Golubica i grobnica

Slika korisnika admin

Plovilo simboličnog imena "Golubica" s kojim je predsjednik Srbije Boris Tadić došao u Vukovar u "kljunu" je ponijelo maslinovu grančicu, a put trnovit od ratnih rana i preplavljen suzama koje su isplakale vukovarske majke za svojim poginulim i nestalim, bio je s pravom pod posebnim povećalom javnosti.

Toliko godina poslije ratnog užasa i stradanja Vukovara, noseći riječi žaljenja i isprike, Tadić je doplovio "Golubicom" i poklonio se nad grobnicom Ovčare, a hrvatska politika je njegov iskorak nazvala i povijesnim, onim kojim se okreće nova stranica povijesti između dvaju naroda i dviju država, ne inzistirajući više da se imenuje agresor.

Oni koji ne mogu ići ukorak s politikom i oni koji svakodnevno žive živi zakopani u pakao devedesetih u kojem su sagorjele sve njihove nade u bolji život i novu stranicu, dvojici predsjednika - prijatelja tijekom ceremonije odavanja počasti žrvama, okrenuli su leđa. Bilo je i prosvjednih poruka, no Vukovar je, s blagoslovom vlasti, ogrnuo Tadića "plaštem počasti".

I vlast i opozicija, osim HSP-a, u ovom su događaju iščitala mogućnost unaprjeđenja suradnje, no još više od toga, čini se, obojica predsjednika i Josipović i Tadić vidjela su u svom programu pohoda stratišta ratnih žrtava priliku da svijetu pokažu da se prošlost može prevladati, da zločini moraju biti kažnjeni, a žrtve oplakane. Minimum da bi se moglo koraknuti dalje.

Nazočnost premijerke Kosor svakako je dala dodatnu važnost posjetu kao i njezino inzistiranje da se dozna sudbina nestalih. Dokumentacija iz vukovarske bolnice koja je također s Tadićem doplovila u Vukovar mogla bi u tome pomoći i stoga je i premijerka zadovoljna posjetom za koji je Tadić, koliko god on s lakoćom govorio da svaka nevina žrtva prirodno i ljudski zaslužuje duboki poklon, trebao iznimno puno hrabrosti zbog dijela svoje, srbijanske javnosti kojoj je "maglovita" stvarnost Ovčare i nezamisliva lakoća zločina koji se tamo dogodio.

Odlaskom u Paulin Dvor gdje su stradali srpski civili trebao se valjda ublažiti bunt onih koji u Srbiji prozvaše Tadićev posjet grobnici na Ovčari poniženjem.

No, zar ima većeg ljudskog poniženja od ubijanja nevinih? Zar nije čovječno suosjećati s tugom drugih i zar je teško razumjeti da život stradalnika iz Domovinskog rata ima drugačije zakonitosti od politike.

Politika je racionalna i ona ima svoja pravila igre, a život, posebno smrt bližnjega, emocionalni su i imaju svoja pravila srca koje kuca na drugi način i kojem treba više vremena i više iskrenih gesta.

Zbog te neumoljive zakonitosti ljudskog mikrosvemira Tadić je znao da ga u Vukovaru neće "posipati cvijećem". Ruže su otplovile Dunavom iz ruku mladih koje je dirnula opominjuća grobnica, svjedok tragičnosti rata, nakon kojeg, još dugo ostaju otvorene one životne "grobnice" pune tihe patnje...

Nitko nije protiv golubica, vijesnica mira, no onim koji na duši nose duboke ratne ožiljke teško će zacijeliti opominjuća rana grobnica, pa i kad dođe oprost, zaborav neće doći. Za njih tragedija kao da je zatvorila životnu stranicu, a politika okreće novu, za njih tuga još ostaje i kada politika želi broditi dalje.

I još će vode proteći dok život sustigne politiku.

Dunavom brodovi plove, jedan se "Golubica" zove...

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno