Gedžin poučak

Upoznao sam ga prije tri godine, u selu Cerić, nadomak Vinkovaca, radeći na jednoj reportaži. Iako je u godinama kada bi trebao izbjegavati stres, tada 56-godišnji Gedžo je, otkako se iz rata vratio u sravnjeni Cerić, iz okolnih njiva izvadio više od dvije tisuće mina. Taj oniži brko sam samcat razminirao je tridesetak hektara oko svog sela. Nakon rata zatekao je dvorište i njivu minirane i u visokom korovu, a kako od mizerne mirovine nije mogao živjeti, samoinicijativno je počeo krčiti. Ljeti, za dugih slavonskih suša kad zemlja dubinski otvrdne, kopao je Gedžo nježno izvrčući zemlju, busen po busen, upirući više vrhom nego cijelim vilama, pomno i polako, sve dok iz zemlje ne bi izvirila poznata mu mina. Vukao je kablove iz razvodne kutije i u dva sata ujutro vadio mine. Ni o čemu nije razmišljao, jednostavno se uživio. Supruga Anica najprije je ronila suze, molila i kumila muža da ne ide u polje, ali bila magla ili vjetar, snijeg ili žega – Gedžu ništa nije moglo spriječiti da ruje po blatu i traži protutenkovske mine. “Pazi gdje staješ”, upozorila bi ga žena na izlasku dok je medvjeđim koracima hitao prema minskom polju. Jedne godine na Uskrs, izvadio je 47 tenkovskih mina, od jedan do četiri popodne. Ako bi naletio na upaljač izjeden korozijom i hrđom, Gedžo bi se brzo snašao. Uzeo bi sprej, odvijač i stvar riješena.
Koliko je bilo mina, jedva da je i pamtio. Brojio bi, pa odustajao. Kirurškim zahvatima vadio je mine iz vode, mulja i grmlja, vadeći im dušu, jednoj po jednoj. Za razliku od pirotehničara koji imaju kacige, pancirke, detektore za metal i liječnički tim u pripravnosti, Gedžo je u minska polja odlazio u radnom kombinezonu i razgaženim gumenim čizmama za vrt, noseći jedino vile i štap. S muljem koji bućka među prozeblim prstima, Gedžo se osjećao kao da je u jakuzziju, a ne u mokroj njivi punoj mina. Vrijedilo je, poslije će priznati policijskim službenicima, svake utrošene minute.
Vadio je on tako mine pa ih slagao na prikolicu traktora kupljenog na kredit sve dok u dvorištu ne bi skupio dvije-tri tone trotila. Mine je uredno slagao jednu na drugu, kao što se slažu role filmske vrpce. Upaljače je držao na hrpi u najlonskim vrećicama. Nije to Gedžo radio zbog novca. Poneki seljak kojem bi razminirao njivu dao bi mu zemlju u zakup na pet godina, ali najčešće je Gedžo cijeli posao obavljao posve besplatno. “Ajd meni očisti” – govorili su mu ljudi. Cerić je čekao na razminiranje i seljaci su morali obrađivati zemlju, drugih prihoda nije bilo. I policiji je to bilo jasno, zato Gedžu nisu dirali. Sve do jednog dana kad je Gedžo uzeo slušalicu, nazvao policiju i rekao im da od mina ne može pošteno ni hodati po dvorištu i da to nose. Policija je došla, pokupila mine i napisala prijavu. Dobio je godinu dana uvjetno. Otkriju li ga da opet petlja oko mina ne gine mu robija, upozorio ga je sudac. Gedžo je bio smlavljen. “Neugodno mi je bilo”, rekao mi je Gedžo u razgovoru za novine. “Ja svoj život reskiro, napravio poso, sprečio da neko pogine ili da ostane invalid, državi uštedio novac i onda što? Pušiona”.
(ostale kolumne ovog autora čitajte svakodnevno u tiskanom izdanju)