Nogomet za budale

Slika korisnika admin

RTL PONEDJELJKOM NAVEČER -  FILMSKI PROGRAM ZA LJUDE  SMANJENE INTELIGENCIJE

Iskreno, program sve tri televizije sve je  gori i gori, a pogotovo onaj dviju privatnih  tv-kuća. Reality showovi, turske sapunice, a  filmovi - da te Bog sačuva. Ovoga ponedeljka RTL TV je odlučila zabaviti intelektualnu kremu svoje publike s jednim  zgodnim akcijskim filmom u kojem glavnu  ulogu glumi priznati karakterni glumac s imenom Chuck  Norris. On ide u Vijetnam osloboditi zarobljene američke  vojnike kao i u stotinjak sličnih američkih filmova do sada.  Bori se protiv komunjara i mrzitelja demokracije i Amerike  općenito, a oko glave ima zavezanu lijepu zelenu maramu da  mu ruse kose ne padaju preko nišana puške. Chuck ne  dozvoljava da se neprijatelji previše razmašu već ih prvo, za  početak, desetak pobije golim rukama, stotinjak sredi hladnim oružjem, a tisućinjak pomoću vatrene sile. Ono što je  preživjelo eliminira s bacačem plamena koji mu se zgodno  nađe pri ruci, oslobodi zarobljene i svi su sretni i zadovoljni, a  i mi smo nekako spokojniji kada znamo da svjetski mir čuva  takav tip kao što je naš Chuck. Film se zove "Nestali u akciji II",  što znači da postoji i prvi dio koji, nažalost, nisam gledao.  Kako sam to mogao propustiti? Život mi je nekako prazan.

HRT1 - SVAKI DAN UJUTRO - ZABAVNI  PROGRAM ZA LJUDE SMANJENE  INTELIGENCIJE

Kao i u mnogim drugim zemljama diljem svijeta i u Americi  ima jako puno glupih, primitivnih i neobrazovanih ljudi.  Naravno, takvi neće na TV-u gledati "Pola ure kulture",  "Fotografija u Hrvatskoj" ili neki dokumentarac kojeg je  "odabrao Đelo Hadžiselimović". Ne, takvi gledaju sapunice,  realityje, narodnjake, a osobito vole Oprah. Sada, nemam ja  ništa protiv dotične. Namlatila je gomilu para na račun  dokonih budala i što je briga. Ono što je mene briga, to je  spoznaja da nas HRT-ovi urednici smatraju retardiranima i  godinama nam serviraju njenu seriju koja ima nekoliko tisuća  epizoda i koju ćemo, izgleda, morati gledati do smrti.

A dosta je pogledati nekoliko minuta pa da vam se zgadi. Svi  su nešto - čas tužni, čas egzaltirani i svako malo padaju u afan.  A trebate vidjeti taj trenutak kada ona, koja je bezobrazno  bogata, dijeli neke đinđe, a publika doživljaja masovni orgazam. Kažem vam ja - emisija za budale.

NIKAD KRAJA GLUPOSTIMA

Imam ja jednu susjedu, što bi rekao narod - "ludu ko kupus".  Viri iza prozora svoga prizemnog stana i čeka kada će nekom  nešto dobaciti, izvikati se na nekoga i slično. I kako s takvima  izaći na kraj i ne slušati njihovo kričanje i histeriziranje?  Najbolje je ignorirati ih, jer je evidentno da ih onda manje čuješ.  Tako bi trebalo i sa Zdravkom Mamićem koji ne odustaje od  pojavljivanja u medijima, a ovaj put vezano, zamislite, uz  Euroligu. On, naime još ne odustaje od nje i nešto najavljuje, a  ja ću vam reći što će ostati od njegovih najava. Lijepo će izgubiti  od nekog tamo istočnog kluba, upast će po sili zakona u kup  UEFA, fantazirat će o "prezimljavanju u Europi" (kako im se  više ne gadi to spominjati?), prijetiti neopozivom ostavkom, a  kada na kraju ispadnu iz svega, pravit će se da ništa nije bilo i  obećavati da će dogodine biti bolje.

Ove su godine (kao i svaki put, uostalom) za protivnika dobili  jednu poznatu i favoriziranu ekipu koja se zove Nefthci Bacu i  dolazi iz Azerbejdžana ili neke slične nogometne velesile. Kažu  kako taj klub ima pet Brazilaca, kao da ih i oni nemaju nekoliko  (a možete misliti kakva je to klasa koja se prodaje u Azerbejdžan), kako se do tamo dugo i naporno putuje (kao da će ići  "stojadinom", a ne avionom i kao da protivnici neće dugo  putovati do Zagreba) i već se traži alibi za poraz. A moglo bi biti  zabavno kada ispadnu. Opet će biti smijeha. S hrvatskim  klupskim nogometom nikada nije dosadno.

STRAŠNA TRAGEDIJA ZA HRVATSKI SPORT!

Nikada nisam shvatio to fetišističko obožavanje tenisa.  Znate li da postoje ljudi koji uzimaju onaj crveni pijesak i  njime namjerno isprljaju bijele patike tako da im prijatelji  primijete kako su igrali tenis? Osobito me živcira ono  brojanje "trideset - ništa", kao da ne mogu reći "1:0", ili "3:0".  Pa ona dječica koja sluganski skupljaju lopte... Pa ona  publika, dotjerana i ucifrana, kao da su na premijeri baleta...

Ali, dobro. Što sam ono počeo? Da. Već neko vrijeme u  svim je informativnim emisijama, najvažnija vijest o tome  ima li još naših tenisača na Wimbledonu. To je toliko važno,  da je bacilo u sjenu sve ostale sportske i one druge događaje.  Počelo je s - "naših tenisača ima toliko i toliko", nastavilo se  s - "naših je ostalo toliko i toliko", a završilo sa suznim očima  i (čudi me da tronuti voditelj nije stavio crnu traku preko  rukava) - "nema više naših tenisača na Wimbledonu". Ide se  toliko daleko da se i Mirjana Lučić koja odavno ne živi u  Hrvatskoj računa u "naše", a i svaki je sportaš koji ima neku  prababu hrvatskih korijena, automatski "naš predstavnik". A  i ja sam nesretan. Mislio sam ići na godišnji odmor, ali sada  odustajem. Kakvog ima smisla i dalje živjeti kada nema naših  predstavnika u Wimbledonu"?

zadarskimario@gmail.com

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno