Krasila ga je ljubav prema Gospi, Crkvi, domovini i ljudima

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika asaric
Hrvatski domoljub don Tomislav Sikirić imao je veliko srce
Autor: 
Don Tomislav je svoj život ugradio u žrtvu Škabrnje. Poznavao je povijest i volio je povijest, pogotovo nacionalnu, puno je čitao. Bio je široke kulture. Krasila ga je ljubav prema Gospi, Crkvi i domovini. Bio je pop 100 posto, kaže don Dario Tičić, prijatelj pokojnog don Tomislava, župnik na zadarskoj Belafuži
Zadarska nadbiskupija
Don Tomislav Sikirić preminuo je nedavno u u 56. godini života i 31. godini svećeništva

Brojnost svećenika i puka na sprovodu don Tomislava Sikirića u njegovim rodnim Bibinjama, pokazali su koliko je poštovanje imao taj veliki hrvatski domoljub čija je prva župnička služba bila Škabrnja, simbol stradanja u Domovinskom ratu. Don Tomislav je te 1991. godine imao 25 godina i bio je svećenik nepunu godinu dana.
Don Tomislav je toliko volio Hrvatsku da je kao njen zaručnik nosio na svojoj ruci prsten s hrvatskim grbom. Svijeća crven - bijeli - plavi s hrvatskim grbom bila je i pokraj njegove slike ispred lijesa u bibinjskoj crkvi Velike Gospe, 26. svibnja, kada je ispraćen na vječni počinak.

Velika ljubav prema Hrvatskoj

- Don Tomislav je svoj život ugradio u žrtvu Škabrnje. Poznavao je povijest i volio je povijest, pogotovo nacionalnu, puno je čitao. Bio je široke kulture. Krasila ga je ljubav prema Gospi, Crkvi i domovini. Volio je svoje svećeništvo. Ulijevao je sigurnost svojom postojanošću i radosnim življenjem svećeništva. Bio je pop 100 posto, kaže don Dario Tičić, prijatelj pokojnog don Tomislava, župnik na zadarskoj Belafuži.
- Kao mladi đakon, don Tomislav je 1990. došao na praktikum u moj rodni Pag. Brzo smo uvidjeli da don Tome ima veliku ljubav prema Hrvatskoj. Bibinjci su uvijek bili veliki rodoljubi. Sjećam se kako je don Tome bio radostan kad je s don Franom Mandićem našao u paškoj župnoj kući sačuvanu zastavu crven - bijeli - plavi koju je bio spremio paški župnik Joso Felicinović. Budući da na toj trobojnici nije bilo hrvatskog grba, paške benediktinke našile su na nju hrvatski grb. Don Tomislav je digao tu hrvatsku zastavu na zvonik paške crkve te je dugo zvonio, ističe Tičić.
Sikirić je zaređen za svećenika 16. prosinca 1990., u osvit agresije na Hrvatsku. Na predstavljanju Zbornika »Ohrabri se, narode moj« u zadarskom Sjemeništu Zmajević 19. svibnja 2011., u kojem je opisano djelovanje mons. Želimira Puljića kao dubrovačkog biskupa u Domovinskom ratu, don Tomislav je opisao početak svoga svećeništva kroz stradanje Hrvatske.
Od 20. kolovoza 1991. bio je župnik Škabrnje i Nadina. U Nadinu je samo dvije nedjelje slavio misu u župnoj crkvi, a do pada sela sve druge nedjelje u podrumu jedne kuće. U Škabrnji su prestali zvoniti kako ne bi odali četnicima iz Biljana Gornjih kada su u crkvi. Vrijeme mise uvijek su mijenjali. Svakodnevno izloženim tutnjavi topova i tenkova, don Tomislav je ostao sa Škabrnjanima u okupiranom mjestu, misleći neka bude i njemu što bude i njima.
»Na um su mi dolazile riječi Krista: »Dobri pastir daje svoj život za ovce. A najamnik… kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi«. Nisam htio biti najamnik. Užasno je bilo gledati s Ražovljeve glavice kako se nad Zadrom i okolnim mjestima izdiže crni dim«, posvjedočio je Sikirić. Dana 5. listopada 1991. bio je najteži napad na Zadar i Škabrnja je napadnuta iz zraka: »Kako sam se tada osjećao jadno. Jedino što sam mogao, bilo je uzeti krunicu u ruke i moliti«.

