Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

9 C°

Loše je, ali bit će još gore

06.09.2020. 13:23


FANTASTIČNI STIPE BOŽIĆ U ODLIČNOM SERIJALU
Rijetki su trenutci u kojima se prosječan gledatelj tv-programa može zbilja opustiti gledajući isti, a to se najčešće događa ako gleda treći program HTV-a i naravno, ako se radi o dokumentarcima. Ovaj put je to odlična domaća dokumentarna serija »Pustinje svijeta«, a koju, uz ostale suradnike potpisuje i legendarni hrvatski alpinist i tv-autor Stipe Božić. Ovaj osebujni lik je svojim usporenim, mirnim glasom dao takav izvanredan štih ovom serijalu da bi ga televizija morala zlatom plaćati samo da što više stvara i snima. Usudio bih se, starijim će čitateljima to biti poznato, usporediti ga s čuvenim putopiscem Zukom Džumhurom, a to spada u najveće moguće komplimente kada su ovakve stvari u pitanju.
U serijalu su prikazali najpoznatije svjetske pustinje Sahara, Gobi, Atacama, Taklamakan, ali i polarne pustinje. Ovaj je serijal snimljen još davne (kako za koga) 2010. godine, ali nije izgubio ništa na svome šarmu i kvaliteti, a da i ne spominjemo uspjeh koji je postigao i na međunarodnoj sceni. Jedino bi se moglo prigovoriti što ga se pušta, koliko sam vidio, na četvrtom programu, a mogao bi se slobodno staviti i udarni večernji termin na prvom. U svakom slučaju – dobro je i ovako.


DIVLJACI NA BICIKLAMA = BUDUĆI DIVLJACI U POLOVNIM AUTIMA
U trenutcima očaja volim pogledati županijske panorame nekih dalekih županija pa tako svašta naučim o Osijeku, Rijeci (dobro, to već znam) ili Varaždinu. U Varaždinu npr. ljudi su kulturni i voze bicikle umjesto auta. Doduše, tamo netko i misli na njih pa se pri planiranju prometnica o tome vodi računa, rade se biciklističke staze i sve ostalo što je normalno u normalnim zemljama i gradovima u koje naš grad naravno po tom pitanju baš i ne spada. Iskreno, zakleti sam biciklist kao i dosta građana (napominjem – građana), a kako živim (bolje rečeno – preživljavam) na poluotoku, tako mi je to jedino rješenje, a otvoreno priznajem kako se ne pridržavam propisa, ali u razumnoj mjeri, tj. ne dovodim pješake u opasnost. Kako? Vrlo jednostavno. Vozim se po trotoarima, ali kada naiđem na pješake, ne guram se među njih i ne zvonim im, nego jednostavno siđem s bicikle i hodam dok ih ne prođem. To radim i kada prelazim preko mosta, a nikada ne vozim preko pješačkih prijelaza jer je to izrazito opasno. A zašto to radim? Zato što su u našem gradu, za volanima manje više nekulturni i loši vozači i kao takvi uopće ne paze na ponašanje u prometu i na taj način dovode moj dragocjeni život u smrtnu opasnost.
Ali, vratimo se mi na temu biciklista. Ovih dana primjećujem jednu sve učestaliju pojavu, a to su klipani od 14-15-16 godina koji silaze na svojim biciklama u grad i onda ih, kao da nema dovoljno staza u njihovom zavičaju, tjeraju po Kalelargi, po mostu, po trotoarima… Upravo je nevjerojatno koliko su bahati i bezobrazni. Kod njih ne postoji strah od mogućih posljedica takve vožnje, jer su odgajani u uvjerenju da im nitko ništa ne može i da za njih zakoni ne važe. A dosta ih je vidjeti. Oholo držanje, zanimljive frenološko-fiziognomičke glave, nedostatak samoglasnika u govoru… I da sada ne nabrajam više jer bih mogao zastraniti. Sreća što na biciklama ne postoje zvučnici jer bi sigurno cijeli grad odjekivao od njima omiljenih srpskih cajki. I što je problem? Problem je u tome što danas divljaju s biciklama, a sutra, čim postanu punoljetni (a i prije) dati će tatica novaca za neki polovni BMW ili bar Audi pa će se divljanje nastaviti po cestama i gradskim prometnicama. Sada će netko reći da sam isključiv, rigidan i nazivati me pogrdnim imenima, ali dragi moji, to vam je istina i gorka zbilja koja nas okružuje. Loše je, ali biti će još gore.