Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

13 C°

Spreman za “plovidbu na starinski način”

Autor: Nenad Marčina

06.02.2008. 23:00
Spreman za “plovidbu na starinski način”


Škarini su brod koristili za ribarenje u Kornatima na sličan način kako to opisuje Hektorović u svom romanu “Ribanje i ribarsko prigovaranje”, uz upotrebu vjetra, jedra i vesla. Brod koji je bio od presudnog značenja za preživljavanje jedne brojne otočne obitelji, donosivši hranu na stol, ponekad bi zaveslao ili zajedrio do Zadra da proda ribu nakon dobrog ribolova
Luški škver svečano je porinuće guca, u ovom slučaju pod imenom “Golužarija”, u more. U nedostatku kalafata, ali uz nazočnost samoukih majstora plastike, kumica broda Tereza Bobić Picić nakon blagoslova mjesnog svećenika don. Alojza Kneževića, u tradicionalnom obredu otvaranja boce šampanjca poželjela je gucu “Golužarija” mirno more i uspjeh u ribolovu.
Kako smo u više navrata i raznim fazama nazočili uređenju tog drvenog guca, a riječ je o vrijednom raritetu, plovilu izgrađenom u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, razgovarali smo s 21-godišnjim studentom kulture i turizma na zadarskom Sveučilištu Franom Škarom, članom obitelji u čijem se vlasništvu i nalazi sam brod.
– Napravljen je 1937. godine u Malom Lošinju na nalog tadašnjeg kapetana, koji je donio sa sobom iz inozemstva bora lariž koji ne raste u Hrvatskoj. Ta vrsta drva je posebna po tome što je lagana a čvrsta te dobro obrađena i dugotrajna, a s njegovim dimenzijama 5,5 metara dužine i 2,3 širine, brod je vrlo pogodan za jedrilicu tipa guc, naglasit će samouki meštar Frane dok promatra obiteljski muzej starih alata bez kojega ne bi bilo moguće ni samo plastificiranje.
Frane koji o brodu govori s ljubavlju, pri samoj rekonstrukciji, koja je trajala mjesecima, pokazivao nam je svaki detalj, istaknuvši samu simetričnost rebara koja podsjećaju na kostur ribe.
– Napravljen je kao jedrilica s tada tipičnim “idrom na trevu”, odnosno jedro trapezastog oblika s dvije lantine. Osim tradicionalnog “idra na trevu”, u to vrijeme se može pojednako vidjeti, ako ne i više zastupljeno, “latinsko idro”. Ta dva tipa jedra su danas pronašla svoj azil na Murteru, koji još jedini intenzivno i u velikom broju njeguju tradiciju koja nama ostavlja uzbudljiva jedrenja i uživanja u moru i vjetru, kao što su naši stari to radili stoljećima. Nakon 1947. kapetan iz Lošinja prodao je brod mom pradjedu Nikoli (Mikuli), koji ga je dovezao do Luke na jedra.
Kako doznajemo, Škarini su brod koristili za ribarenje u Kornatima na sličan način kako to opisuje Hektorović u svom romanu “Ribanje i ribarsko prigovaranje”, uz upotrebu vjetra, jedra i vesla. Brod koji je bio od presudnog značenja za preživljavanje jedne brojne otočne obitelji donosivši hranu na stol, ponekad bi zaveslao ili zajedrio do Zadra da proda ribu nakon dobrog ribolova.
Brod se u jednom jakom refulu preokrenuo blizu Žmana, kazat će Frane, pa su Žmanci taj guc pomogli okrenuti. Zavezali su konop za vrh jarbola i povukli iz drugog broda, izlili brod i vožnja se nastavila prema Luki.
Dva posjeta Italiji
Bite koje su danas na provi, nastavlja Frane, dio su njemačkog broda potopljenog kraj mjesta Luke.
– Moj dida Josip, zvan Bepo, bite je ugradio u naš guc. Brodom se osim za ribarenje i transport robe za lušku zadrugu, služio i za bijeg mještana od komunističkog režima pa je zato brod bio dva puta u Italiji početkom pedesetih godina prošlog stoljeća. No, lučka kapetanija iz Ancone vratila ga je oba puta u njegov matični porat u mjesto Luku.
– Godina 1957. je važna za guc zato što se u potpunosti mijenja način plovljenja. Naime, iz broda se izbacuje jarbol i jedro te u upotrebu dolazi tada suvremeni ležeći tip Farimann od 5,9 kw. Brod se mijenja i tako što ga dida Bepo povisuje za dva madira zbog težine motora, kazat će s ponosom Frane.
Od tada ovaj guc plovi više zahvaljujući motoru koji je služio za povlačenje koće. Škarina obitelj se krajem 60-ih godina prošlog stoljeća počinje baviti turizmom, a samim time i mnogobrojni gosti uživaju u plovidbi luškom valom i kornatskim arhipelagom.
Situacija se tada bitno ne mijenja, osim turista s guca se moglo čuti i blejanje ovaca, jer je brod služio i za transport stoke na luški Školj.
Isti mehaničar nakon pola stoljeća
Iz četvrte generacije obitelji Škara, koji su sentimentalno vezani za taj guc, nasljeđuje ga Frane koji ga opet iz sentimentalnih razloga želi zaštititi od potapanja ili, pak, za koledu na blagdan Sv. Nikole, jer se čak i u Komiži ove godine prvi puta na taj blagdan zapalio brod obložen plastikom.
Frane ga uz mnogo kalafatskih zahvata plastificira te mu mijenja pedestogodišnji motor, a za pohvalu je što “farimanna” centrira isti lokalni mehaničar koji je to, na tom gucu, uradio i pola stoljeća ranije.
Sljedeće poglavlje koje Frane želi ispisati u priči o gucu jest povratak starinskom načinu plovljenja, a to znači ponovno podizanje “idra na trevu”, što je, nažalost, zbog financijske situacije jednog studenta neizvedivo bez sponzorske pomoći.
Da neizvedivo može postati izvedivo, dokazuje ovaj mali brod svojom velikom životnom pričom, pa nadahnut time Frane najavljuje put do Dubrovnika i sudjelovanje na regati “Latinsko idro” s “Golužarijom”, uz citat poznate latinske poslovice: Crede ratem ventis, animam ne crede puellis, namque est feminea tutior unda fide (povjeri brod vjetrovima, ali srce ne povjeravaj djevojkama, jer je morski val sigurniji od ženske vjernosti).