Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

20 C°

Stoše Kuštera Lukina – zadnja cura koja se udala ‘u crveno’!

Autor: Ivan Knežević

05.08.2012. 22:00
Stoše Kuštera Lukina – zadnja cura koja se udala ‘u crveno’!

Foto: Adam VIDAS



Uzbrdo, uzbrdo… Prema Brižićevin dvuoru! S noge na nogu, na vrijeme da se ulovi mjesto jer mjesta previše nema u živopisnom dvoru Brižićevih gdje se još od 1991. održavaju pjesničke večeri. Začete godine 1991. povodom stote obljetnice stradavanja Prijeških lavandijera, ove pjesničke večeri iz godine u godinu okupljaju pjesnike, poglavito na čakavici, ali širom su otvorena vrata i pjesnicima koji stvaraju na kajkavštini, na ikavici.
– Počelo je sve kao svojevrsna smotra, a tijekom vremena dobili smo manifestaciju koja je poprimila obrise pjesničke večeri stvaralaštva na standardu i na svim trima hrvatskim dijalektima – podsjetio je nazočne Robert Bacalja, jedan od utemeljitelja i organizatora.
Dožahu u Brižićevih i pjesnici iz hrvatske dijaspore, a organizatori su svake godine nastojali dovesti i folklorne skupine, također iz dijaspore. Ove godine u toj ulozi bio je mješoviti zbor Đurđice iz hrvatske samouprave Sombateljija, grada u Madžarskoj.
Kapitalac Jakša
Večer u petak, pak, otvorila je ženska pjevačka skupina Luzor, poslije čega je Bacalja predstavio prvog pjesnika.
– Nekako sam razmišljao što ću reći za Jakšu Fjamenga, pa mi je palo napamet ribarenje jer je on iz Komiže, nadaleko čuvenoga ribarskoga mjesta. Zato ću ga prispodobiti sa zubacem, jer kako je zubatac kapitalac, tako je i naš Jakša među pjesnicima kapitalac!
Jakši je bilo drago, a još draže što je prvi put u Brižićevih…
– E, u ovakav dvor valja ući poezijom!
Pročitao je, potom pjesmu posvećenu Svetom Jeronimu, a onda jednu na komiškom govoru, o falkuši. Tipični Jakša, velemajstor pjesničkoga izričaja iz čijih riječi neprestane izvire Mediteran sa svim njegovim ljudima, stvarima i pojavama kakvi već jesu.
Nakon Fjamenga slušali smo malo Đurđice, njihov ravničarski pjev, na hrvatskom jeziku kakvim su govorili njihovi preci. Onda je dvije pjesme pročitao Tomislav Žigmanov.
– On je pripadnik hrvatske dijaspore iz Subotice, povjerničar i filozof, ali i književnik – ukratko ga je predstavio Bacalja.
Žigmanovljeva pjesnička ravnica
Žigmanovljeve dvije pjesme na ikavici bijahu dojmljive. Duboko dojmljive. Ispisane su u malom broju riječi, no svaka je riječ na svom mjestu i svaka riječ, kao uostalom i cjelina, zrcalni su odraz duše vojvođanskoga Hrvata.
– Ribar plete mrižu svoju…
Jednu od najtežih dalmatinskih pjesama, u smislu interpretacije, mješoviti je zbor Đurđice otpjevao na opće iznenađenje cijeloga Dvuora tako dojmljivo da je publika bila oduševljena. Sve je u interpretaciji bilo prilagođeno glasovnim mogućnostima nevelikog zbora, a svi glazbeni elementi složeni u cjelinu koja je na kraju bila nešto poput elegije pri čemu ovaj napjev nije ni milimetra izgubio na svojoj vrijednosti. Bravo Đurđice!!!
U nastavku manifestacije svoje su pjesme govorili još Vlatko Majić i Ante Tičić. Čuli smo djelak njihova stvaralaštva, Majićeve stihove na tragu Josipa Pupačića, te Tičićeve ispisane, kako je rekao, na povljanskoj (otok Pag) štokavskoj ikavici. Jednu je svoju pjesmu iščitao i Robert Bacalja, a na kraju se publici predstavila i Nada Galant iz Žminja, pjesnikinja istarske čakavice.
Program je, inače, bio koncipiran tako da se pjesnički nastupi prožimlju s pjevanjem Luzora i Đurđica pa je dinamika bila baš po mjeri, a svojevrsno je iznenađenje bio i nastup Milene Dundov, umirovljene prvakinje Kazališta lutaka Zadar. Milena (kojoj je, usput rečeno, Fjamengo posvetio jednu pjesmu o ženama) donijela je sa sobom tekst koji je…
– U jednoj valiži u crkvenom dvoru bio puna četiri desetljeća!
Proždrljivi priješki papučeri
Sreća Božja da je tekst nekad davno bila prepisala Verica Gregova Vukova i u jednom ga trenu inpoštala na Mileninu adresu.
– Radi se o tekstu koji su na inicijativu pok. msgr. Marijana Oblaka sastavile Verica Gregova Vukova i Jela Peranić iz Baćovih. Njih su dvije davno, davno, obišle cijelo Preko, saslušale brojne ljude i zapisale mnoštvo podataka, puno događaja, puno šala, ali i puno ozbiljnih riječi poput onih o gladi i kako su se ljudi snalazili – kaže Milena.
Pa je Milena, baš po priješki, čitala dijelove teksta. I publika se smijala. I mrvicu zasuzila kad je spomenuta glad… Čulo se kako su se o Božiću pravile kolede, kad su se dijelili kusi (komadi kruha) i vino, koliko je Preko u jednom trenu imalo gajeta i drugih brodova (86 i 40), štorije o papučerima i njihovim firalama…
– Bilo ih je preko 80, a svi su voljeli dobro pojesti i popiti!
Čitala je Milena dalje i dalje.
– Do 1909. priješke cure udavale su se u crvenome. Crvene firale, crvene bičve, crvena svečana traveša, sve crveno. Zahvaljujući Verici i Jeli danas znamo koja je zadnja priješka cura što se udala u crveno!
Podaci kažu da je to:
– Stoše Kuštera Lukina!
Zna se i koja se prva udala u plavo.
– Je, to je bilo 1909. a prva koja se udala u plavom bila je Kata Sorić Benina.
Samo od sebe nametnulo se ono što je Milena po završetku priredbe rekla:
– Ovaj tekst svakako valja pripremiti za tisak i publicirati ga. To se jednostavno treba dogoditi!
Hvala Jeli Peranić Baćovoj, koja je bila učiteljica u Lukoranu i prerano je preminula, te Verici Gregovoj Vukovoj koja danas živi u Meriki, ali Preko nije zaboravila.
– Hvala vam dragi domaćini što ste nas pozvali. Nadam se da me razumite. Mi smo zbog koji ima 15 godina, hrvatski nismo učili u školu nego od svoji tata i mama i uvik rado dojdemo u staru domovinu!
To je, popraćen burnim pljeskom, izgovorio Ladislav Škropić, voditelj zbora Đurđice.
Brzo je prošla ova 22. večer u Brižićevin dvuoru. Na kraju – kusi i vino… Kako bog zapovida.