Ljubav prema najdubljoj violini

Sve je počelo davne 1970. godine kad sam razmišljao hoću li svirati bubnjeve ili kontrabas, a moja mama je jednostavno rekla “bubnjar nećeš biti”! I pogodila je “u sridu”. Odmah sam se “zaljubio” u kontrabas i evo ljubav prema toj najdubljoj violini traje do danas

Jedan od umjetnika-glazbenika koji promiču klasičnu, pa  i suvremenu, hrvatsku glazbu  širom svijeta, a ujedno virtuoz na svom instrumentu,  svakako je kontrabasist Mario Ivelja. Tema i povoda za  razgovor ima mnogo.
Ljubav prema jazzu
Krenimo od vašeg nedavnog nastupa na Sceni Amadeo s novim sastavom gdje ste  doživjeli prve ovacije. Publika je doslovno bila na nogama, oduševljenje je bilo  ogromno. Uz čestitke, molimo pojašnjenje kako je došlo  do stvaranja novoga sastava i  opredjeljenja za jazz. Predstavite i svoje kolege s kojima  ste osnovali sastav…
– Ideja o stvaranju jazz sastava dugo je u meni sazrijevala. Naime, kao dugogodišnjeg “klasičnjaka”, samo u  Zagrebačkim solistima sam  32 godine, uvijek me fascinirala posebnost izvođenja  jazzera – njihova spontanost,  nevjerojatna improvizacijska  sposobnost i neograničena interpretativna sloboda! Još kao  klinac oduševljavao sam se  muzikom L. Armstronga, D.  Warvicka, S. Bassie, D. Ellingtona, R. Browna, C. Corrie, K. Jarreta… I došao je taj  trenutak “otkrivenja” na  prošlogodišnjem koncertu, u sezoni mojih Zagrebačkih solista,  gdje je na repertoar sezone, na  moju želju, uvrštena kompozicija  slavnog Claudea Bollinga. Iznimno zanimljiv spoj barokne elegancije i modernog, jazz izraza. Ta  Suita za flautu i jazz piano trio  posvećena je legendarnom francuskom flautistu Jean-Pierreu  Rampalu, koji je i sudjelovao u  njezinoj praizvedbi 1975. godine.  Skladba je odmah nakon toga  doživjela golem uspjeh, tako se u  SAD-u snimka praizvedbe čak  530 tjedana, dakle oko 10 godina,  nalazila na top listi 40 najpopularnijih izdanja! Riječ je o suiti od  sedam stavaka, od kojih svaki nosi specifičan naslov koji sugerira  što je Bolling u pojedinim stavcima želio izraziti. To djelo je jedan od tipičnih primjera Bollingova interesa za spajanje “stare”  klasične glazbe i jazza. Barokna  melodika koju donosi flauta u virtuoznim nastupima, obogaćena  jazz zvukom glasovira, kontrabasa i bubnjeva, stvara jedan poseban, novi zvukovni svijet koji  me nije ostavio ravnodušnim. I  tako je sve krenulo! Kolege s kojima sam te večeri svirao bili su  idealni partneri: pijanist David  Gazarov, zagrebački zet velike  međunarodne jazzističke karijere  (ima ekskluzivni ugovor sa Sonyem), zatim naš fenomenalni  flautist Dani Bošnjak, glazbenik  ogromne energije i talenta, te bubnjar Borna Šercar svestrani kreativac, udaraljkaš koji je i sjajni  slikar.
Svirali ste te večeri sa strašću,  zaigranošću, ali i sjajnom uigranosti. Kako ste izabrali repertoar?
– Repertoar smo izabrali brzo i  jednoglasno. Pored Bollingove izveli smo i dvije skladbe Davida  Gazarova. Jedna od njih se opet  bazirala na klasičnoj temi, čuvenoj i prelijepoj fantaziji – “Ipromptu u cis-molu” F. Chopina, s velikim solom gudalačkog kontrabasa.
“Do bolli” za Claudea  Bollinga
Posebno je zanimljiva priča oko  imena sastava kojega ste osnovali. Zove se “Do bolli”, a riječ je o  posveti slavnom francuskom jazz  glazbeniku Claudeu Bollingu, zar  ne? Predstavite ga dakle…
– Da, riječ je o posveti C. Bollingu. Ime kvarteta “Do bolli” ujedno je igra riječi i moj strastveni  stav prema glazbi uopće. Francuski jazz pijanist, skladatelj i  aranžer Claude Bolling obrazovao se u rodnoj Nici i Parizu. Od najranijih dana pokazivao je interes za jazz, tako  da je već s četrnaest godina  nastupao u poluprofesionalnim ansamblima s velikanima  jazza, od kojih je stalno učio i  stjecao nova iskustva koja su  obilježila njegov razvojni put i  karijeru. Tijekom života svirao je s najvećim legendama  svoga vremena, među kojima  se posebno ističu Duke Ellington, Lionel Hampton,  Stephane Grappelli, Django  Reinhardt, Oscar Peterson.  Skladao je glazbu za više od  stotinu filmova (Borsallino,  California Suite).
Niste odmah na početku karijere, nego kasnije izabrali  jazz kao svoje opredjeljenje.  Čime vas inspirira?
– Jazz me ponajviše inspirira  svojom energijom i širinom interesa. Spaja različite stilove i  kulture, baštinu svih naroda  ovog našeg prelijepog planeta.
Mama odlučila
Poznati ste po tome što svirate hrvatske skladatelje i  predstavljate ih vrhunskom  interpretacijom širom svijeta.  Je li to vaše poslanje, gušt ili  nešto treće, pa i sve zajedno?  Koga biste od hrvatskih skladatelja izdvojili kao vama posebno dragog?
– O da, to je poseban “gušt”.  Predstavljati glazbu naših  skladatelja vani je na neki  način i poslanje, a ponajviše  sam svirao djela za kontrabas  B. Papandopula, M. Kelemena  i A. Klobučara. Boris Papandopulo je moj favorit.
Kao profesor djelujete u Zagrebu na Muzičkoj akademiji  ali i u Glazbenoj školi Z. Baloković te u Grožnjanu. Koliko vam znači to prenošenje  znanja mladima?
– Prenošenje znanja je osnova pedagogije i za mene osobno  velika radost, a individualna nastava instrumenta je nešto sasvim  posebno. Prilagođavam se studentima kojima predajem kontrabas, njihovom talentu, motoričkim sposobnostima i ambicijama i time ih pokušavam dovesti  do potpune kreativne slobode. Jako je važno usaditi im odgovornost prema vlastitom talentu i to  da je rad blagoslovljena disciplina.
Nastupali ste širom svijeta. Koje dvorane i gradove najviše volite? Može li neka anegdota, neko  zapažanje, možda u stilu Kelemena koji je i knjige pisao o svojim susretima s glazbenicima ali i  o utiscima s putovanja?
– Moje srce je ostalo u Teatru  Real u Madridu, uvijek punog publikom i entuzijazmom. Posebni  su naravno i legendarni Musikverein iz Beča, te Carnegie Hall u  New Yorku.
I za kraj da se vratimo vašem  instrumentu kojega ste odabrali.  Zašto baš kontrabas i što je to u  njemu što vas osvaja, inspirira  i  potiče na kreaciju?
– Sve je počelo davne 1970.  godine kad sam razmišljao hoću li  svirati bubnjeve ili kontrabas, a  moja mama je jednostavno rekla  “bubnjar nećeš biti”! I pogodila je  “u sridu”. Odmah sam se “zaljubio” u kontrabas i evo ljubav prema toj najdubljoj violini traje do  danas.

