Josipa Pavičić Bernardini - susret u saljskoj knjižnici

Slika korisnika mkvanja
Moždani udar
Autor: 
Davor KOVAČEVIĆ
Josipa Pavičić Bernardini

Jutros sa dragom rodicom sjedim i pijem bijelu kavu na Sred porta u Salima. U Porat uplovljava brod - škaf s kojim se mladići i djevojke vraćaju nakon cjelonoćnog slavlja života na Žmanskoj fešti. Vraćaju se i kćerke moje rodice koja nije nimalo ljuta, tek ljubomorna što se i ona ne vraća. Fešta u Žmanu posljednje je ljetno slavlje na Dugom otoku. Stoga se love posljednji pogledi, očijuka se, pleše se ‘Posljednji valcer u Đeverskama’. None nostalgično prepričavaju svoje ljubavne zgode iz nekog leuta, a didi ljutito govore: ‘A više ni ča je nekad bilo’. Didi žive u prošlosti, mladi žive u budućnosti. A Tko živi danas, sada i ovdje? Tko živi?
Esencijalni odgovor ponudila mi je na susretu u saljskoj knjižnici Josipa Pavičić Bernardini. Družio sam se cijelo popodne u Salima sa Josipom šetajući, sjedeći na Kranjčevim skalinama s dragom, markantnom Vandom. Josipa Pavičić, koju sam znao tek iz medija kao predivnu ženu koja veličanstveno pleše, žena je koja živi sretna, puna života i mudrosti. Josipa se ne straši, Josipa se ne srami govoriti sebe. Postoji, kaže Pavičić Bernardini, Josipa prije i Josipa poslije trenutka kada su joj dijagnosticirali karcinom. Predati se depresiji, tuzi, beznađu? Suočiti se s mogućnošću smrti, odlaska, nestanka?
Josipa je prihvatila mogućnost smrt i iz nje je prokuljao izvor žive vode života.
Kada prihvatiš svoju smrtnost, krhkost, ograničenja, mogućnosti i svoje unutarnje resurse pune života, ti počinješ živjeti punim plućima, s takvom radošću i oduševljenjem da počinješ zračiti srećom te se tvoji bližnji pitaju: ‘Hej, kako to?’
Kada oživiš resurse života koji se nalaze u tebi, čvrsto odlučiš, a odluka je stvarnost zrelosti, nema prošlosti, nema budućnosti: živim sada i ovdje.
Ja biram između više mogućnosti, ali ono što izabirem postaje moj put koji gleda naprijed. Kako bi taj put bio stvaran Josipa nam govori: zavoljeti i prihvatiti sebe bez obzira na sve. To znači pomiriti se sa sobom, prihvatiti sebe u svoj svojoj sveobuhvatnosti. Oprostit sebi što ne volim sebe, što ne prihvaćam sebe, što ne opraštam sebi. Voljeti, a ne mijenjati druge. Druge se niti može, niti smije mijenjati, nego prihvaćati u svoj njihovoj suverenoj slobodi i drugačijosti. Druge se ne može posjedovati. Živim uz druge, a ne niti iznad, niti ispod drugih.
To je poput dječje igre. Biti zaigran sa svojom otkrivenom esencijom znači postajati zdrav i sretan.
Jas am vjernik, kršćanin i znam: ispod biti moje biti, ispod moje duše kulja Duh Božji koji oslobođen razigrava mene i moj život.
Za početak ovog dana učim se postati gospodar svojih misli. Na svijetu, rekao bi Tuco iz filma Dobar, loš, zao, postoje dvije vrste misli, Blondie: dobre i lose misli. Misao dolazi iz mene. Ako je loša, znam kako će se razvijati i sa mačetom mudrosti otkinut ću ju u korjenu. Dobru misao, ni od koga zvanu, prihvatit ću i njegovati. Ona će graditi kuću moga ja i pomagat će graditi kuću tvoga ti.
O stvarnosti, o bitnom životu, Josipa Pavičić Berardini napisala je dvije knjige (Šest milimetara i Promatrači u zrcalu). Čitam ih, čitaju se.
Za klavir u knjižnici sjeo je šjor Mijo Cvija iz Zagreba Svira Kamo da putujem od velikih Tina i Arsena. Kamo da putujem? U puninu života s mnoštvom svih mogućnosti koje su u meni.
Žmanska fešta posljednje je ljetno slavlje na Dugom otoku. Zastor ljeta je pao. A zastor života se je podigao. Sretno vam bilo u avanturi koja se zove: Život je lijep.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno