Blago Ivice Puškara pred branjevinom Narodnog odbora

Pronašao sam zemljište koje bi mi odgovaralo za moju svrhu i koje ima čak izvore pitke vode. Međutim, prema knjigama ono se nalazi u vlasništvu nekog Narodnog odbora. Pitao sam kako do zemljišta u Općini Gračac, a oni me šalju u Zadarsku županiju, a iz Županije ponovno u Općinu. Mislim da oni u Zadarskoj županiji vide samo do Velebita, nisu još svjesni potencijala i ljepota koje ima Lika. Trebali bi malo češće dolaziti u ovaj kraj da se upoznaju s nama, kaže Ivica Puškar
– U Americi kažu da je najteže zaraditi prvi milijun dolara, a poslije je sve lako. Ja sam odavno zaradio milijun eura, a evo sada čuvam krave na Velebitu. Živim bez pritiska, ako nešto ne obavim danas obavit ću to sutra, nešto sasvim drugačije nego život u gradu gdje su ljudi izgubili osjećaj za prave vrijednosti, kaže pedesetogodišnji Ivica Puškar koji se zajedno sa suprugom Višnjom bavi ekološkim uzgojem krava za proizvodnju mesa na gospodarstvu Zlatni rog u Cerovcu između Gračaca i Srba.
Puškarov Zlatni rog prostire se na 127 hektara, od čega je deset u njegovu, a ostatak je dobio u najam od Hrvatskih šuma. Za sada drži sedamdeset krava pasmine heraford i u sustavu je poticaja krava – tele. Na imanju nema struje, a o vodi i da se ne govori. Ipak, postavljeni su kilometri zaštitnih ograda, raskrčene šikare, tamo gdje je prije bila drača sada je vrt, obnovljene su i izgrađene staje, pojila za stoku, postavljeni zdravi temelji za razvoj seoskog turizma. Najkraće rečeno izgleda bajkovito, a tu bajku stvorili su supružnici Puškar radom vlastitih ruku.
3.000 kuna poticaja po kravi
Postavlja se pitanje tko je ekscentrik koji je za većinu ljudi odavno zaradio vrtoglavu cifru novca; uz to u Ninu ima kuću s apartmanima prvi red do mora i koji se praktično svega toga odrekao da bi postao jedan od rijetkih koji na južnom Velebitu pokreće nešto; postavljao dvadeset kilometara električnih pastira, pješačio po kaljuži i bavio se stočarstvom?
Radi se o čovjeku koji je od osme godine života zajedno sa starijim bratom Franjom počeo borbu sa životom, dragovoljcu Domovinskog rata, kasnije uspješnom poslovnom čovjeku koji je uvršten među 1 posto najuspješnijih hrvatskih poduzetnika. On je jedan od onih protiv kojih se cijeli svijet uroti da mu pomogne da ostvare svoj naum.
I njegova nova supruga je slična njemu. Gotovo cijeli život živjela je u Zagrebu, radila kao frizerka, a sada je metropolu zamijenila Likom.
– U Cerovac smo došli u proljeće 2005. godine. Ovo ovdje je bilo sve zaraslo, kuće smo tek mogli vidjeti s brda. Ali nam se svidjelo područje, vidjeli smo da se ono može urediti u naše svrhe koje smo planirali. Odmah sam se odlučio za sustav poticaja krava – tele jer je to jedino što se na ovom prostoru može raditi. I poticaji su dobri – 3.000 kuna za svaku kravu koja da tele, priča Puškar.
Osim što se opredijelio za sustav krava – tele, opredijelio se i za pasminu krava heraford koja je najkvalitetnija za proizvodnju mesa. Krave ove pasmine najveći dio vremena provode vani na ispaši. U staji su samo za ružna vremena.
Znoj, rad i strpljenje
Cjelodnevna ispaša se odlično uklopila s vizijom ekološkog uzgoja koju je pratio svakodnevni mukotrpni rad. Stoka se selila s jednog područja na drugo. Nepregledno prostranstvo puno trave krdo krava začas bi popaslo. Uz to tražila se pitka voda. U sušnim razdobljima tijekom ove godine radili su se sustavi dovoda vode s brdskih izvora. Postavljali su se kilometri električnih pastira kako bi se spriječilo da stoka pobjegne, ali i ujedno zaštitila od vukova. Radi ovog zadnjeg Puškar je nabavio tri psa, od kojih su dva tornjaka i jedan mješanac između tornjaka i šarplaninca. Sve do ove godine nije imao problema s vukovima, a onda je čopor gladnih zvijeri ove godine rastrgao sedam telića. Paralelno s terenskim radom uređivale su se staje, kuće, prostorije za goste. Uz sve to supružnici Puškar počeli su s uzgojem divljači. Od zečeva su odustali, a ostao im je uzgoj muflona i jelena lopatara čije je meso iznimno cijenjeno zbog svoje kvalitete. Četiri godine mukotrpnog truda, učenja posla napokon je počelo davati svoje plodove.
– Do sada je bilo teško jer smo trebali samo ulagati novac i vrijeme, ali sada se to polako počinje vraćati. Imam partnerski odnos s Beljem. Tamošnji stručnjaci mi priznaju kako su moje krave bolje od njihovih. Kod Belja više nema plaćanja na kompenzaciju već se sve isplate vrše u roku 15 dana, govori Puškar.
Ipak posla još ima. Jedan od najvećih problem cijelo vrijeme je nedostatak struje, ali i to bi se moglo u budućnosti riješiti. Elektra iz Gospića počela je kopati rupe za stupove pa je za očekivati da će uskoro doći i struja.
U očekivanju zemljišta
Problema ima i sa zemljištem. Ivica planira povećati stado na čak 1.000 krava, a zato mi treba zemljište za ispašu. Jedna krava godišnje treba 1,5 hektar. Netko bi pomislio kako 1.500 hektara nije teško pronaći u prostranstvu Like, naročito sada kada je praktično svaka proizvodnja zamrla. Netko još malo razumniji bi mogao pretpostaviti da će čovjek koji je dokazao da ni iz čega može stvoriti nešto, koji razvija proizvodnju, brine se o očuvanju prirode, bez problema doći do zemljišta; da će mu državne institucije širom otvarati vrata i učiniti sve što je u njihovoj moći da pomognu tom čovjeku. Tako se to radi u Europi o kojoj su svima puna usta, ali to nije slučaj na brdovitom Balkanu gdje se priča s figom iza leđa.
– Pronašao sam zemljište koje bi mi odgovaralo za moju svrhu i koje ima čak izvore pitke vode. Međutim, prema knjigama ono se nalazi u vlasništvu nekog Narodnog odbora. Pitao sam kako do zemljišta u Općini Gračac, a oni me šalju u Zadarsku županiju, a iz Županije ponovno u Općini i tako igraju sa mnom ping pong. Mislim da oni u Zadarskoj županiji vide samo do Velebita, nisu još svjesni potencijala i ljepota koje ima Lika. Trebali bi malo češće dolaziti u ovaj kraj da se upoznaju s nama, kaže Ivica Puškar.
Istina je da malo ljudi iz Zadra zna što sve nudi Lika i njena prostranstva i to se treba promijeniti. Supružnici Puškar se planiraju početi baviti seoskim turizmom i tako dati svoj doprinos da se ljudi upoznaju s Likom i tamošnjim načinom života. Već su počeli radovi na kući u kojoj bi bile smještene sobe za buduće goste. U izgradnji ličkih apartmana koristi se samo kamen i drvo. To je ono što će ljudi iz grada htjeti vidjeti kad pobjegnu od tona betona, hrpe aluplastike i ružnih fasada načičkanih, ukrašenih klimama. Prije nego što sami apartmani budu gotovi u proljeće će početi s organiziranjem jednodnevih izleta i tako svima ponuditi jedinstvenu priliku da barem na jedan dan dožive život na ličkom seoskom gospodarstvu.

 POČETAK KAO NA DIVLJEM ZAPADU

Svaki je početak težak i uvijek ima onaj jedan trenutak kada mislite da će sve propasti. S nečim sličnim susreo se i Puškar.
– U početku sam kupio samo 30 krava jer nisam znao kako će to sve ići. Čovjek koji mi ih je dostavljao ostavio mi ih je s druge strane pruge. Počeli smo goniti krave, a kad su došle do pruge uplašile su se i nisu se htjele maknuti. U tom trenutku počeo je dolaziti vlak i ja sam već vidio sve krave raskomadane po pruzi. Srećom, radilo se o teretnom vlaku koji su spori. Moj brat je počeo mahati te ga je čovjek u vlaku vidio i zaustavio vlak pa smo uspjeli otjerati krave s pruge. Bila je to scena kao s Divljeg zapada – stoka, ljudi, vlak i njegovo zaustavljanje.

 PROBLEM RADNE SNAGE

Problem pronalaženja radne snage u poljoprivredi poznat je odavno, a Ivica Puškar svojom ga pričom samo potvrđuje:
– Nitko od lokalnih nije želio raditi na farmi, valjda ih je sram ili već tko zna što. Nudio sam plaću od oko 400 eura plus hrana i smještaj. Zbog toga sam pomoćnika tražio po cijeloj Hrvatskoj.
Tragično u cijelom slučaju jest što se općina Gračac nalazi na području posebne državne skrbi i gdje većina stanovnika izgleda radije sklapa kraj s krajem od socijalne pomoći i plače po kafićima kako je teško nego što će se prihvatiti posla.