Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

12 C°

Prva profesionalna baletna škola u Zadru!

Autor: Krešimir Bukvić

05.10.2009. 22:00
Prva profesionalna baletna škola u Zadru!


Nadam se da će sve ono što namjeravamo napraviti biti prepoznato i u gradskom strukturama, da ćemo dobiti prostor za rad, preduvjet jedne dobre profesionalne baletne škole/Vinka je odlučila usmjeriti svu svoju energiju mladima, budućim balerinama i baletanima, novoj generaciji kojoj itekako ima što za ponuditi – znanje i iskustvo koje Zadar do sada nije vidio. Uskoro započinje s baletnom podukom za najmlađe te satovima plesne rekreacije za one malo ozbiljnije ljubitelje plesa
Nakon što je zadnjih petnaest godina živjela u Rimu, gdje se školovala za profesionalnu balerinu diplomiravši na državnoj talijanskoj akademiji za klasičan i moderan balet “Accademia nazionale di danza” te bila članicom poznate talijanske plesne kompanije “Spellbound dance company”, balerina i koreografkinja Vinka Klarić vratila se u rodni Zadar, odlučna svoje znanje prenjeti sugrađanima. Profesionalno se dokazavši, najprije diplomom, a onda i radom s najvećim plesačima Italije danas, i ne samo Italije, brojnim predstavama, solo nastupima i seminarima koje je vodila, Vinka zaključuje da je vrijeme za promjenu, vrijeme za život, vrijeme za Zadar. Petnaest godina posvećenih plesu i samo plesu, treninzima do dva ujutro, ponekad i desetosatnim dnevnim usavršavanjem, trčanjem između predavanja na akademiji, držanja seminara po talijanskim gradovima i manjim mjestima, nastupima, životnim ritmom neshvatljivim onima koji tako nešto nisu probali umorilo bi svakoga. Vinka se stoga odlučila podvući crtu, usmjeriti svu svoju energiju mladima, budućim balerinama i baletanima, novoj generaciji kojoj itekako ima što za ponuditi – znanje i iskustvo koje Zadar do sada nije vidio. Svjesna potreba sredine Vinka je osnovala baletnu udrugu “Balet” u okviru koje uskoro započinje s baletnom podukom za najmlađe te satovima plesne rekreacije za one malo ozbiljnije ljubitelje plesa. S Vinkom razgovaramo o udruzi, o koncepciji rada, metodama obuke budućih balerina i baletana, njenima počecima i odlikama koje čine jednu balerinu velikom, dostojnom svojedobno i priznanja koje je dobila da ima idealnu siluetu balerine talijanskih kompanija, točno onakvu kakva treba biti u svakoj fantaziji jednog kazališnog koreografa.
Tijelo za balet
Ovih dana počinje s radom tvoja baletna udruga “Balet”. Što polaznici mogu očekivati od učlanjenja u udrugu?
– Mogu očekivati adekvatan program od samih početaka svoje baletne naobrazbe, specijalizirane tehnike klasičnog i modernog baleta, uvid u sav program koji ih očekuje kasnije kroz cijeli život. Jer ako od malih nogu ne dobijemo točno one standarde, tehniku i znanje u plesu, kasnije je to jako teško nadoknaditi. Znanje propušteno u samim počecima rada na sebi kasnije možemo steći samo ako smo jako zagriženi i ambiciozni, ako imamo talenta i tijelo fiziološki tako oblikovano da ga je moguće razraditi kroz umjetnost.
Ja sam imala tu sreću, sposobnost da nadoknadim sve nenaučeno zahvaljujući svom tijelu, svojoj gipkosti i strukturi. Znanja mi je nedostajalo, no tijelo mi je bilo idealno za klasičan balet, što nema svatko. Jako je važno stoga da svaka curica koja se želi baviti baletom od malena radi adekvatno na sebi, da se tehnički oblikuje i postavi temelje svoje naobrazbe, temelje koje samo klasičan balet može dati.
Koliko je važna ta tjelesna predispozicija, talent? Može li se svatko baviti plesom ako starta na vrijeme?  
