Vidaković me uhapsio i vodio gradom, ali ne u pidžami!

Je li Josip Vidaković, autor nedavno objavljene knjige „Životne zgode i nezgode duboko u sjećanju”, dok je radio kao pripravnik u nekadašnjoj Službi državne sigurnosti bivše države uhapsio Davora Arasa ili nije, pitanje je oko kojega ne prestaje javna polemika.
Naime, nakon što je na promociji navedene knjige Aras Vidakovića optužio da ga je prije više od četrdeset godina uhapsio, u svom razgovoru za Zadarski list, prof. dr. sc. Josip Vidaković kategorički je opovrgnuo takvu optužbu ustvrdivši kako ga “izmišljena, notorna laž Davora Arasa da ga je on uhapsio i u pidžami vodio kroz grad, prati već 25 godina”, točnije otkako je takva tvrdnja objavljena u jednom novinskom razgovoru s Arasom. U ovom uzvratnom intervjuu Davor Aras, nekadašnji dugogodišnji prvi čovjek zadarskog HDZ-a osvrće se na iznesene tvrdnje prof. Vidakovića, te iznosi svoju stranu priče koja ni danas ne prestaje intrigirati dio zadarske javnosti.
Knjigom na knjigu
* Što vas je posebno zasmetalo u knjizi Josipa Vidakovića i potaknulo na još jedno javno reagiranje?
– Vidakovićev uradak pripada kategoriji tzv. memoaristike, u kojoj pisac iznosi važne činjenice o kojima misli da ima reći nešto važnoga. Kako se u knjizi pisac osvrće na razdoblje života našeg grada u kojima je i on sudjelovao i to gotovo kao politički komesar, onako, usput dotakao se i mene. Ma, kakvi usput. Ciljano! Knjiga o kojoj ću ovoga puta govoriti samo u dijelovima koji govore o meni i to sa stajališta Vidakovića, kao političkog komesara. Smatram, naime, da čitateljima treba omogućiti da čuju i dio moje priče o toj sad već intrigantnoj temi. Ako ni zbog čega drugog onda zbog činjenice da Vidaković smatra potrebitim pojasniti kako me on nije uhapsio 14. lipnja 1974. i to na način da je nakon pretresa mog stana od 6 do 11 sati rekao ono što je rekao i odveo me u zatvor. U svom intervjuu, objavljenom pod naslovom “Nisam uhapsio Arasa i vodio ga u pidžami gradom!” Vidaković nas, pokušavajući pojasniti kako rade tajne službe, upućuje i podučava kako to rade “samo specijalizirane grupe” pa naravno da je to tako. Pogotovo dijelovi tih grupacija koji su prošli odgovarajuću poduku. A Vidaković, kao mladac, vjerojatno i stipendist SDS detachementa Split, dolazi u Zadar, usmjeren od nalogodavca da uđe u sve dijelove političkog života grada. Tako se vrlo brzo uključuje u mjesnu zajednicu, Socijalistički savez, Skupštinu Općine Zadar, Radio Zadar, Filozofski fakultet i, gle čuda, Maticu iseljenika. Vidaković, izvršavajući nalog, izravno sudjeluje u pripremi mog “putovanja” s kojeg ću se vratiti jedva živ. A u čemu je on tu kriv? Pa, sudionik je, plaćenik diktatorskog totalitarnog sustava, osmišljenog i dobro organiziranog s ciljem očuvanja bratstva i jedinstva Jugoslavije, države koju hrvatski narod nije volio! Kad je, vjerojatno “najtužniji” tjednik ST u broju 18. od 24. veljače iz pera tada mlade novinarke Josipe Pavičić, najavio reportažu o tome kako je njezina redakcija došla do podataka da me uhapsio Josip Vidaković, odgovorio sam: da to je točno. I opisao joj kako se to dogodilo. I gle čuda? Vidakoviću je trebalo četvrt stoljeća da se oglasi u povodu tog žutotiskovnog uratka. Žutotiskovni uradak – ali istinit. Ovaj današnji osvrt nije prikaz autobiografske knjige Životne zgode i nezgode… Budem li imao energije i strpljivosti – “Knjigom ću na knjigu!”. A moja mi liječnica preporuča da se klonim svih stresova jer s obzirom na stanje dva puta operiranog srca, bavljenje politikom, posebno pisanje s karakternim značajkama obračunavanja može djelovati kao samoubojstvo iz zasjede.
Tko to može razumjeti?
