Rambo Amadeus:Uznemirava me to što me društvo pokušava etablirati!

Slika korisnika admin
rambo_amadeus
Rambo Amadeus u Zadru je nastupio u sklopu festivala "Jesen u mom gradu"

Rambo Amadeus napokon je održao koncert u Zadru. Na svoje su došli svi fanovi ovog glazbenika iz Herceg Novog s prebivalištem u Beogradu. Koncert je s odličnim bendom održao u Providurovoj palači, a u Zadar ga je "dovukla" udruga Z.V.U.K. te je nastupio u sklopu festivala "Jesen u mom gradu". Njegov shizofrenični rock'n'roll i tekstovi u kojima varira od socijalno angažiranih preko "svakodnevno životnih" tema učinili su od malog dječaka zaljubljenog u jedrenje izvođača za čije koncerte nije potrebna nikakva velika promocija.

Prije godinu i pol u intervjuu Zadarskom listu kazao je da u Zadar najviše voli doći inkognito, da nitko ne zna da je tu. Boravio je tada u našem gradu u sklopu Elmarove regate. Od tada je u Zadru bio još jedanput, ovog ljeta, također zbog jedriličarske regate, a ovo mu je prvi dolazak zbog koncerta. Sa "svjetskim megacarem" kako ga vole nazivati razgovarali smo u improviziranom backstageu dok je, s naočalama na nosu, naštimavao svoju najdražu gitaru.

Zatupljujuća glazbena škola
Jesu li Vam tonske probe i inače ovako iscrpne?

- Iscrpne? Pa ovo je bila jedna od kraćih.

Koliko Vam je klavir koji ste učili svirati u glazbenoj školi koristio u glazbenom razvoju?

- Jako mnogo. Mislim da je baš u tome i razlika.

Izjavili ste ipak jednom da glazbena škola zatupljuje mlade ljude.

- Program koji je tada kod nas bio je zapravo zatupljivao i ja sam klavir ostavio kad me počelo zatupljivati. Ali poznavanje solfeggia i naročito sviranje klavira je nešto što nitko ne bi smio izbjegavati, bez obzira na to hoće li u životu biti glazbenik ili ne.

Biste li se u današnje vrijeme u slučaju nužde mogli spustiti na tau razinu da, recimo, svirate mandolinu na hotelskim terasama kao što ste nekada radili?

- Nikad ne recite nikad. Znate, svaki čovjek ima prilično uvriježenu maniru da se hvali kako je, ne znam ni ja, otporan na nekakve situacije, ali zapravo je život taj koji stvari namješta tako da ne bi nitko smio tvrditi da neće raditi ovo ili ono u životu. Zašto da ne? Pa mnogo je ljepše svirati mandolinu u hotelu nego raditi, na primjer, u rudniku?

Jeste li ikada razmišljali da pišete komercijalnu glazbu kao što je to svojevremeno bio slučaj s pjesmom Sokolov greben?

- Pa ja nisam to ni napisao. Ja sam tu koristio kompoziciju od drugog čovjeka.

Glazba je biznis kao svaki drugi
Kako to da ste baš sad došli u Zadar, je li Vas itko prije zvao da ovdje nastupate?

- To je posljedica ponude i potražnje. Ljudi mistificiraju šoubiznis kao da je to neki biznis koji se bitno razlikuje od, na primjer, proizvodnje i prodaje "šarafa" ili bilo čega drugog. Sve je to isto, principi su potpuno isti. Koncertna sezona traje oko dva mjeseca ljeti i dva mjeseca zimi i u tom periodu postoje određene ponude i određene tražnje i tada i tako se radi.

Čini se da se često odazivate pozivima udruga kao što je zadarski Z.V.U.K..

- Pa to mi je nekako zgodno zbog same činjenice da je neka omladina negdje organizirana, podrazmijeva da će sve to imati i dobar organizacijski nivo.