– Klasičnim baletom se ne možemo svi baviti, no suvremenim plesom da. Ima dosta jakih suvremenih plesača koji se ne bave klasičnim baletom. Stoga cure koje nemaju idealnu težinu i predispozicije tijela prilagođene klasičnom repertoaru, mogu se odlično uklopiti u okvire jednog neoklasičnog modernog izražaja plesa. Isti je dosta izražen u Hrvatskoj, za razliku od Italije gdje ga nema tako puno. Ja bih počela s djecom od najmanje 6,5 godina, dobi kada su malo ojačali, kada nema straha od deformacija tijela, približila im baletnu tehnika od samog temelja što je preduvjet jednog profesionalnog uspjeha, mogućnost da se vidi tko ima i kakav potencijal. Htjela bih da djeca nauče na svakodnevni rad, ne svega dva-tri puta tjedno. Program koji moraju proći svi mališani koji misle ozbiljno s plesom je dosta zahtjevan i ne može se prilagoditi na samo nekoliko puta tjedno. Tehniku treba usavršiti od malih nogu pazeći dakako na dob djeteta jer je u našem poslu klasičnog baleta vrlo važno znati kakav program jamči zdrav razvoj djeteta, bez deformacija poput skolioze ili iskrivljenja kralježnice.
U planu su ti i oni stariji, ne samo mališani?
– Da, želja mi je da potičem i srednjoškolke pa čak i cure moje generacije da se bave plesom, dakako rekreativnog predznaka. Cure me u Zadru stalno pitaju hoće li biti nešto za njih. Mladež to traži, tih aktivnosti u gradu jednostavno nema. Muškarci imaju teretanu, sportske klubove, a djevojke koje bi htjele plesati, nailaze na plesne škole samo za one najmlađe. Srednjoškolci nemaju gdje plesati, moja generacija nema gdje plesati. A cura koje bi htjele plesati je mnogo. Moja je ideja uskladiti ples s kondicionim treningom i sterchingom, dati priliku i mamama koje me dovodeći svoje curice pitaju hoće li biti i nešto za njih, da se rekreiraju. Profesionalni pristup po europskim standardima, kako za djevojčice od malih nogu tako i za njihove mame i sve ostale ljubitelje plesa.
Koncepcija rada koja nije postojala u doba kada si ti započinjala?
– Da, onda se nije tako radilo. Ja sam prvi dodir s baletom imala u osnovnoj baletnoj školi Blagoje Bersa, a nakon toga nastavila u Zadarskom plesnom asamblu kod Nives Šimatović Predovan i Sanje Petrovski. Sa napunjenih 18 godina krenula sam u Italiju, na akademiju koje u Hrvatskoj nije bilo. Ja sam se odlučila za jedinu državnu talijansku akademiju “Accademia nazionale di danza” u Rimu, no kako bi uopće došla u priliku polagati prijemni prve sam tri godine po dolasku bila u privatnoj akademiji “Balletto di Roma”. Iako sam imala potencijala, što su vidjele i Ana Tomić i Sanja Petrovski iz plesnog asambla te me od samih početaka nagovarale da nastavim dalje s plesom, te iako sam puno toga naučila od njih, sve to nije bilo dovoljno da se pojavim na audiciji za talijansku nacionalnu akademiju. Sa svojih 18 godina počela sam takoreći od početka, dvije godine u “Balletto di Roma” radila sam kao rudar, od jutra do sutra. Niti sam izlazila, niti znala za život mimo škole. Nisam stigla niti upoznati Rim, živjeći na relaciji akademija-kuća-treninzi. Nije bilo ni jednog suvremenog koreografa koji je došao u grad, a da ja nisam bila na njegovom satu, bio to klasičan, moderan ili jazz balet. Čak sam išla i na hip hop seminare da bi se nakon tri godine takvog rada usudila ići na audiciju “Accademie nazionale di danca”. Riječ je o akademiji univerzitetskog statusa, fakultetu kao i svakom drugom, akademskoj razini u okviru koje sam osim samog plesa godišnje davala i po desetak ispita poput anatomije, crtanja, povjesti plesa, muzikalnosti….
Stipendija u inozemstvu
Iako stranac uspjela sam dobiti i stipendiju, prepoznali su moj talent, pa sam školu morala platiti tek na trećoj godini. Učili smo u prvom redu klasičan balet, za razliku od privatne akademije gdje se više radio jazz balet. Završila sam i stakla zvanje profesionalne klasične balerine i koreografa modernog baleta. Nakon toga sam uspjela doći na audiciju kod Maura Astolfia, koreografa i voditelja poznate talijanske plesne kompanije “Spellbound dance company” gdje sam se dodatno specijalizirala. To su bile specijalizacije svih stilova, počevši od neoklasičnog baleta, modernog baleta pa do jazz baleta, a držali su nam ih svi mogući talijanski i internacionalni koreografi. Usporedno sa usavršavanjem u toj sam kompaniji plesala na svim mogućim baletnim festivalima uz najveća imena ne samo talijanske već i internacionalne baletne scene pa do redovitih nastupa na RAI-u, na raznoraznim primanjima, dobrotvornim manifestacijama… Uz to, asistirala sam i Mauru na seminarima te kada sam se i osobno uhodala počela sam samostalno voditi seminare po svim centrima talijanskih škola, ljetne i zimske seminare koji su trajali po dva do tri tjedna. I tada nisam imala vremena za ništa drugo do plesa, za nikoga izvan svoje profesionalne branše. Živjela sam u ambijentu gdje se pričalo samo o koreografijama, plesu, usavršavanju, o baletnim kompanijma i seminarima. Odmor smo imali svega 15 dana ljeti i 10 dana zimi, vrijeme koje sam provodila u Zadru. Pod takvim pritiskom, tijelo se prilagodi naporu, mišići se formiraju po strukturi atleskih aktivnosti pa klasični baletani imaju mišiće tvrde i definirane kao bilo koji atletičar. I zato je vijek profesionalnih plesača kratak, dođemo jednostavno do faze kada dođe do zasićenja organizma koji ne može više podnjeti te napore. Ljudi kada vide plesače pomisle kako lijepo izgledaju, kako lijepo plešu, kako im je zanimljiv posao. No malobrojni znaju kako je naporno biti profesionalni plesač. Stoga svi mi dođemo do jednog razdoblja kada se posvetimo ili koreografiji ili pedagoškom radu s djecom i starijim generacijama te profesionalnim plesačima ako imamo sreće s njima raditi.
Što je tebi osobno najdraže plesati?
– Najdraži su mi neoklasičan i moderan ples. Neoklasičan se može, primjerice, plesati na špicama uz elektronsku glazbu dok klasičan balet možeš plesati samo na klasičan repertaoar. Neoklasičan je mješavina svih stilova, koreograf ulazi u svoju vlastitu fantaziju, istraživanje glazbe, pokreta, stilova, sve je dozvoljeno u neoklasičnom baletu.
Klasičan naprotiv slijedi striktno repertoar i tehnike klasičnog baleta. Suvremen ples, pak, nije moje područje, ne osjećam ga kroz svoju dušu. Moja je duša zračna, volim življe stvari, dinamiku, osjećaje, nježnost. Suvremen ples je pomalo predramski, morbidan, s prizvukom tuge i žalosti, pokret je težak. Ja volim pokret koji te ponese, koji je lepršav i koji bih voljela prenjeti djeci. Ne neko razvlačenje po podu, već stil koji radim godinama i za koji znam da će se svidjeti polaznicima moje škole.
Što su osnovne razlike pristupu plesu u Italiji u odnosu na Hrvatsku?
– Kvaliteta ponuđenoga, od predstava preko plesnih škola do centara gdje gostuju koreografi i profesionalni plesači koji drže seminare. Kod nas se ljudi jednostavno ne uključuju u te manifestacije. Kad dođe neki koreograf kod nas se odazivaju samo plesači iz grada gdje je koreograf odsjeo, ljudi jednostavno nisu tako ambiciozni da bi otišli malo dalje od svoje sredine u potrazi za znanjem. Ja sam prešla cijelu Italiju kako bi mogla što više naučiti, a tako razmišljaju i ostali plesači. Nadalje, izbor predstava je tako velik, od nacionalnih do internacionalnih kompanija pa do baletnih festivala kojih je bilo svaka dva, tri mjeseca. No, ova je recesija pogodila i Italiju pa je došlo do jedne promjene, smanjile su se subvencije talijanske vlade što je rezultiralo gašenjem mnogih baletnih kompanija, smanjenjem broja seminara. Prošlo je, kako smo mi to na akademiji znali reći, zlatno doba. Kod nas se, pak, u Hrvatskoj tek treba probuditi taj način razmišljanja, taj odnos prema plesu, želji plesača da se usavršavaju, da steču znanje. Želja mi je stoga da surađujem sa zadarskim udrugama, da potaknem mlade da se profesionalnije pozabave s plesom, da idu u korak s vršnjacima u Italiji. Mi se ovdje u Zadru moramo udružiti, organizirati baletne festivale, dovesti neka internacionalna imena koja su željna nešto pokazati Zadru, raditi što više seminara, omogućiti svima onima koji žele učiti, da uče. Jedan od mojih planova uključuje i baletnu predstavu, audiciju koju ću napraviti po hrvatskoj i ako budem imala sreću upoznati par dobrih plesačica, napravit ćemo plesni projekt i turneju po zemlji. Ovdje nema profesionalnih baletnih skupina, gdje bi i ja opet plesala, u okviru kojih bi našim ljudima pokazali neki baletni izražaj koji u Hrvatskoj do sada još nije bio viđen. Nadam se stoga da će ove moje ideje prepoznati i u gradskom strukturama, da će udruga dobiti prostor kako bismo mogli raditi, ostvariti sve planirano, uhodati jednu profesionalnu baletnu školu u gradu.