BUNKER RUTE Između dva groba stube vode u podzemni svijet

Slika korisnika valentinam
Antonija Mlikota otkriva potencijal starih, talijanskih vojnih utvrda
Upravo iz bunkera se branio grad u Domovinskom ratu, oni su omogućili najbolju moguću pripremu za obranu užeg zadarskog područja i to nije zanemariv podatak te i zbog toga zaslužuju dobiti na važnosti. Većina stranaca zapravo i smatra kako su ti bunkeri građeni u vrijeme Domovinskog rata, ističe Mlikota
Arif SITNICA
Kada otvorite metalna vrata, točno između dva groba, stube vas vode u podzemni svijet...

U vrijeme fašističke vladavine u Zadru Talijani su gradili brojne bunkere (prema nekim podacima oko 250) kako bi utvrdili grad te postavili carinske granice u njemu te ga na taj način odvojili od ostatka teritorija kojem je prirodno i povijesno pripadao. Iako, kao tzv. totalitaristička neželjena baština, bunkeri sa sobom nose i pozitivnu stranu priče.

Naime, upravo iz njih se branio grad u Domovinskom ratu, omogućili su najbolju moguću pripremu za obranu užeg zadarskog područja i to nije nimalo zanemariv podatak. Upravo i zbog toga zaslužuju dobiti na važnosti. Većina stranaca zapravo i smatra kako su ti bunkeri građeni upravo u vrijeme Domovinskog rata jer su, barem veliki dio njih, u izvrsnom stanju iako su zapostavljeni i prepušteni zubu vremena, kao da su ničiji, kao da ne postoje i kao da nisu imali svoju povijesnu ulogu. Od povijesti se ne može pobjeći, iako bi to mnogi željeli, pogotovo ako je ta povijest pripomogla u povijesnim akcijama u kojima se stvarala hrvatska država, ističe povjesničarka umjetnosti Antonija Mlikota, dodajući kako su stranci, ali i domaći ljudi vrlo zainteresirani za našu vojnu povijest.

Svjedočanstvo iz zadarske povijesti

Upravo zbog toga će Antonija Mlikota, u sklopu projekta "Atrium plus" biti zadužena za prikupljanje arhitektonskih podataka. Projekt "Atrium plus" (Architecture of the Totalitarian Regimes of the XX. Century in Urban Management Plus) financiran je u okviru poziva "Interreg V: A Italy Croatia Cross-border Cooperation Programme 2014.-2020.)". Naime, Talijansko-hrvatski program "Atrium" proizveo je opći koncept o tome kako se na kritički i odgovoran način baviti ovom baštinom te je uspostavio prve kulturne rute koje je potvrdilo Vijeće Europe u travnju 2014. godine. Nositelj projekta je grad Forli, a Sveučilište u Zadru jedan je od partnera uz gradove Feraru, Bari i Labin. Projekt koji se na njega nastavlja, naziva "Atrium plus", ove godine uključuje Sveučilište u Zadru te njegove važne aktere – istraživače Boženu Krce Miočić i Antoniju Mlikota te njihovu vanjsku suradnicu Irenu Kozulić.

- Bunkere je nužno uključiti u dugoročne urbanističke planove grada Zadra, jer oni su svojevrsni spomenik političkim akterima i situaciji u kojoj se Zadar našao, svjedočanstvo promjena režima i time stvarno jedinstveni. Stigmatizirani su, a opet toliko mistični i privlačni svakom ljubitelju povijesti, posebno one vojne. Kulturna baština totalitarnih režima (fašizma i komunizma) u 20. stoljeću u Zadru je vrlo zastupljena. Postoji cijeli niz objekata iz navedenih vremena, čiji se točan broj ni ne zna, koji zapravo nisu ni popisani, kategorizirani, a kamoli uključeni u turističke rute, kao što je to slučaj u drugim europskim državama slične političke, a time i arhitektonske povijesti. Zbog vremena u kojem su zdanja nastala, postala su marginalizirana, priče o njima neugodne, a njihov turistički potencijal potpuno zanemaren. U sklopu ovog projekta nakon istraživanja, prikupljanja građe, mapiranja, itd., što bi moglo potrajati i više od godinu dana sa svojim suradnicima nastojat ćemo osmisliti rute na kojima bi se upoznavala totalitarna kulturna baština, putem kojih bi se educirali kako turisti, tako i naši sugrađani i naravno školarci te kroz obilazak im usađivali znanje o zaboravljenom dijelu prošlosti Zadra, kaže Mlikota.