Zbog čega je do sada Vidaković šutio? Očito da se boji sudbine! Odzvanja li mu po glavi, nažalost nepostojeći zakon o lustraciji? U dokaz svoje nemoći optužuje me mrtvim svjedokom pokojnim Markom Vasilijem, da sam mu ja zabranio da spominje Vidakovića u emisijama RTV! Pametan bijaše pok. Marko. Na moj račun riješio se utjecaja političkog komesara Josipa Vidakovića. Nedavno, nakon što je knjiga objavljena, gotovo istog dana, jedan od zadarskih novinara upozorio me na činjenicu da je Josip Vidaković objavio neku knjigu, naglasivši mi da se ne nerviram unaprijed jer je to kategorija literarnog političkog šunda. A tek kad vidite opremu – prva liga. Knjigu je objavila Matica hrvatska, ogranak Zadar. A sve u sto primjeraka u sklopu projekta: Hrvatsko-europski dodiri u pisanim medijima zadarskog područja (XIX. i XX. st). Knjiga je svaštara. Baš tako. Nisam nesklon zaključku da je njom Vidaković, svom unuku Pavi pokušao njega, dida prikazati kao stradalnika, borca za čiste političke račune kojima je temelj – istina i samo istina. Nemam baš nikakvu namjeru svojoj unuci i unuku objašnjavati tko im je bio dida i što je u životu radio. Ali, uz sve mane koje imam, lagati, temeljem odgoja ćaće i matere – nisam se usudio. A zreo čovjek, okićen sveučilišnim titulama, u pokušaju da putem Zadarskog lista, ospori moje pravo da o objavljenoj knjizi kažem što mislim, Vidaković odvaljuje meni i kapetanu d. pl. Ivi Markulinu da knjigu nismo ni pročitali, a da ulazimo u raspravu o knjizi.
* Jeste li pročitali knjigu?
– Pa tko bi lud vodio raspravu o knjizi koju nije pročitao? Vidaković Markulinu i meni u razgovoru osporava da smo knjigu pročitali. A zbog čega spominjanje Stanislava Maroja, kao vjerodostojnog čitatelja njegove knjige? Tko to može razumjeti? Uostalom, kao i samu činjenicu da je knjigu u izdanju MH uredio, odobrio i u opticaj pustio predsjednik ogranka MH Božidar Šimunić kojeg su nakon sisačkih “političkih nepodopština”, voljom Vidakovića “uhljebili” u HTV-Zadar, u kojem je djelovao metodama svojstvenim hrvatskim političkim janjičarima. Ma, koliko li sam energije uložio u dokazivanju da je naš Božo pravi, kad je od onih koji su iskusili sve pritiske kad je Matici hrvatskoj bilo teško, bio predložen za važnu dužnost predsjednika zadarskog ogranka MH. Rekoše mi prijatelji – bio si “out”, dok je on bio “in” i nisi mogao sve to znati. Pitaj neke živuće zadarske novinare. Jedan mi neki dan u prolazu dobacuje – Arase, pun pogodak – u politkomesara Vidakovića!
“Londonac” u dubokom smrzavanju
* Kad je riječ o vašem privođenju, stalno se spominje sada već legendarna pidžama. Možete li nam kazati nešto više o privođenju gradom do zatvora?
– Nije mi to bio prvi pretres stana. Pa kad je 14. lipnja pozvonilo na moja vrata, na ogledalu vješalice za kapute vidio sam kako balkonom šeće policajac i Marijan Rakvin, poznati revolucionar s Iža koji je prisustvovao u svojstvu građanina svjedoka, (pokazat će se tijekom pretresa stana). Dan dva prije pretresa Srećko Bajlo mi je donio na uvid i ostavio mi ga, hrvatski pravopis, tzv. “londonac”. To je “ilegalni pretisak” originala, što ga je tiskala Matica hrvatska. I original i pretisak bili su zabranjeni, a njihovo posjedovanje, kao zabranjena knjiga, mogli su, štoviše, i bili razlog, i za krivično gonjenje. Svjestan te činjenice, taj – dva dana prije doneseni mi pravopis, stavio sam u duboko smrzavanje hladnjaka. I prije nego što sam trojici posjetitelja otvorio vrata (Vidakoviću, policajcu i Rakvinu) preko ljetne pidžame (kratke) obukao sam traperice. Nakon petosatnog pretraživanja po stanu, reče mi Vidaković: kao “nisam sa sobom donio potrebne tiskanice, ne mogu vam potvrditi prijem, tj. oduzimanje pasoša, pa ćete morati sa mnom u milicijsku stanicu da vam dadu potvrdu o oduzimanju pasoša.” Tamo smo i otišli, a ja sam bio odjeven u tim trapericama koje sam obukao preko pidžame. Vidaković me je “isporučio” Juri Uvanoviću koji će jednom milicajcu: “vodi ga u ćeliju broj 11.” Dakle, posluživši se trikom s potpisivanjem potvrde o oduzimanju pasoša, priveo me, ajmo reći, odveo me u zatvor. A famozna priča o pidžami, (naglašavam ispod traperica) zanimljiv je uradak novinarke Josipe Pavičić. Valja priznati novinarski gledano “za pet plus”. Stvarno, mladi bi danas rekli štosno zvuči, voditi osumnjičenika u pratnji milicionara po gradskim ulicama – od ulice Pod bedemom ispod Muraja do milicijske stanice blizu Hotela Zagreb. Slučaj je htio da je moje privođenje vidio, prolazeći gradom prof. Kaurloto, pa je jednom prilikom Petru Šali rekao: “što Davor izvodi ono s pidžamom, kad sam ga ja vidio kako ga vode “normalno” odjevenog!” Oko podneva Kaurloto je svratio u moj stan i tamo od pok. supruge Tereze čuo, zajedno s Ivicom Mustaćem, priču o pretresu i odvođenju pod “vodstvom” Josipa Vidakovića. Dakako, nakon što je “proključala” pidžamoštosna afera javljaju mi se pojedinci. Pa jedan tako izjavljuje: mene je dva puta privodio. Drugi će: kao nadređeni preporučio mi je da se distanciram od srodnika koji je ustaški nastrojen. Ima i jedan koji tvrdi da je u tjednu kad smo svi pohapšeni bio u ordinirajućoj sobi u SUP-u Zadar (čuvena soba br. 25) i ugodno sjedećeg Vidakovića, zatekao u razgovoru s Jurom Uvanovićem. I, gle čuda, na tragu sam i dokumenata koji bjelodano svjedoči da je Vidaković “odradio” posao oko mog privođenja… Sve se odnosi na vrijeme oko mog uhićenja, za koje Vidaković tvrdi da više nije bio djelatnik službe državne sigurnosti. Ali, kako praksa pokaza – djelovaše “sigurno”… Ma tko može vjerovati Vidakoviću da sam ja rekao da me on za ruku vodio obučenog u pidžamu. Vidim, ponavljam se, ali ponovit ću to milijun puta. Jer Vidaković i od sebe i od mene pravi redikula.
Tko s đavolom tikve sadi…
Nedvosmisleno Vidaković izjavljuje – opet bih ih hapsio. I spominje park “Vladimira Nazora”. Pita se, mogu li ja danas boriti se za Hrvatsku ako zapalim park. Mogu mu na to poručiti da je on služio diktatorskom režimu komunističkog istaknutog zločinca Josipa Broza Tita, čiji su zakoni i sam umišljaj kvalificirani kao dovršeno krivično djelo. Vidaković je bio njegov i njihov – a ja svoj. A njihovi procesi su izmišljeni – po potrebi! I baš njegova svestranost potencirana sa željom da dolaskom u Zadar postane sveprisutan, pravi politički komesar: i u Mjesnoj zajednici, i u Komitetu SKH i na Fakultetu i na RTV i u Saboru RH dovela ga je pred svjetla političke pozornice. Pa ga počinju pratiti i odupirati se njegovim ambicijama da im preotme vlast, da ima politkomesarsku ulogu u svestranom javnom političkom životu grada. Đavolski opasan plan za vlastodršce. Negdje mu možda i podvaljuju – ali kao specijalna mlada snaga SDS-a stao im je na put. A to neki ne praštaju. U stilu one narodne: tko s đavolom tikve sadi…
Okuplja oko sebe politički “zeru načete Hrvate” pa su mu oni nekakva zaštita za titulu korektnog politkomesara. Ima u svojoj radno-političkoj regimenti i svjedoka optužbe u procesu HORA (za mlađe naraštaje Hrvatska oslobodilačka revolucionarna armija) i tjelohranitelja bivših komunističkih glavešina.
* Vidaković vas optužuje za djelovanje protiv hrvatskih interesa i kaže kako smatra da nemate pravo reći da ste robijali za Hrvatsku jer, kako navodi, ono što vam se stavljalo na teret nije imalo nikakve veze s borbom za hrvatsku samostalnost i slobodu.
– Vidaković zaključuje da prema spoznajama koje on ima definitivno ne može kazati da sam ja i moji supatnici patio za hrvatski narod. Time obezvrjeđuje političke zatvorenike – žrtve komunizma. Zna li on za činjenicu da je jedan od mojih supatnika iz jedne zagrebačke grupe sebi kopao grob pa su ga zatrpavali zemljom, a kad su ga skroz pokrili, osim dijela glave, nakon što je jedan istražitelj dotrčao i rekao – ostavi ga, vadi ga, iskopaše ga, ima još važnoga posvjedočiti…. Od Vidakovićeva mišljenja o političkim delinkventima daleko mi je važnije mišljenje uzoritog kardinala pok. Franje Kuharića koji mi je prilikom jednog svečanog prijema rekao: gospodine Aras, vi ste sretan čovjek, vi ste patili za domovinu – a to Vidakoviću znači da su svi sretni koji su patili za domovinu. Kakve li razlike u ocjeni uloge političkih zatvorenika, žrtava jugokomunističkog režima!