Hrvatska izabrala ostati u rukama Andreja Plenkovića, za SDP Bernardićev odlazak nije jedino bitno pitanje

Ključeve nove hrvatske Vlade u svojim rukama drži novi/stari hrvatski premijer Andrej Plenković.
Sa ukupno 68 mandata HDZ u Hrvatskom saboru ima sasvim komotnu situaciju. Restart koalicija je doživjela težak brodolom.
No, ono što je daleko važnije sada je pitanje kakvu Vladu i kakvu Hrvatsku želi Andrej Plenković. On je taj koji bira. Škorin Domovinski pokret nije mu uopće nužan za formiranje komotne većine, ukoliko to želi bit će mu i više nego dovoljni zastupnici nacionalnih manjina. A to je velika razlika i objektivno ne bi trebalo očekivati da će Plenković nakon svih ucjena koje su stizale iz Škorinog Domovinskog pokreta, (čak su i u izbornoj noći poručivali kako Plenkovića ne žele za premijera), sam sebe dikreditirati u očima Europe kao političara koji je Hrvatsku dodatno zaokrenuo prema radikalnoj desnici. Može uzeti i mandat Čačićevih Reformista (ukoliko na kraju ipak uđu u Sabor), može i taj jedan HNS-ov.
Plenković ne mora paktirati s ljudima kao što je Zlatko Hasanbegović, koji ne mora biti ministar kulture ili bilo čega drugog ako Plenković to ne želi, ne mora tražiti mjesto u Vladi za Hrvoja Zekanovića, ne treba mu ni Miroslav Škoro, koji mu može samo prijetiti praznim puškama ukoliko ikome to više ima ikakvog smisla. Ne trebaju mu ni mandati Mosta Bože Petrova, čije je ministre ionako potjerao iz Vlade. On o svemu sam odlučuje. Izvojevao je toliko uvjerljivu pobjedu na parlamentarnim izborima za HDZ kakva se ne pamti. I trenutno je zacementiran na mjestu premijera u naredne četiri godine. Je li to ili nije dobro za Hrvatsku izlišno je raspravljati. Činjenice kazuju da sve HDZ-ove afere, svi smijenjeni ministri i sve optužbe za korumpiranost, nisu bile dovoljne za pad popularnosti.
Korona kriza također je učinila svoje, odaziv na izborima je bio manji nego ikada, a HDZ je na kraju ipak naplatio način na koji se suočio s pandemijskom krizom. I to usred novog vala epidemije, kontinuiranog rasta broja zaraženih osoba i u uvjetima epidemiološki krajnje nesigurne turističke sezone. Svemu unatoč, HDZ i Plenković ostaju neprikosnoveni vladari Hrvatske na još četiri godine. Kazao je da će do 15. kolovoza biti formirana nova Vlada. Tako će i biti.
Davor Bernardić je odradio svoj etapu na čelu socijaldemokrata, preostaje tek vidjeti hoće li sam i odmah odstupiti ili će pričekati odluke stranke. No to je tek formalnost.
Ono što bi iz SDP-ovog izbornog Titanika ne bi moglo iščitati na prvu jest za njih ključno pitanje: Zašto bi samo Bernardić trebao snositi teret brodoloma? On je najodgovorniji, ali nipošto nije jedini. SDP već godinama nema nikakav uvjerljiv odgovor na pitanje koji je njihov uopće politički identitet. Po čemu je SDP stranka ljevice? Objektivno, gotovo po ničemu, osim uobičajenih svjetonazorskih pitanja. To su najzornije pokazali upravo u vrijeme Milanovićeve Vlade, a njihovi bivši ministri i zastupnici pokušali su pod Bernardićevim skutom ponovo pronaći put do druge strane Markova trga. Uzaludno. To su politički potrošena lica.
Od onih srednje generacije kao što Arsen Bauk, Gordan Maras, Branko Grčić ili Boris Lalovac, pa sve do stare garde kao što su Ranko i Rajko Ostojić, Zlatko Komadina ili povratnik iz političke mirovine Ivo Josipović. SDP-u je potreban Restart. S nekim drugim i novim ljudima. I Bez Bernardića. Pitanje je ima li takvih uopće u SDP-u. I dokle misle da se nekažnjeno mogu skrivati u fotelji salonskih kvaziljevičara.
