Subota, 20. travnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

12 C°

“Hotel” u kojem spavaju želje beskućnika

06.02.2011. 23:00
“Hotel” u kojem spavaju  želje beskućnika


U 8 sati ujutro mi izlazimo iz Prenoćišta i nitko nas ne pita imamo li gdje krenuti, je li nam hladno ili možda prevruće. Nitko tko nije ovo doživio ne može to razumjeti i zato ne želim o tome govoriti. Od pričanja nemam ništa, odlučan je Miro, koji je ipak beskrajno zahvalan Caritasu koji mu svake noći pruža udoban krevet i tople obroke


Pitate me kako živimo? Ne bih ovo nazvao životom, ovo je puko preživljavanje. No ne bih o tome razgovarao, nemam volje. Uđite unutra i popričajte s ekipom, oni su možda rječitiji, kazao nam je jedan od zadarskih beskućnika koje smo posjetili u njihovu “domu” smještenom neposredno pored Pučke kuhinje i Prenoćišta Zadarske nadbiskupije.
“Dnevni boravak”
Za one koji su tamo potražili pomoć pobrinuo se Caritas Zadarske nadbiskupije, pa ih je trenutačno desetak smješteno u Prenoćištu, u Pučkoj kuhinji osigurana su im tri obroka dnevno, dok su si “dnevni” smještaj osmislili sami. Zato nema onog tko nije prolazeći onuda zamijetio oronulu zgradu nekadašnje vojarne s koje se danas ironično smije natpis “hotel” i na čijoj se osunčanoj “terasi” tijekom dana odmaraju beskućnici. Upravo su nas na ovoj terasi srdačno dočekali Miro i Bude, primivši nas u svoje odaje kako bi nam pokazali kako žive, kako provode dane i čime se bave dok čekaju na objed u Pučkoj kuhinji i odlazak na spavanje u prenoćište, a da ne lutaju ulicama.
– Sve smo ovo sami opremili i to od stvari koje smo negdje pronašli ili dobili zahvaljujući donacijama koje stalno pristižu u Caritas. Trenutačno nas je ovdje desetak i mogu reći da smo jedna lijepa zajednica, jer podijelili smo poslove i sve smo ovo sami zajedničkim snagama uredili i na taj način ovaj prostor i održavamo, priča Bude, pokazujući rukom prema pomno uređenom “dnevnom boravku”, ormarima s uredno složenom odjećom i obućom, nakon čega nas je odveo u prostoriju u kojoj je, unatoč hladnoći koja probija kroz razbijene prozore, u zahrđaloj bačvi naložena vatra.
Zid od konzervi
Tu je, kako je kazao, malo toplije, pa se za ovih hladnih dana okupe oko te vatre i razgovaraju, prisjećaju se boljih vremena. Maštare tako uz zapaljene cigarete koje su, nakon uspješno unovčenih prikupljenih plastičnih boca toga dana možda i uspjeli kupiti. Beskućnik Miro ovom nam je prilikom vrlo rado pokazao “zid” od prikupljenih konzervi, koji je sam sagradio kako bi sebe i svoje prijatelje dodatno zaštitio od kiše i hladnoće.
– Ah, baš ste me uhvatili u poslu, upravo uređujem malo ovaj ‘zid’ koji sam sagradio od konzervi koje prikupljam uokolo. Ovdje nam ipak zna biti hladno pa sam se dosjetio kako bih nas na ovaj način mogao zaštiti. Nekad me netko zna zeznuti pa potezom jednog prsta sve sruši, ali ja tad malo pričekam da me prođe ljutnja pa počnem graditi iz početka, priča Miro, zadovoljan što ima bilo kakvu zanimaciju zbog koje mu, kako kaže, besciljni dani puno brže prolaze.
Miro je ondje već četiri godine, ali jedan svoj dan nije nam htio opisati, jer kako kaže, to treba doživjeti, riječi za takvo što nisu dovoljne.
– U 8 sati ujutro mi izlazimo iz Prenoćišta i nitko nas ne pita imamo li gdje krenuti je li nam hladno ili možda prevruće. Nitko tko nije ovo doživio ne može to razumjeti i zato ne želim o tome govoriti. Od pričanja nemam ništa, odlučan je Miro, koji je ipak beskrajno zahvalan Caritasu koji mu svake noći pruža udoban krevet i tople obroke.
Potvrdio je to i Bude, koji kaže da ih je Caritas spasio od ulice i omogućio im jako puno, ali oni još uvijek žude za normalnim životom.
Građani trećeg reda
Bude je među zadarskim beskućnicima posljednjih osam mjeseci, kada se, kako kaže, spletom nesretnih okolnosti našao na ulici i tada iz Šibenika došao u Zadar.
– Ja sam dragovoljac Domovinskog rata, kao i većina mojih prijatelja ovdje, a to je za mene najžalosnije od svega. Osim toga, svi smo mi obrazovani, vrijedni i pošteni ljudi s kojima se sudbina pomalo okrutno poigrala. Nama samo treba pružiti šansu za normalan život, a najviše nas boli što nas se smatra građanima trećeg reda, opasnima za hrvatsko društvo, govori Bude, navodeći da je njegova najveća želja da ponovno dobije šansu za zaposlenje i da mu se riješi stambeno pitanje, jer, kaže, želi sudjelovati u hrvatskom pravnom društvu, on se ne osjeća beskućnikom.
Osjećaju se, kako kaže, diskriminiranima, zbog čega poziva institucije da i beskućnicima pruže građanska prava koja im pripadaju i osiguraju im šansu za život i rad.
Kako se bližilo vrijeme ručka u “hotelu” su se počeli okupljati i ostali, mahom raspoloženi, pa iako s ironijom u glasu, spremni za podijeliti šalu. Kako kažu, svi oni za sobom “vuku” teške životne priče, uglavnom bogata, ali gorka životna iskustva koja su ih naposljetku povezala.
– Ja sam ovdje već pet godina i jako dobro sam upoznat s ovakvim životom. Mi smo uglavnom ogorčeni i razočarani ljudi, ali sve radimo zajedno i to nas održava. Svi smo u istom problemu i to nas je sprijateljilo. Najvažnije je to što, iako štošta dijelimo, još nikad se međusobno nismo posvađali, navodi još jedan “stanar” hotela, koji je htio ostati anoniman.