Kontroverzno djelo dalo je kontroverznu predstavu - Buljan je još jednom pogodio!

Ivica Buljan postao je redoviti gost Zadra snova. Njegove predstave ne ostavljaju ravnodušnim nikoga pa je tako bilo i ovaj  put. U Zadru, na 18. Zadru snova, premijerno je izvedena predstava  "Grobnica za Borisa Davidoviča", nastala prema djelu jednog od  najvećih srpskih pisaca Danila Kiša. Koprodukcija je to Hartefakt i  Bitef teatra iz Beograda, zagrebačkog Novog kazališta, Zadra snova i  Mini teatra iz Ljubljane.

"Opsjednut sam iskustvima iz djetinjstva. Opsjednut sam holokaustom, nestankom oca, uspomenama na teško ratno djetinjstvo.  Morao sam se osloboditi te opsesije. Zato sam o tome pisao. A kada  se o tome pedesetih, šezdesetih godina počelo govoriti o komunističkim koncentracijskim logorima - gulazima - čije su postojanje  francuski intelektualci negirali, tada sam postao opsjednut tom temom. Danima i noćima sam o tome diskutirao. Iz te opsesije nastala je "Grobnica za Borisa Davidoviča", kazao je tamo 1987. Danilo  Kiš, dvije godine prije nego je umro. I tek tri godine prije pada komunizma. No, nije to priča tek o komunizmu, srž je daleko, ili bolje  rečeno duboko unutra. Radi se o samom zlu, komunizam je bilo  tek jedno utjelovljenje. Vrlo dobro je to prikazano u podužoj predstavi, izvedenoj preksinoć u zadarskom Kazalištu lutaka. Igrali su  Aleksandra Janković, Milutin Milošević, Vladimir Aleksić, Stipe Kostanić, Boris Vlastelica, Iva Kevra, Benjamin Krnetić, Marko Grabez  i Nikola Malbaša. Dramaturginja je bila Maša Seničić, skladatelj  glazbe Mitja Vrhovnik Smrekar, kostime je osmislila Ana Savić Gecan, a za dizajn scene i svjetla pobrinuo se umjetnički dvojac Sony:da.

Danilo Kiš svojim je djelom tematizirao zlo, ono opipljivo, koje  osjećamo svaki dan, na isti način danas kao i u Kišovo vrijeme. Onda komunizam sa svim krakovima, danas neki drugi oblik vlasti, no  uglavnom je uvijek riječ o odnosu vlasti i potlačenih.

Ivica Buljan dobrano se potrudio u ovoj predstavi utjeloviti Kiša i  njegova promišljanja. Svi akteri predstave, bili oni obični činovnici  ili pak neki diletanti, svi oni kao glas Danila Kiša, donose priču o  zlu, za koje ne postoji granica, koje je bezvremensko i svevremensko. Buljan je to dobro prikazao, na njemu svojstven način, s elementima znoja i suza, surove stvarnosti.

U čemu leži uspjeh Buljanove predstave? Priča sama po sebi je  dobra, Grobnica je svojom pojavom izazvala veliku buru, jer je riječ  o povijesti, a nju ipak svatko voli krojiti na svoj način, pogotovo veliki pobjednici. Pretočiti ovu zbirku u predstavu, vjerujemo, nije bio  lak zadatak. A pogotovo održati publiku zainteresiranom gotovo  dva sata. Tome su dobrim dijelom doprinijele i glazbene sekvence,  jaki impulsi, bas, bubanj... koji ne daju mira. Golotinja na pozornici, nametanje i rušenje moralne barijere, ulaženje u osobni prostor  publike, sve je to dio Buljanovog teatra. Ne možete sjediti kao da  vas se to ne tiče. Zapravo, tiče se svakoga. Buljan je u tome,  mišljenja smo, uspio. Koliko predstava može imati uspjeha? Pa, sad,  koliko je Kiš imao? Koliko kritika uopće ima?

Kad se " Grobnica Borisa Davidoviča" pojavila Kiša su napali,  kažu, niskim udarcima, neumjesno, neznalački. Sad znamo zašto...