Domovinski pokret Miroslav Škore može biti prezadovoljan sa svojih 15 mandata. To će biti i njihov plafon. Jer će se u narednim godinama istopiti pjevačka popularnost vođe, koji umjesto ozbiljnog sadržaja nudi beskrajne parole, jer će do izražaja doći ogromne svjetonazorske razlike u pokretu koji danas nije politička stranka, već projekt uvođenja u saborske klupe tvrdokornih i zatucanih desničara kakvi su Zlatko Hasanbegović i Hrvoje Zekanović za koje je teško reći što oni u stvari imaju zajedničko s primjerice Davorom Dretarom Dreletom. Ili možda Drele i nije baš takav kakvim se prikazuje sve ove godine.
Most je uspio preživjeti kontinuirani raspad dug gotovo četiri godine. Božo Petrov je zadržao neke stare ljude (Grmoja, Bulj) i izmislio neke nove kao što je vjeroučitelj iz Rijeke Marin Miletić te novake u hrvatskoj politici – supružnike Nina Raspudića i Mariju Selak Raspudić. Most je svoju katarzu konačno prošao. Oni su sada konzervativna stranka desnice, ideološki bitno homogeniji nego prije pet godina. Plenkoviću za Vladu nisu potrebni i to za Petrova i ekipu uopće nije loša vijest.
Platforma Možemo definitivno je najugodnije iznenađenje izbora s vjerojatnih 6 mandata. I više nego dovoljno da se do kraja u naredne četiri godine profiliraju u modernu zeleno-lijevu stranku, jer je to doista ono što Hrvatska treba. Niti Hrvatska ima profiliranu “zelenu” stranku, niti ljevicu, jer to već dugo nije SDP. Ukoliko shvate svoje mandate i predstojeće četiri godine kao priliku za daljnju promociju, za izgradnju stranačke infrastrukture, za brušenje programa i ukoliko izbjegnu međusobne svađe i stranačko cjepkanje umjesto ujedinjavanja, mogli bi biti još važniji u budućnosti. Prednost je što znaju što žele, a to je Zagreb. Poruka je da će srušiti Bandića i za to imaju i više nego dobre šanse. Vidjet će se već iduće godine na lokalnim izborima.
Zagreb će, izgledno je, iduće godine dobiti novog gradonačelnika/cu, a Bandiću bi ovi parlamentarni izbori morali biti konačna najava političkog umirovljenja, koje se nužno i ne mora odvijati uz domine i poneki gemišt, jer će se o Bandićevom “drugom” životu nakon političkog pada umnogome pitati i sudske instance, koji se njime imaju baviti u više optužnica koje mu se stavljaju na teret na procesima u tijeku. Čovjek koji stalno dela nije bio ni blizu praga u svom gradu. I to nešto govori. Bandićev kraj je blizu…
Još je jedan zanimljiv izborni kuriozitet. HNS-a je očekivano teško kažnjen za političku prostituciju i prijelaz od SDP-a do HDZ-a. Preživio je samo Predrag Štromar. On je jedini HNS-ovac koji ulazi u Sabor, ali će teško i u novoj Vladi biti ministar. Plenkoviću je njegov mandat gotovo nebitan, Štromar može i ne mora opet dignuti ruku podrške novoj Vladi i sjediti četiri godine u svojoj udobnoj saborskoj fotelji znajući da je na kraju jedino on zadržao sinekuru i jedino on nije gubitkom izbora kažnjen za neviđeno političko pretrčavanje HNS-a. Stranke koja u iduće četiri godine nikome neće biti važna, čemu je podosta pridonio upravo Štromar.
Valja spomenuti i HDZ-ovog gradonačelnika Vukovara Ivana Penavu, koji je izašao iz HDZ-a i sada na listi Domovinskog pokreta ulazi u Sabor. Penava se prokazao kao napuhani golijat, koji HDZ-u nije nanio nikakvu ozbiljnu štetu predvodeći listu Domovinskog pokreta.
Na kraju riječ-dvije i o Rijeci. Vojko Obersnel je bio tek 13. na listi Restarta i nije dobio najviše preferencijalnih glasova, uvjerljivo najviše ima Peđa Grbin. Zanimljivo čak i u Gradu Rijeci Grbin je dobio malo više glasova od riječkog gradonačelnika.
Tu je i definitivni potop Živog zida, predstoji im politička margina i mukotrpan rad da jednog dana povrate parlamentarni status. Ukoliko se Ivan Pernar i Ivan Vilibor Sinčić opet ne posvađaju.
Hrvatska je izabrala. I ostala je više-manje ista. Zemlja u rukama Andreja Plenkovića.