Gledao smrti u oči

Za dan masakra u Škabnji, 18. studenog 1991., don Tomislav je rekao da je taj ponedjeljak, od jutra u 7,30 sati kad je počeo napad na Škabrnju sa svih strana, bio pakao. S još 40 staraca i djece bio je u malom podrumu Jele Brkić. Najmlađe dijete, Božena Bilaver, imala je godinu i pol, a majka joj je bila trudna. Kanonada nije prestajala cijelog dana. Slušali su zapomaganja ljudi i kako nakon svakog praska eksplozije nestaju kuće pod silinom topovskih udara.
Oko 11 sati u Ambar ulazi JNA, a niti sat vremena nakon toga, u selo ulaze četnici s vojvodom Mirkom Škrobonjom, nekad parohom u Smilčiću. Niti 100 metara zračne linije, u podrumu su čuli klanje ljudi u Ambaru.
»Slušali smo zapomaganje, plač i vrištanje ljudi kojima nismo mogli pomoći. Užasan je osjećaj biti blizu umirućemu, a ne moći mu pomoći. Čekali smo bespomoćno kad će doći na nas red. Stiskali smo djecu iza svojih leđa, nadajući se, ako pobiju nas, neće djecu«, sjećao se don Tomislav. Tada je sve u podrumu pozvao da se pokaju za svoje grijehe i pomole za oproštenje grijeha netom zaklanih ljudi.
»Oko 15,30 sati dogodilo se nešto što zovem čudom. Grupa od petorice četnika ulazi u našu kuću, visoku prizemnicu. Čuli smo lomljavu stakla i namještaja, smirivali smo djecu da nas ne bi plačem odala, a bili smo svjesni da je blizu trenutak naše smrti. Tada sam gledao smrti u oči. A onda se događa Božji zahvat u našu korist. Petorica četnika, umjesto da krenu lijevo na stepenice koje vode do našeg podruma, oni preko ograde napuštaju kuću i krenu desno gdje su izišli na glavni put. Kad smo to proživjeli, rekao sam: »Ljudi, sada smo sigurni, pod zaštitom smo Božjom«. Zašto četnici nisu ušli u naš podrum, to je znano samo Svemogućem, hvala mu« svjedočio je don Tomislav.

