Nedovršeni sukob Bruxellesa i Washingtona

Slika korisnika admin
Autor: 
FaH
Tinjajuća mržnja u trenu je buknula u otvoreni sukob

Koliko je malo potrebno na ovim prostorima da tinjajuća i potisnuta mržnja u samo jedan tren bukne u otvoreni sukob, uvjerili smo se nedavno na Kosovu, kada su policijski specijalci iz Prištine krenuli u osvajanje dvaju graničnih prijelaza sa Srbijom koji nisu bili pod kontrolom vlasti u Prištini. Neposredan povod riskantnoj odluci kosovskog premijera Hashima Thacija bila je činjenica da ta dva granična prijelaza - Jarinje i Brnjak - nisu poštovala odluku kosovske vlasti o embargu na uvoz roba iz Srbije, koja je zapravo zakašnjeli odgovor Prištine na činjenicu da Srbija već dvije i pol godine ne priznaje pečat kosovske carine na kojem stoji Republika Kosovo, sprečavajući tako kosovski izvoz u Srbiju.

Zbog srpskog embarga gospodarstvo na Kosovu već dulje vrijeme trpi golemu, milijunsku štetu. Sada je pak Priština odlučila Beogradu uzvratiti udarac. Neslaganje oko kosovskog carinskog pečata prije ovih je dana do jeseni prekinulo izravni dijalog Beograda i Prištine u Bruxellesu o normalizaciji odnosa, i to baš u trenutku kada se činilo da taj dijalog počinje davati prve rezultate. I u Beogradu su napokon shvatili da bez napretka u rješavanju tog pitanja Srbija ne može računati na jesensko dobivanje kandidatskog statusa za EU, tako da su Beograd i Priština u Bruxellesu postigli svoj prvi sporazum od proglašenja kosovske neovisnosti: sporazum o slobodi kretanja, razmjeni službenih podataka i međusobnom priznavanju diploma.

Nedovršena država

Carinski i trgovinski rat Beograda i Prištine samo su neposredni povod za akciju Prištine, ali ne i njezini uzroci. Iako će Kosovo uskoro proslaviti četvrtu obljetnicu svoje nezavisnosti, Kosovo je još uvijek nedovršena država. Iako je Priština dobila blagoslov Međunarodnog suda pravde u Haagu da je proglašenje kosovske neovisnosti bilo u skladu s međunarodnim pravom, nova država još uvijek ne kontrolira otprilike 13 posto svog teritorija na sjeveru Kosova.

Kosovo je i danas podijeljeno društvo, u kojem Srbi i Albanci žive u paralelnim svjetovima. U srpskoj enklavi na sjeveru Kosova kojoj je i plan finskog posrednika Marttija Ahtisaarija davao poseban status, funkcionira srpski sustav u obrazovanju, zdravstvu, sudstvu, poštanskom prometu. Kosovska Mitrovica, odnosno njezina sjeverna polovica - Ibar dijeli grad na srpski i albanski dio - zapravo je "predgrađe Srbije". Mitrovica, najveći i najznačajniji srpski urbani centar na Kosovu, ničim ne odaje da se nalazi na Kosovu. Srbi se ne liječe u kosovskim bolnicama, plaće dobivaju iz Beograda, a ne iz Prištine, kao da uopće ne žive na Kosovu, iako je kriza utjecala na kresanje dotacija Beograda. Na kioscima nema albanskih novina, baš kao što u južnoj Mitrovici nema novina na srpskom jeziku.

Nova granica

I sada je Priština odlučila napraviti prvi korak prema sprečavanju zamrzavanja takvog stanja. Cilj Prištine nije bio samo preuzimanje kontrole nad dva granična prijelaza koja ignoriraju odluke prištinske vlasti, nego ponajprije širenje kosovskog suvereniteta i na onaj dio Kosova koji - virtualno i stvarno - još živi u Srbiji. Jedini cilj akcije bio je uspostavljanje reda i zakona "na cijelom teritoriju Kosova", ne krije ni kosovski premijer Hashim Thaci, a njegova je ocjena - koliko god to bilo paradoksalno - u potpunom suglasju s ocjenom srpskog predsjednika Borisa Tadića, koji smatra kako je u pozadini Thacijeve akcije namjera Prištine da ovlada čitavim prostorom sjevernog Kosova. No u posljedicama se Thaci i Tadić u cijelosti razilaze: dok za prvoga akcija predstavlja uspostavu reda i stabilnosti, za Tadića je ona prijetnja započetom mirovnom procesu i prije nego što je taj proces dao vidljive rezultate.