Biografija

Mario Ivelja profesionalnu karijeru započeo je još kao student (klasa  prof. Josipa Novosela) članstvom u Zagrebačkoj filharmoniji (1974.), gdje  1978. godine napreduje do mjesta vođe dionice kontrabasa. U siječnju  1979. godine na poziv Zagrebačkih solista postaje članom Ansambla.
Kao komorni umjetnik i solist na kontrabasu, od daleke 1979. godine  do danas sa Zagrebačkim solistima obišao je svijet, te nastupao u  najprestižnijim svjetskim koncertnim dvoranama i na prestižnim  glazbenim festivalima. Surađivao je s glazbenicima svjetske reputacije,  kao što su: Henryk Szeryng, James Galway, Jean Pierre Rampal, Uto  Ughi, Leo Nucci, Mario Brunello, Giovanni Sollima, Isabelle Moretti,  Radovan Vlatković,  itd.
Nastupao je kao solist i s mnogim hrvatskim ansamblima i  orkestrima.
Predstavio je u Europi i SAD-u djela hrvatskih skladatelja pisana za  kontrabas od B. Papandopula i M. Kelemena, te praizveo Koncert za  kontrabas i gudače B. Papandopula (integralna verzija), Concertino za dva  kontrabasa A. Klobučara i D. Palanovića.
Za Hrvatski radio snimio je djela za kontrabas G. Bottesinija, B.  Papandopula, M. Kelemena, A. Klobučara, R. Matza, T. Uhlika, D.  Palanovića, A. Piazzolle.
Profesor je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, te na glazbenoj školi  “Zlatko Baloković”. Voditelj je kontrabasističkog seminara u KC MFMO  Grožnjan od 2000. godine te osnivač i umjetnički voditelj prvog hrvatskog  kontrabasističkog ansambla “L’elephant Quartet”.