Nama neće ništa biti jer je s nama don Tome

Sutradan navečer, 19. studenog, napustili su Škabrnju ništa ne noseći sa sobom. Mrak je bio gust, tako da su se kretali po instinktu, a put su im osvjetljavale kuće koje su gorjele. Kad su došli do pruge koja prolazi kroz Škabrnju, četnici su otvorili vatru po njima. Svi, starci i djeca, bacili su se u pružni kanal. U kanalu pokraj njega ležala je Senka Bilaver i njen trogodišnji sin Filip.
»A mali Filip pogleda mene, zagrli majku oko vrata i dječjim tihim glasićem tješi svoju mamu riječima: ‘Mama, nemoj plakati, nama neće ništa biti jer je s nama don Tome’. Te riječi usjekle su mi se duboko u mozak jer nisu bile upućene mami Senki, nego po malom Filipu od samog Boga meni. U meni se probudila takva snaga, shvatio sam da sam svećenik u kojemu leži sva nada ljudi u pružnom kanalu. Ustao sam i rekao ‘Idemo ljudi’ te smo jurnuli u vinograd. Reče mi kasnije Ljubica Bilaver: ‘Don Tome, da se vi niste onda digli iz kanala, svi bi mi ostali u njemu’. Bogu velikom hvala što nas je vodio i štitio. Izvukli smo se živi«, sjećao se don Tomislav.
Od 1992. do 1996. Sikirić je duhovno brinuo o prognanicima u Zatonu, Petrčanima i Sabunikama. Mladom don Tomislavu nije bilo lako propovijedati ljudima koji su dobivali vijesti o stradanju svoje djece po bojištima. Mislio je: »Kako govoriti o nadi kad je sve popaljeno i porušeno, kako govoriti o ljubavi kad nas nitko ne ljubi, kako govoriti o pravdi kad je ne osjećamo, prema nama se nepravedno postupalo sa svih strana«.
Dan nakon okončanja Oluje, Sikirić je pohitao u Škabrnju.
»Prizor je bio jeziv, crkva do temelja srušena, župna kuća i obiteljske kuće spaljene i srušene. Pošao sam do kuće Jele Brkić, prisjetio se kobnog 18. studenog, ušao sam u podrum i pomolio se: »Bože, ako je sve ovo trebalo pretrpjeti za slobodu i mir moje domovine, nije mi žao. Hvala ti što si mi dao snage da izdržim. Sad te molim da mi daš snage da sve ovo dignemo na noge i uz tvoju pomoć izgrađujemo bolju Hrvatsku«, svjedočio je don Tomislav.
Deset dana nakon Oluje i oslobođenja Škabrnje, u Škabrnji je don Tomislav organizirao prvo velebno slavlje Velike Gospe u slobodi, 15. kolovoza 1995., ispred porušene crkve, koje je predvodio nadbiskup koadjutor Ivan Prenđa. Cijeli Ravni kotari i priobalje slili su se u porušenu Škabrnju na proslavu Velike Gospe. Kad je dovršena župna kuća u Škabrnji, 1997. Sikirić se vratio u Škabrnju gdje je bio do kolovoza 1999., kad je premješten u Biograd n/M.

Unosio pozitivu

Don Tomislav je bio osobito pobožan prema Gospi i prema bl. Alojziju Stepincu.
»U dnevniku kojega je don Tome vodio i u bolnici, napisao je: ‘Drži me i spašava pobožnost i molitva prema Gospi i prema bl. Alojziju Stepincu’. Don Tome je bio veliki Stepinčev štovatelj. Kao bogoslov diplomirao je na temi blaženog Alojzija Stepinca. Taj mu je rad uništen u Škabrnji, kao i sve knjige, sve je spaljeno«, kaže don Tičić.
Sikirić je imao osobitu ljubav prema mjesnoj Crkvi, Zadarskoj nadbiskupiji.
»Don Tome je bio vrlo otvoren. Nije imao ‘dlake na jeziku’ i u raspravama je znao biti vrlo žustar. Čvrsto je zastupao svoje argumente i to je nekad nailazilo na nerazumijevanje nekih ljudi. Čvrsto je držao do istine, tražio je pravdu i tu je bio nepokolebljiv. A to svaki put ne ide baš lako. Ali on se nije predavao. Svatko od nas ima svoju narav, reakcije. Svatko od nas nosi nasljeđe roditelja, okoline. Bibinjci su uvijek bili srčani, hrabri, odvažni i to se pokazalo i u njegovom životu. Krasio ga je i veliki smisao za humor, šalu, duhovitost. Imao je veliki dar za imitiranje drugoga. Nema osobe koju on nije znao imitirati, oponašati nečije geste. Uvijek je bio rado viđen u svakom društvu. Kada bi bile duhovne vježbe, tamo gdje je bio don Tome, nije bilo dosade. Uvijek je unosio pozitivu u okruženje. Imao je veliko srce, veliku ljubav prema ljudima«, ističe don Dario. Aktivno je sudjelovao u rekolekcijama, iznosio razmišljanja i postavljao pitanja pred nadbiskupom, subraćom i predavačima.
Don Tomislav je poznavao umjetničko stvaralaštvo, povijest umjetnosti i djela umjetnika, imao je sklonost za lijepo. Njegovi nećaci, djeca i obitelji njegove sestre Elije, istaknuti su glazbeni umjetnici u obitelji Šoša. Don Tomislavov nećak Jurica Šoša umjetnički je ravnatelj Glazbenih večeri u Sv. Donatu.
»Žao nam je što je umro, ali on je jednom rekao: ‘Duša nikada ne stari. Duša je uvijek mlada’. Kako je radosno služio na zemlji, vjerujem da će uživati i radost svetih u nebu, da u punoj jasnoći gleda ono što je vjerovao, ispovijedao i što ga je nosilo cijelog života«, poručio je don Dario Tičić.
Don Tomislav je preminuo nakon teške bolesti, 21. svibnja u 56. godini života i 31. godini svećeništva u KBC-u Rebro u Zagrebu.

