Kako je Goran postao Rango

A što me opet podsjetilo na priču našeg akademika Stipčevića, koji je pisao o čitavoj hrpi neprodanih knjiga hrvatskih autora koje su pronađene kod jednog izdavača u Veneciji, a potječu iz doba Marina Držića. Pa onda Slobodan Prosperov Novak zaključuje kako taj Venecijanac nije baš puno znao o izdavaštvu i prodaji, a niti o hrvatskim piscima. Iz čega Boris Dežulović u jednoj svojoj kolumni na ovu temu zaključuje kako Hrvati ni onda nisu baš imali navadu kupovanja, a bit če ni čitanja knjiga, poglavito domaćih pisaca. E da bi u tekstu na temu koliko Hrvati stvarno čitaju u jednoj našoj dnevnoj novini, a potom i nacionalnom tjedniku, pisali o tome iz drugačijeg kuta. Jer da činjenica da se knjige ne kupuju više govori o lošem standardu naših sugrađana, nego o tome koliko mi uistinu čitamo

Mogao bih i ja pisati o sranjima koja se svakoga dana  događaju u našoj zemlji. O  demonstracijama, ‘Smranaderu’ i tajnim sefovima, ukradenim slikama Buhovca Vlahe  ili o onom drotu što je iz čista  mira napucao momka od devetnaest godina, i to, kažu, ni  manje ni više nego sa devet  metaka u tijelo! Mogao bih o  usranim tv-reklamama (ali  neću i zato jer ih sasvim dobro  ‘pere’ naš tv-kritičar Mario Padelin), o frci u arapskim zemljama i inim  stravama i užasima koji se svakodnevno  događaju diljem planeta. Baš kao da je  Nostradamus fakat bio u pravu i 2012.  nam se bliži kao godina nulta, u kojoj će na  obzoru zasjati čak dva sunca, a svijet će  otići u cijelosti preko Drine, dakle u do  trideset i tri masonska stupnja p… materine. Ali neću.
Jer ja sam Rango, zvijezda animiranog  westerna. Rango, šatro Goran, koji vole  knjige i književnost, pa ću se držati toga,  kao Don Quijote svojih vjetrenjača. I  pritom vas čak pokušati nasmijati s par  balina vezanih za svijet knjige. Kao što već  možda znate, u Velikoj Britaniji (nisam  napisao kraticu GB, Great Britain, da  netko zlonamjeran i tu ne pronađe Ranga,  tj. mene osobno, kao Gorana Bujića – sic!)  daruju u akciji čak milijun knjiga besplatno! E da bi se ljudi ponovo vratili knjizi  i navici čitanja. Kakav marketinški potez!  Podsjetio me na “Groblje zaboravljenih  knjiga” otvoreno u Varšavi, gdje za simboličnu cijenu, od recimo par kuna,  možete doma odnijeti onoliko  knjiga koliko ih uzmognete sa  sobom ponijeti doma. Umjesto  da završe u smeću ili, u najboljem slučaju, reciklaži.
A što me opet podsjetilo na  priču našeg akademika  Stipčevića, koji je pisao o čitavoj  hrpi neprodanih knjiga hrvatskih  autora koje su pronađene kod  jednog izdavača u Veneciji, a  potječu iz doba Marina Držića.  Pa onda Slobodan Prosperov Novak zaključuje kako taj Venecijanac nije baš puno znao o izdavaštvu i  prodaji, a niti o hrvatskim piscima. Iz čega  Boris Dežulović u jednoj svojoj kolumni na  ovu temu zaključuje kako Hrvati ni onda  nisu baš imali navadu kupovanja, a bit če  ni čitanja knjiga, poglavito domaćih pisaca. E da bi u tekstu na temu koliko Hrvati  stvarno čitaju u jednoj našoj dnevnoj  novini, a potom i nacionalnom tjedniku,  pisali o tome iz drugačijeg kuta. Jer da  činjenica da se knjige ne kupuju više  govori o lošem standardu naših sugrađana, nego o tome koliko mi uistinu  čitamo. A koliko stvarno čitamo najbolje  se može vidjeti iz podataka o posudbi  knjiga u nacionalnoj i gradskim knjižnicama. Podaci i nisu obeshrabrujući, naprotiv.
A da smo oduvijek znali što je dobra  knjiga može potvrditi podatak kako su  Engleska i SAD tek ovih dana dobili prijevod s njemačkog na engleski knjige  Hansa Fallade “Svatko umire sam”, koja je  postala internacionalni, dakle globalni hit,  bestseller pod stare dane, a kod nas je  prevedena još pedesetih godina XX. stoljeća! Nek se zna da i mi knjige za trku  imamo!!
Knjiga, riječju, nije još u pravoj opasnosti, štoviše. Tako portali prenose vijest  da je Todorićev ‘Agrokor’ preko jedne od  firmi u svojem vlasništvu, ‘Znanju’ iz Zagreba, krenuo u projekt “Knjiga dostupna  svima”, a kako ju prodaju u trgovačkim  lancima Konzuma, u drogerijama Kozmo i  na kioscima Tiska, svaki naslov ide u  desetak tisuća komada, i više! Naravno,  ostali izdavači u RH su s pravom u panici,  pogotovo jer je prosječna cijena tih džepnih knjiga svega 19,90 kuna.
A predstavljena je i prva knjiga u cijelosti  nastala na Facebooku! Autor je Ivo Ščepanović, a zove se “Facebook kao oružje” i  prva je te vrste u svijetu. Dakle, knjiga  nema granica!!
A kako će o knjizi brinuti Hrvatsko  društvo pisaca kada dobije novog predsjednika, vidjet ćemo. Glavni kandidati su  pjesnici i kritičari Branko Maleš i Nikica  Petković. Branko se osamdesetih motao  oko moje, danas bivše, supruge, iako je  godinama hodao s novinarkom i kolumnisticom Večernjeg lista Anom Lendvaj. Ali  je imao muda branit me, i moj roman-prvijenac, u tekstu objavljenom u ‘Oku’,  kada je isti u ‘Poletu’ napao po partijskoj  direktivi Nikica, pritom zamijenivši Gulu  Šatovića na mjestu urednika kulturne rubrike u Poletu, jer je taj pak pisao pozitivno  o “Zlatnom šutu”. I sad, kada sve zbrojim,  svoj glas neformalne podrške javno dajem  Branku Malešu; on je naprosto dobar  čovjek, a Nikica Petković to nije, k tomu je  nepopravljiv karijerist. Toliko o tome.