Spavaonice, dva betonska čučavca...

Na Bokanjcu, ispod šume na Musapstanu, Žmirićima, Ploči, u dvorištima privatnih vlasnika uklopljenih čak i u stambene objekte, u vlasništvu Grada itd. na svako toliko nailazi se na manje ili veće bunkere. Lokacija je zaista mnogo. Vizualno su atraktivni, različitih dimenzija, arhitektonsko različito oblikovani, zamaskirani ili kao dio međusobno povezanih podzemnih utvrda.

- Koliko imam saznanja postojale su tri linije izgradnje. Sam projekt je vjerojatno bio vojna tajna, a ja se nadam da ću njihove projekte pronaći u vojnom arhivu u Rimu. Jedan od posebno zanimljivih je upravo ovaj bunker na Bokanjcu, gdje jedan od izlaza završava na groblju. Kada otvorite metalna vrata točno između dva groba, stube vas vode u podzemni svijet. Tu nailazite na labirint prostorija u izvanredno očuvanom stanju, na vojne spavaonice s lijeve i desne strane na kojima su još dobro vidljivi talijanski natpisi, ali i ugrađena postolja za svijeće. Osim toga, iznimno je zanimljivo što se u jednoj od dodatnih prostorija nalazio i ručno pogonjeni ventilator prisilne ventilacije s filtrima (Aereatore). Zapovjednik utvrde (Comado di Compagnia) i zapovjednik podsektora (Comandante di Sottosettore) imali su odvojene prostorije u prostoru skloništa, a u posebnim prostorijama nalazio se uređaj za komunikaciju s borbenim položajima (Posto telefono) i vojni radiouređaj (Posto Radio). Za obavljanje osobne nužde bila je prostorija (Latrina) s dvama betonskim čučavcima. Iz svake te prostorije koje su nekada bile opremljene vojnim ležajevima novi hodnici i stube vode vas kroz sve prostorije ispod njemačkog groblja pa ispod ceste sve do puškarnice koja je vidljiva izvana, otkriva Mlikota dodajući kako je teško je procijeniti koliko je tog podzemnog prostora, no cijeli je sklop je upravo fascinantan.

Više o tome, kaže Mlikota doznala je od pasioniranog istraživača vojne povijesti Zadra Jurice Vučetića.

Zapuštenost i važnost valorizacije

- Zanimljiva je povijesna činjenica i kako je neposredno u blizini istog groblja na Bokanjcu za vrijeme Drugog svjetskog rata, a i još tri godine nakon svršetka postojao radni logor u kojem su bili smješteni ratni zarobljenici, uglavnom Nijemci, no bilo je tu ljudi i iz našeg kraja koji su se na neki način "zamjerili" tadašnjem režimu. U to doba je bilo dovoljno da vas prvi susjed prikaže kao "državnog neprijatelja" da vas zatekne ista sudbina kao i vojne zarobljenike koji su u velikom dijelu sudjelovali i u obnovi Zadra nakon rata. Umrli su se pokapali izdvojeno uz bokanjačko groblje i to, kako se čini, u dosta plitkim neobilježenim grobnicama, prekrivene samo, još danas vidljivo, samo kamenom. Cijelo groblje u današnje vrijeme djeluje otužno, zaboravljeno, zapušteno, tek na jednom od nedavno stoje zapaljeni lampioni i nekoliko svjećica sa slikom vjerujemo obitelji njemačkog vojnika koji počiva ispod hrpe kamena, kazuje Mlikota, dodajući kako se, izgleda, ipak vodila nekakva evidencija pokopa zarobljenika.

Prema Mlikotinim riječima, projekt "Atrium plus", tzv. bunker-rute za cilj bi prvenstveno imale edukaciju, dok bi turistički potencijal bio izuzetna moguća nadogradnja od koje bi koristi imala kako lokalna zajednica tako i Republika Hrvatska.

Naravno, kako ističe Mlikota, za sve navedeno treba vremena, istraživanja, ucrtavanja ruta, "obijanja vrata" i ukazivanja na važnost valorizacije onoga što je obilježilo povijest našeg grada, i tek nakon toga bi bilo jasnije hoće li biti dovoljno razumijevanja i volje da se sve navedeno komercijalizira i naravno, konačno zaštiti od propadanja.

Bunker - konoba

- Ovaj projekt za sada ne uključuje fizičku obnovu bunkera, nego njihovo popisivanje, osvještavanje stanovništva o njihovom postojanju, brojnosti, svrsi, važnosti te osmišljavanje turističkog koncepta oko njih, kao i drugih totalitarnih zdanja u Zadru, a svi znamo da ih ima, počevši od zgrade Gradskog poglavarstva na Narodnom trgu, navodi Mlikota.

Ona otkriva kako se jedan manji broj bunkera ipak koristi u određene svrhe.

– Naime, koliko znam, ima nekoliko pozitivnih primjera u Zadru, gdje je jedan od bunkera iskorišten za fascinantnu konobu, dok s druge strane u malom bunkeru na Pločama mladi iz kvarta često organiziraju kulturna i zabavna događanja. Smatram kako bi se izgradnjom biciklističkih ruta, infopunktova na Musapstanu i sličnih stvari stvarno jako puno toga moglo učiniti za turističku ponudu i ono najvažnije, edukativnu priču iz povijesti grada Zadra. Potencijala je zaista mnogo, a upravo u sklopu ovog projekta "Atrium plus" nastojat ćemo napraviti dobru stručnu podlogu za početak valorizacije ove zapostavljene kulturne baštine našeg grada, zaključuje Mlikota.

Vučetić: Na području grada Zadra je 250 bunkera

Zanimanje za talijanske fortifikacije na području Zadra postoji u meni još od djetinjstva. Naime, kao dječaci od nekih 12-13 godina pješice ili na biciklima odlazili bismo na nekadašnju streljanu na Žmirićima i tu se uvlačili u talijanske bunkere. Mašti nije bilo kraja i zamišljali smo kako hodnicima pod zemljom nema kraja. Naravno da to nije istina. Kako je vrijeme prolazilo, u meni je stalno tinjala ideja kako bi bilo dobro registrirati i pronaći sve talijanske fortifikacije u Zadru i na taj ih način spasiti od zaborava. Nesporno je da se naš grad širi i da će se tim širenjem uništiti gotovo sve izgrađene fortifikacije, upozorava povijesni istraživač Jurica Vučetić, koji se angažirao kako bi se barem neke od ovih fortifikacija spasile i prilagodile novim urbanističkim zahtjevima.

- Na području grada Zadra imamo oko 250 bunkera, u sklopu kopnene i obalne obrane, a linija kreće od nekadašnjeg odmarališta u Diklu, zatim polukružno prema Žmirićima, Bokanjac, Ćubrijan, Crno te se spušta prema Gaženici, odnosno Bibinjama i to s nekoliko linija obrane, od tri do pet na tom području. Ovakvih fortifikacija tipa utvrde kao što je to u starom Bokanjcu, sa spavaonicama i ostalim popratnim sadržajima ima 20-ak, a takvi su uvijek bili zadnja obrambena linija bojišnice. U njima se najčešće nalazio i zapovjednik sektora. Osim što su služile za smještaj vojnika i obranu, služili su dakle i za smještaj zapovjednika sektora koji su izdavali zapovijedi iz tog prostora. Glavno zapovjedno mjesto bilo je u prostoru nekadašnje tvornice "Boris Kidrič" (TIZ), gdje se gotovo u samom središtu grada, nalazi još jedno ukopano sklonište, a koje je očito služilo kao sklonište visokim časnicima i osoblju zapovjedništva. Spomenuto sklonište nosilo je naziv "Enrico Toti". Što se tiče njegove gradnje, vrlo je zanimljivo to što se ono nalazi vrlo dobro i gotovo neprimjetno ukomponirano unutar staroga venecijanskog bedema. Sklonište je imalo četiri ulaza te tri prostorije, a osim branjenih ulaza nije imalo nikakve borbene položaje, ističe Vučetić.

Moderni turisti traže izazov, ne zadovoljava ih standardna ponuda mora i sunca. Malo je poznata činjenica da postoje turisti koji putuju svijetom kako bi fotografirali i istraživali vojne fortifikacije.

- No, kod nas su vojni objekti još uvijek zapušteni, (ne)namjerno neprepoznate povijesne i turističke važnosti, kaže Vučetić.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno

Komentari

Slika korisnika monika
250 bunkera! nevjerojatno! ufff
Slika korisnika monika
a je negdje karta sa polozajem svih bunkera? Hm Taljanci! Bila sam samo malo sokirana na Molatu....