i plovili zajedno na »Issi«, a kasnije i na »Heliosu«, drugoj jedrilici koju je Kosta izgradio 90-ih u Zadru u JK Uskok. Također su i putovali dosta zajedno pa su tako bili i u Bugarskoj, ali i u Engleskoj i to ni manje ni više nego u Londonu. Prijateljstvo između ova dva umjetnika po kamenu i stihu, kako priča ovaj restaurator trajalo je sve do kraja Jakšinog života, te je zasigurno obogatilo njegov ali i život njegove obitelji.

 

Plovio s Galbraithom

Pored umjetnika, kolega restauratora, pjevača i slikara, u nekoliko je navrata na Kostin »Helios« svratio i američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith, kojeg je Kosta upoznao jedne prigode na zagrebačkom Velesajmu, pa su tako znali i zaploviti.
- Mogu reći da je Galbraith bio jedan vrlo neposredan čovjek kojega sam upoznao sasvim slučajno kad sam 90-ih radio nešto za američki paviljon, prisjeća se Kostov, te kaže kako mu je tom prigodom Galbraith rekao kako po majci ima pravo na američko državljanstvo, što je Kosta odbio, ali su zato, kako priča ovaj svestrani umjetnik i jedriličar, više puta on i Galbraith znali zaploviti.

 

Zadarska udruga likovnih umjetnika

S kolegama umjetnicima osnivam zadarsku udrugu likovnih umjetnika, preko koje se pokreću brojni programi i to neovisno o tadašnjem HDLU u Zagrebu, priča Kosta, te pojašnjava da su došli do te ideje kako bi pokrenuli likovni život u Zadru.
 

»Jadertina«

Kostov kroz svoj umjetnički rad, organizira i brojne likovne kolonije, pjesničke susrete, ali i izložbe u zemlji i inozemstvu. Također i sam sudjeluje na brojnim skupnim, ali i samostalnim izložbama među kojima su najznačajnije one u Chicagu i Tokyu i to pod imenom likovne udruge Jadertina čiji je bio osnivač i predsjednik od njezinog osnivanja 2000. godine.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)