PAKLENI UVJETI Kako bi preživjeli vrućine tijelo hlade s puno vode, duh griju dobrim raspoloženjem

Na zadarskom području živa u termometru, izuzev za vrijeme dviju kratkotrajnih nevera, već više od mjesec dana ne pada ispod 30 stupnjeva Celzijusevih. Oni sretniji te ekstremne vremenske uvjete mogu provesti uz klima uređaje, na moru ili u nekoj debeloj hladovini, dok su oni manje sretni prisljeni izlagati se žegi jer je njihovo radno mjesto na otvorenome. Za razliku od poljoprivrednika koji poslove obavljaju u ranim jutarnjim satima i u predvečerje, te bukera i prodavača koji su zaklonjeni suncobranima i raznim nadstrešnicama, građevinski radnici u zaklon mogu samo za pauze.
U uvali Jazine u tijeku su radovi na uređenju obalnog zida i šetnice koje na otvorenom prostoru bez iti jednoga stavbla obavljaju djelatnici splitske tvrtke Akropolis. Stoga smo upravo to gradilište obišli kako bi vidjeli kako ti ljudi preživljavaju na visokim temperaturama i direktno izloženi suncu. Od pomoći im nisu puno ni metalni kontejneri koji čine sjenu, ali i isijavaju toplinu zbog izloženosti suncu.
Spremni na šalu
Na gradilištu smo zatekli voditelja Antona Matijaševića i nekoliko radnika, svi preplanula tena i s tipičnim za takva zanimanja »bauštelkama« koje se naziru ispod ruba rukava. U poslijepodnevnim satima očekivali smo umorne ljude i nespremne za razgovor, no iznenadili su nas spremnošću za šalu i dobrim raspoloženjem. na naše pitanje kako podnose vrućinu i je li im teško, s osmijehom i slijeganjem ramenima odgovaraju da jest, ali da se malo pretrpiti mora jer je posao takav.
– Pravimo češće pauze od 10-ak, 15 minuta, pijemo puno vode, ja konkretno i do pet litara i idemo po malo po malo, dan po dan. Mora se, kaže voditelj gradilišta. Njegov imenjak dodaje kako je suvišno i pitati.
– Radim ovaj posao od 2003. godine. Sad već ne bih ni morao jer sam djecu odškolovao, završili su fakultete, ali eto još koju godinu, govori Anton. Na naše pitanje je li mu ikada pozlilo od vrućine i napora odgovara kako nije, ali da je to više puta vidio po splitskim gradilištima. Njegov kolega bagerist dodao je kako se treba čuvati od sunca, odjenuti se pa makar se i znojio, jer da je to manje štetno za zdravlje. U razgovor se uključio i Izo, najmlađi među njima.
– Izo, to vam je kao Izet Fazlinović. Ako što treba nema zime. Tu sam ja ako hoćete neku šalu, vic, a posao je da se radi, govori vidno raspoložen ne odajući ni minimum umora usprkos odrađenim satima i činjenici da svaki dan na gradilištu provede deset sati.
Sezona traje prekratko
Tristotinjak metara dalje, uz gradski most, na štandovima natkrivenim tendama radi desetak ljudi. Neki bukiraju za brodske izlete, neki prodaju suvenire, a Aida Vurman peče i kuha kukuruz.
– Je, vruće je, ali mora se raditi. Najgore je kad posla nema jer onda sporije vrijeme prolazi. A ove godine općenito je manje posla jer je manje ljudi. Tek se stvori malo gužve kad se naoblači, kaže Vurman te dodaje kako se ona i suprug na štandu izmjenjuju u smjenama jer si ne mogu priuštiti radnike.
– Suprug i ja već 11 godina se bavimo ovim poslom, ali usprkos tome što sami radimo, kada platimo sva davanja ne možemo samo od ovog posla živjeti. Sezona traje prekratko, a nas je petoro. Imamo i troje djece, pa se zimi snalazimo s dodatnim poslovima, govori Vurman dodajući kako je za velikih vrućina najvažnije piti dosta tekućine i zadržati osmijeh na licu, a posebice kada se obavlja posao koji ima veze s ljudima. U dobrom raspoloženju i s osmjesima zatekli smo i četveročlanu ekipu na štandu pored.
– Moj kolega Alen i ja imamo turističku agenciju i hostel, a kao što vidite radimo sami tu na štandu. Pomaže nam i moja kći Neda koja inače studira u inozemstvu. Snalazimo se i borimo. Lako nama za vrućinu. više nas brine što je sezona vidno lošija od prošlogodišnje, a prošlogodišnja je bila lošija od prethodne. Šest godina se bavim ovim poslom i moram reći da je prve četiri godine bilo dobro. Svaka sljedeća godina bila je bolja. Treba privući ljude dobrim sadržajima, a njih kod nas nema, kaže Zdravko Maričić iznoseći primjere drugih zemalja.
Države pomažu svojim građanima
Kaže kako su Mađari osmislili vaučere da bi potakli svoje državljane da na godišnje odmore ne putuju izvan zemlje, a spominje i primjer Grčke gdje se, kako kaže, daju značajni poticaji poduzetnicima koji se žele baviti turizmom za nabavku brodova.
– Četveročlana mađarska obitelj dobije vaučer u vrijednosti od 860 eura koji mogu unovčiti samo u mađarskim ugostiteljskim i smještajnim objektima. Grci u tri godine kroz subvencije vlasnicima brodova isplate oko pola vrijednosti broda. A kod nas je turizam postao autoimuna bolest koja po malo razdire vlastiti organizam. Sve cijene su dosegle svoj maksimum, a nekih sadržaja, osim sunca, mora i prirodnih ljepota nemamo. Lijepi su i Kanarski otoci, a tamo se može dobiti puni pansion u vrhunskom hotelu za 140 eura u špici sezone, a za 76 eura u studenom. Kod nas je spavanje s doručkom u hotelima s tri zvjezdice preko 200 eura, a apartmani su oko 100 eura po danu, kaže Maričić zaključujući razgovor s nama tvrdnjom kako se vrućine prebrode puno lakše nego besposleno sjedenje za štandom jer nema potražnje.
Kako podnose vrućinu upitali smo i neke zaposlenike u luci Zadar te djelatnike Obale i lučica, no nisu baš bili raspoloženi za javno izjašnjavanje, iako su gestama govorili i više nego riječima. Ekstremne vrućine teško su podnošljive, ali i štetne za zdravlje. No hrvatsko zakonodavstvo kroz područje zaštite na radu nije propisalo minimalne zahtjeve vezane uvjete rada na otvorenom prostoru pri visokim temperaturama kako bi se zaštitilo njihovo zdravlje na radnom mjestu, dok je Hrvatski zavod za za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu prije nekoliko godina izradio smjernicu za rad na otvorenom u uvjetima visokih temperatura, a Ministarstvo zdravlja »Protokol o postupanju i preporuke za zaštitu od vrućine«. Oba dokumenta dostupna su na internetu, no poslodavce više zanima zarada, pa je stoga potrebnije ovaj problem riješiti kroz Zakon o radu, a posebice što je u zadnjem desetljeću uočen trend porasta temperature u ljetnom razdoblju.