Dok vlasti u Prištine žele spriječiti ciprizaciju na sjeveru Kosova i zamrzavanje sadašnjeg stanja, Beograd želi zadržati status quo. Štoviše, Srbija je nedavno ponovno obnovila prijedlog podjele Kosova na albanski i srpski dio koji je zapravo jedini artikuliran prijedlog što ga je Beograd iznio u vezi s Kosovom još od 2007. godine. Još tada je Srbija, osporavajući legalitet i legitimitet vlastima u Prištini, na secesiju odgovorila faktičnom secesijom kosovskog sjevera.

Nova granica između Srba i Albanaca, po zamislima Beograda, tekla bi upravo Ibrom, premda je podjela Kosova, i to etničkim granicama, u potpunoj opreci s vrijednostima i načelima Europske unije kojoj se Srbija želi pridružiti.

Američki protektorat

Kad bi se proveo, srpski scenarij odcjepljenja sjevernog Kosova vjerojatno bi izazvao veliku seobu Srba iz enklava razasutih po cijelom Kosovu. Iako nema preciznih podataka, pretpostavlja se da od oko 125 tisuća Srba na Kosovu samo jedna trećina živi na sjeveru, dok su preostale dvije trećine razbacane južno od Ibra. Dakle, upravo kosovski Srbi platili bi najveću cijenu ideje Beograda o podjeli Kosova.

No podjelom Kosova ponovo bi se otvorila balkanska Pandorina kutija, jer tko bi nakon toga zaustavio disoluciju Bosne i Hercegovine, a potom vjerojatno i Makedonije, Crne Gore, pa čak i same Srbije? Kako bi nakon odcjepljenja sjevera Kosova Beograd zaustavio separatističke težnje većinskog albanskog stanovništva u Preševu, Medveđi i Bujanovcu na jugu Srbije, koje je uvjereno kako je Preševskoj dolini mjesto u Kosovu, dugoročno možda i u Velikoj Albaniji, a ne u Srbiji?

Projekt kosovske samostalnosti nesumnjivo je američki projekt. Još od 1999. godine, kad su Amerikanci i NATO bombardiranjem Srbije zaustavili srpski genocid nad Albancima na Kosovu, pa sve do proglašenja kosovske neovisnosti u veljači 2008. godine, Kosovo je svojevrsni američki protektorat, a vlasti u Prištini ni jedan korak ne poduzimaju bez odobrenja Washingtona. Mnogi su uvjereni kako je tako bilo i ovoga puta, što vlasti u Prištini i ne skrivaju, tvrdeći da je akcija na granici sa Srbijom bila koordinirana s američkim veleposlanstvom u Prištini.

No, formalno je Kosovo u nadležnosti EU, baš kao i cijeli zapadni Balkan. Amerikanci su Balkan prepustili Europi, no sukobljeni vanjskopolitički interesi europskih zemalja i nepostojanje jedinstvene europske vanjske politike (još uvijek pet od 27 zemalja EU nije priznalo nezavisnost Kosova), pridonosi održanju sadašnjeg statusa quo, u korist Beograda.

Diplomatski pritisak

Stoga je moguće zaključiti kako akcija Prištine ponovo potvrđuje skoro već tradicionalno neslaganje i nervozu u odnosima između Bruxellesa i Washingtona kad je riječ o nedovršenom miru na Balkanu. Washington je u više navrata u posljednje vrijeme potvrdio teritorijalnu cjelovitost i suverenitet Kosova, ali time očito nije uspio isprovocirati odlučniju inicijativu Europe u rješavanju kosovskog čvora.

No posve je jasno da za bilo kakvu ozbiljniju eskalaciju sukoba na Kosovu nema mjesta, jer bi to izravno ugrozilo američke interese i izazvalo američku intervenciju. Na Kosovu se nalazi jedna od najvećih američkih vojnih baza u ovom dijelu svijeta, u blizini Uroševca, odakle će Amerikanci reagirati na svaki ozbiljniji pokušaj destabilizacije Kosova.

Dakle, problem će biti riješen za zelenim stolom, prije ili kasnije. Diplomatski pritisak na Beograd da prizna Kosovo povećava se, o čemu ovih dana svjedoči i srpski šef diplomacije Vuk Jeremić. Iskusna beogradska diplomacija svjesna je kako će problem Kosova na kraju rješavati upravo diplomacija, te kako bez rješenja tog problema Srbija ne može postati članica EU. Upravo zato Tadić u ovom sporu i nastupa kao potpuni mirotvorac, uvjeravajući međunarodnu zajednicu da Srbija i ne pomišlja na rat zbog Kosova, prepuštajući kosovskom premijeru Thaciju ulogu negativca: ratobornog nasilnika i nestrpljivog jastreba.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno