Nema imperativa, sami određujemo ciljeve

U Ateni nam se vratila vjera u vlastite mogućnosti, sada ponovo znamo da spadamo u vrh europske košarke, a u Peking se ne idemo odmarati. Na nama nema nikakvog imperativa, ali mi sebi samima postavljamo nekakve ciljeve – kaže Popović
Hrvatske košarke na Olimpijskim igrama nije bilo dvanaest godina, od Atlante. Te 1996. godine mnogi članovi sadašnje izabrane košarkaške vrste jedva da se i sjećaju, još dalje su u sjećanju Olimpijske igre u Barceloni i srebrna medalja osvojena nakon finalnoga sraza s prvim i jedinim “Dream Teamom”. Marko Popović tada je imao nepunih deset godina.
– Sjećam se kako su se gledale te utakmice. Tada sam se već bavio košarkom, a nakon svake pobjede odmah bih istrčao u dvorište i s velikim entuzijazmom bacao se na koš. Tada me košarka prvi put istinski oduševila – veli Popović.
Od tada do danas naša nas reprezentativna vrsta nije oduševljavala. Rezultati su spali na niske grane, izgubio se kult reprezentacije, mnogi su igrači odlučili reći ne na poziv izbornika i košarka je zaglibila u blatu prosječnosti. Primat u popularnosti preuzeli su neki drugi, uspješniji sportovi.
Zajedništvo
– Nikada se nisam oglušio na poziv izbornika, štoviše, uvijek sam pod nacionalni stijeg dolazio motiviran i spreman. Reprezentacija je prošla kroz mnoge probleme, smjenu generacija, a u Beogradu smo ponovo bili blizu starim stazama slave. Nakon onakvog poraza od Španjolske sve se srušilo, no ja ni tada nisam gubio nadu. I dalje sam stajao na dispoziciji, s radošću dolazio na svako reprezentativno okupljanje i vjerovao u novi uspjeh koji će nas trgnuti – veli Popović.
U Markovu slučaju drukčije niti ne može biti. Rođeni Zadranin ne može si dopustiti ružne riječi na račun najpopularnijeg sporta u gradu. U Zadru on je idol mladima, novi uspjeh samo ga je učvrstio na tronu popularnosti.
– Sjajno smo odradili posao u Ateni na kvalifikacijskom turniru za OI. Nitko nije vjerovao u nas, svi su mislili da nećemo uspjeti, no kako su se utakmice nizale, igrali smo sve bolje i polako je postajalo jasnije da će nas teško pobijediti. Na tom turniru vratila nam se vjera u vlastite mogućnosti, sada ponovo znamo da spadamo u vrh europske košarke, a u Peking se ne idemo odmarati. Na nama nema nikakvog imperativa, ali mi sebi samima postavljamo nekakve ciljeve. Moj je odigrati što bolje, ostaviti srce na parketu jer život me naučio da ti se to uvijek vrati. Nadam se da će se nama vratiti kroz rezultat.
Nakon uspješnih kvalifikacija, košarkaši su slavili kao da su stigli do medalje. U realnost ih je vratio rukometni djelatnik Zoran Gobac rekavši kako su tek “dokazali da postoje”. I sam Popović želi više.
– Timski duh i jedinstvo najveća su snaga ove reprezentacije. Nikada prije se nisam u reprezentaciji osjećao ovako dobro. Znaš kamo pripadaš, znaš da te suigrači podržavaju, da nema sebičnih interesa i da su se svi podredili momčadi i njezinu boljitku. Uistinu dišemo kao jedan, a to se jasno moglo vidjeti i u Ateni gdje su igrači s klupe skakali na svaki postignuti poen. U tom ozračju mi jedino trebamo malo sreće da pobijedimo u uvodu i prođemo skupinu. Kasnije se sve može otvoriti. Nema te momčadi koja se može proglasiti nepobjedivom u jednoj utakmici.
Bogut ne može sam
Hrvatske košarkaše na otvaranju čeka Australija, momčad s kojom su u pripremnom pripremnom igrali tri puta. Istina, Australci su tada igrali bez Boguta, svog najboljeg igrača, a prema informacijama iz njihovog tabora, Bogut će ponovo propustiti utakmicu s Hrvatskom zbog ozljede.
– Njih jako dobro poznajemo. Što se koncepcije igre tiče, Bogut ne može puno promijeniti. U ova tri susreta za vrijeme priprema vidjelo se da mogu spustiti loptu pod koš gdje je igrao sjajni Anderson. Bogut će, bude li igrao, zabiti nekoliko poena više od njega, to je tako, ali ne može jedan igrač vući cijelu reprezentaciju. Nije mogao niti Nowitzki. Naša vanjska linija puno je kvalitetnija od njihove i ako nas šut bude samo malo služio, usudio bih se reći da oni nemaju šansi. Uspijemo li pobijediti, riješit ćemo se nervoze koja se skuplja zbog velikog natjecanja i u nastavku turnira možemo igrati samo bolje – zaključio je Popović.
Velika stvar za Marka je i činjenica da je uočio odlaska u Peking riješio klupsko pitanje. Priključio se reprezentativnom kolegi Kreši Lončaru u ruskom Uniks Kazanu.