Infobox (Citat):
»Don Tome je bio vrlo otvoren. Nije imao ‘dlake na jeziku’ i u raspravama je znao biti vrlo žustar. Čvrsto je zastupao svoje argumente i to je nekad nailazilo na nerazumijevanje nekih ljudi. Čvrsto je držao do istine, tražio je pravdu i tu je bio nepokolebljiv
Don Dario Tičić

Infobox (Okvir):
Don Tomislav i benediktinke
Don Tomislav je rođen 18. kolovoza 1965. u bibinjskoj obitelji Božidara i Anke rođ. Kero, roditelja i sinova Vinka i Eugena i dvije kćeri. Brat njegove majke, don Tomislavov ujak je trećoredac glagoljaš, fra Tomislav Kero. Sestra don Tomislava je koludrica s. Ivana Sikirić, benediktinka u Samostanu sv. Marije u Zadru. U tom samostanu je i don Tomislavova teta, s. Cecilija Kero, sestra njegove majke. Stoga su se od don Tomislava oprostile i benediktinke sv. Marije u Zadru.
»Don Tomislava su benediktinke poznavale još dok je bio dijete. Naša s. Ivana je najstarije, a don Tomislav je najmlađe dijete u njihovoj obitelji. Bili su jako vezani. Tomislav, od milja zvan Tomičko, u svojoj najstarijoj sestri pronalazio je utjehu, lijepu riječ i zagrljaj, kad majka ne bi bila u blizini. Cijela obitelj je dolazila u samostan u posjet sestri njihove majke, koludrici M. Ceciliji. Kad je s. Ivana ušla u Samostan sv. Marije, Tomislav je bio niti trogodišnji dječačić. Tijekom odrastanja rado je boravio u crkvi i u župniku je vidio ideal. Još kao mali dječak ‘igrao se’ mise, oponašajući svećenika. Jednom dok je tako molio Oče naš, u molitvi su mu se pridružili i odrasli članovi obitelji koji su ga slušali. Kao dijete skupljao je sličice s prizorima iz života Crkve i svetaca, a posebno bi se obradovao kad bi dobio sličicu koja je prikazivala misu i svećenika. To mu je bila najveća inspiracija za njegovu igru. Prilikom njegovih posjeta Samostanu sv. Marije u djetinjstvu, rado je pričao i šalio se s koludricama. Na svoj način bi nam pričao priče iz Evanđelja, a posebno one koje su bile vezane uz djecu, more i ribare, vinograde, sijače i ovce. Koludrice je doživljavao kao puk koji ga sluša, a one bi pljeskom ili malim darom nagradile njegovu hrabrost«, rekle su zadarske benediktinke u spomenu na svog dragog prijatelja, don Tomislava.
»Don Tomislav je jednom za preminulog svećenika rekao: ‘Nije on umro, on se rodio za Nebo’. I mi vjerujemo da se don Tomislav rodio za Nebo, prešao u krilo Oca Nebeskoga i u slavu Presvetog Trojstva«, poručile su benediktinke sv. Marije.

Ocjena: 
Prosječno: 1 (2 glasova)