S obzirom da ipak dolazite iz istočnog dijela bivše Jugoslavije, o Vama ovdje vlada vrlo pozitivno mišljenje. U pjesmi Kataklizma komunizma ugostili ste Boru Đorđevića koji je danas ovdje persona non grata. Kakav je vaš odnos danas, s obzirom da ste u stvari antipodi?

- Ja se trudim da sa svakim čovjekom održim normalne odnose i zaista ne mogu ulaziti u psihoanalize o tome zašto neki čovjek ima ovakav ili onakav stav. Meni je jednostavno važno da mi nitko ne soli pamet s tim kakve ja stavove trebam imati. U tom smislu imam vrstu neke, ajmo reći, kršćanske skromnosti da ne sudim o ljudima nego o djelima. Što da radim, ne mogu se drukčije ponašati.

Prije dvadesetak godina Vaša omiljena grupa bila je Disciplina kitchme. Što danas volite slušati?

- Zapravo ja sam taman toliko ostario da mi se promjenio ukus. I dalje zaista ostavljam taj stav da mi je Disciplina kitchme jedan od najlucidnijih rock sastava koji je ovdje postojao. Moj se ukus promijenio, ostario, omekšao. Sada se u mom playeru vrti muzika iz šezdesetih. Tu je čitav opus Miles Davisa, tu je i Wes Montgomery kao majstor nad majstorima gitare, pa kontrabasist Eddie Gomez... Nije to nostalgija nego jednostavno neki tik. Ljudska civilizacija u raznim segmentima doživljava neke tikove i neke padove, pa je taj neki muzički tik bio upravo šezdesetih kad se svirao beepop, nešto najinteligentnije i najmuzikalnije što je dosad dano. Međutim, pojavom televizora kao aparata odjednom se pojavila potreba za ljudima koji ne da samo dobro sviraju, nego su i lijepi, tako je i nastao pop.

Fascinacija baritonom galebova
I onda ste se pojavili Vi.

- Pa ja sam došao poslije, kad je ta pomama za lijepima već prošla.

Odlazite li i dalje u šumu slušati slavuje i prepoznavati klasična djela u njihovim "izvedbama"?

- Galebove sad slušam. Malo mi se taj galebovski bariton više sviđa u zadnje vrijeme.

Pjevali ste jednom - "Trava je za šminkere i homoseksualce..."

- To je pjesma u kojoj sam ja citirao neku gospodu. Znate, dobro je biti pjesnik. Možete upadati u kontradikcije - da danas kažete ovo, sutra ono i ne zamjera vam se mnogo. Moj stariji brat je inženjer i njegovo manevarsko polje je puno manje nego moje i u tom smislu ja mu ne zavidim. U svim tim inženjerskim odlukama ne smije se ništa kositi s logikom i zakonima fizike.

Studirali ste turizam...

- Da, i završio. Čovjek nakon vrhunca snage i inteligencije počinje rapidno propadati, starost ga jede i tako propada i psihički i fizički. U tom se smislu svatko snalazi kako umije - neki bježe u politiku, drugi na televiziju, treći postaju voditelji, četvrti ugostitelji...

U jednom intervjuu iz 1989. ste rekli - na kraju ćemo ionako svi umrijeti, tako da je sve svejedno. Sad imate obitelj, etablirani ste glazbenik, gledate li na to još uvijek na isti način?

- Pravo da vam kažem, mene najviše uznemirava činjenica da me društvo pokušava etablirati. Naprosto mislim da sam i dalje jako različit od onoga što društvo propisuje da bi uopće imalo hrabrosti da me etablira. Mada u posljednje vrijeme malo više krijem svoje najintimnije stavove o stvarima tako da društvo možda pomisli da sam postao mainstream. Da, svi ćemo pomrijeti a ovo između je čini se pitanje stila. Dobio sam djecu i podario sam im život, ali sam im isto tako podario i smrt. I oni će jednog dana, nadam se puno kasnije od mene, obaviti taj posljednji čin.

 

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno