Gatara: Padne mi mrak na oči kad vidim starije ljude kako idu od kante do kante

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika asaric
Predsjednik Udruge umirovljenika Poluotok, o problemima
Autor: 
Nema u ovoj zemlji sreće za umirovljenike dok se ne riješi njihova financijska (ne)moć, njihove mirovine koje bi osigurale dostojanstven život. Radili su cijeli život, odgajali djecu, sad odgajaju unuke, a velik broj umirovljenika od te svoje jadne mirovine pomaže svojoj djeci umjesto da oni pomažu roditeljima, govori Gatara i naglašava da je u Udruzi dosta umirovljenika čija su djeca poginula u Domovinskom ratu
Marin GOSPIĆ
Joško Gatara, predsjednik Udruge umirovljenika Poluotok Zadar, kaže da umirovljenici nikako nisu zadovoljni

Joško Gatara, predsjednik Udruge umirovljenika Poluotok Zadar, primio nas je u prostorije Udruge gdje se pokušava raditi punom parom. Naime, zatekli smo ga kako lagano premiješta stvari uz komentar: »Eh, da mi nije ovog artritisa, sve bih ja ovo sam uredio«...
Radi pauzu, sjeda za svoj stol i počinje pričati o tome kako umirovljenici žive, srčano, emotivno, kako i priliči 85-ogodišnjacima koji nisu zadovoljni uvjetima u kojima žive nakon što su, kako kaže Gatara, radili cijeli život i podizali djecu.
Kako (pre)žive umirovljenici, koja poskupljenja im najteže padaju, vide li spas u uvelike najavljivanim vaučerima, pa i olakšicama kad je u pitanju, primjerice, dopunsko zdravstveno osiguranje, glavna su naša pitanja.

Obećanja i luda radovanja

- Sve su to lijepa obećanja, i kažu luda umirovljenička radovanja. Puno toga su nam obećali, ali umirovljenici su, izgleda, zadnja ona rupica na svirali i na nju vrlo rijetko prst ode. Umirovljenici u našoj Udruzi su uglavnom stariji, od 70 do 80 godina. I sad se pitamo što smo cijeli život radili, odgajali djecu, radili i dizali ovaj grad iz ruševina da bismo danas imali bar donekle lijep grad, onakav kakav je bio. A nitko o nama ne vodi računa, priča Gatara i dodaje da im je danas potrebna samo mala pomoć, da oni nemaju velike zahtjeve.
U skladu s tim, iznimno bi ih veselilo kada bi dobili pomoć da urede prostor svoje Udruge. Imaju tu radionice, izrađuju nakit, skulpture... A u budućnosti bi organizirali predavanja o zdravlju, razne izložbe, književne večeri...
- Takvim stvarima osvježavamo duh i misli, ističe Gatara.
Prostor je, nastavlja, devastiran odvodnim vodama zgrade, stoga im je potrebna investicija kako bi imali prostor u koji će mnogi rado dolaziti i družiti se.
- Ne bi to bilo samo za naše članove, razmišljamo da to bude ugodan ambijent i za umirovljenike koji putuju na otoke pa zimi nemaju gdje stati, najavljuje predsjednik Udruge koja broji oko 350 članova.
Međutim, nije prostor jedina prepreka druženju i domjencima. Razumije se, stariji se ljudi boje koronavirusa pa Gatara komunicira s članovima telefonskim pozivima ili, pak, pismima.

Umirovljeničko pitanje

Pričaju tako o uvjetima za život i, jasno, nisu zadovoljni.
- Da sam ja predsjednik, ja bih prvo riješio umirovljeničko pitanje. Prema mom mišljenju, Hrvatska je bogata, svim resursima, mi samo turizmom možemo pokriti mnoge stvari. Nijedan umirovljenik u ovoj državi ne bi smio imati manje od 4.000 kuna. To je minimum za životnu egzistenciju, naglašava Gatara i zaključuje da je sve manje od tog iznosa sramota za državu.
- Najgore mi je kad vidim starije ljude kako s najlonskim kesama idu od kante do kante i skupljaju. Padne mi mrak na oči! Pa ne mogu zamisliti da u ovako lijepoj zemlji ljudi kopaju po kantama ili prose. Dolaze ljudi, kukaju mi, pitaju što će, otkriva Gatara.
Rat u Ukrajini utjecao je na rast cijena, to je neupitno, ali, kako nam priča Gatara, stariji ljudi skloni su panici pa gomilaju stvari misleći kako sutra neće imati nešto što im je prijeko potrebno.
- A trgovci trljaju ruke, dodaje.
Poskupljuje hrana, struja, plin... I umirovljenici sada moraju nekako uštediti, smanjiti potrošnju kako bi mogli preživjeti od svoje mirovinice. Nameće se pitanje koliko će im vaučeri i ostali jednokratni dodaci pomoći u tom pothvatu.

Jadne mirovinice

- To može jednom umirovljeniku pomoći samo trenutačno, da nadoknadi nešto čega nema. Ali, ja smatram da sve to treba ugraditi u mirovine i da taj iznos primaju svih 12 mjeseci, onda bi on planirao što će i kako će. Da ja sad dobijem 400 kuna, u sekundi bih ih potrošio, to je samo zavaravanje, bacanje dima u oči, slikovito tumači Gatara svoj stav.
- Nema u ovoj zemlji sreće za umirovljenike dok se ne riješi njihova financijska moć, njihove mirovine koje bi osigurale dostojanstven život. Radili su cijeli život, odgajali djecu, sad odgajaju unuke, a velik broj umirovljenika od te svoje jadne mirovine pomaže svojoj djeci umjesto da oni pomažu roditeljima, govori Gatara i naglašava da je u Udruzi dosta umirovljenika čija su djeca poginula u Domovinskom ratu.
- Kad ih vidim, zagrlim ih, kao da su moji. Pa zar nisu zaslužili, nakon toga što su njihova djeca dala za ovu zemlju, da se netko brine za njih, pita se Gatara.

Nije daleko, ali umirovljenike veseli

Budući da okovi pandemije popuštaju, naši umirovljenici planiraju i izlete.
- Uglavnom su to jednodnevni i dvodnevni izleti, ne idemo mi daleko. Imamo lječilišta u koja idemo svake godine, Fojnicu u Bosni, sad planiramo u listopadu ići, ali i na Korčulu. Sva lječilišta su daleko od Zadra, što ćemo. Imamo mi krasne ponude, ali teško je našim ljudima putovati 300, 400 kilometara. Putovali bismo cijeli dan, naporno je to pa biramo što bliže, tumači Gatara.
Osim toga, u dogovoru s Nadbiskupijom planiraju i hodačašća.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)