Pogled u krivo vrijeme ili lice-maska

Slika korisnika valentinam
TV SVEKRVA

SITNE PARE MALOME ZA KRIZMU

Gledam ja tako prije neki dan svoju omiljenu seriju „Krv nije voda“. Serija je to koja nema kraja, serija koja će trajati vječno dok je RTL televizije, dok je neba i zemlje, dok je dobra i zla u nama... Dobro, sada sam se malo odao pjesništvu, ali ono što sam htio reći je to da je ta serija toliko meni zanimljiva da je jednostavno moram gledati. Svi su zapleti smiješni. Gluma nije ništa lošija od one koju nam prikazuju glumci sa završenom akademijom, a način na koji izgovaraju ono čuveno „ne mogu vjerovati“ me tjera da ponovno i ponovno gledam i tako se samokažnjavam za grijehe iz ovog i iz prošlih života.

Ali, vratimo se mi na ono što sam počeo. Gledam ja tako jednu epizodu, a tamo je stvar sljedeća. Jedan sin je dobar i pažljiv, a drugi je neki krelac koji je sve živo spiskao, uvalio roditelje u dugove i sada su ga konačno izbacili iz kuće neka se sam snalazi, što je i logično i u redu. Ipak, mlađi brat, srce od djeteta, brine se za starijeg brata pa se nalazi s njime da bi mu nekako pomogao. Ne nalaze se naravno ispred crkve ili u gradskoj knjižnici, nego u nekoj lokalnoj birtiji gdje sjede i mudruju. Brat bi se, kako kaže, brzo izvukao samo da ima neki početni kapital. Mlađi brat se kao usput sjeti da ima nešto novaca i kaže doslovno sljedeće: -„Mogu ti ja pomoći. Imam nešto novaca. Ostalo mi je 10 000 kuna što sam dobio za krizmu“. Da, dragi čitatelji. Dobro ste pročitali. Deset tisuća kuna dobio za krizmu. Onda se sjetim kako sam prije neki dan na autobusnom stajalištu kraj kojeg sam prolazio vidio zalijepljeni fotokopirani oglas na kojem piše nešto o umjetnim trepavicama za „maturalce i krizme“. Onda se sjetim u što se pretvorila ta svečanost krizme pa mi dođe neki čudan osjećaj. Te djevojke uistinu izgledaju ne kao da idu u crkvu nego negdje na „štajgu“, a o deset tisuća kuna skupljenih od „milodara“ rodbine da i ne govorim. Sve je to odvratno i vrijeđa moral i inteligenciju iskrenih vjernika.

UDRUGA LEVIJATAN SE ŠIRI PO HRVATSKOJ

Na RTL televiziji smo kod Šprajca prošli tjedan mogli saznati zanimljivu novost, da nam u Hrvatsku dolazi jedna udruga koja se zove Levijatan, a koja štiti zlostavljane životinje tako da „educira“ zlostavljače. Njihov šef odmah u startu kaže da im nije namjera dolaziti osobno u Hrvatsku jer oni, kako jasno kaže, „na to nemaju pravo niti o tome razmišljaju“, već im je cilj povezati se sa svojim istomišljenicima i potaknuti njihov rad. Kada im neko spominje to da su nasilnici, oni lijepo objasne da se nasiljem ne koriste, već da educiraju ljude da ne zlostavljaju životinje. Kaže lijepo njihov šef: „dok zlostavljač ne osjeti taj strah koji osjeti zlostavljana životinja, on ne može naučiti svoju lekciju“. Zvuči drastično, ali oni imaju otprilike pola milijuna pristalica na društvenim mrežama pa ma što to značilo. Sada će netko zaključiti da ja podržavam nasilje, što mi nikako ne pristaje s obzirom na moju životnu filozofiju i javno djelovanje, ali, s obzirom na to da su zlostavljači, kao što je svakome normalnom jasno, promijenjene ličnosti, kako ih uredno staviti u red i naučiti pameti. Činjenica je da više ne smijemo tolerirati nasilje, kako nad životinjama, tako ni u školama, jer to nije normalno, protivi se kršćanskom nauku i moralu, protivi se zdravom razumu i da ne nabrajam sada dalje, jer svakome normalnom je jasno o čemu se radi. Ja osobno mislim da nasilje nad nasilnikom nije nasilje nego edukacija.

PRIJENOS DODJELE OSKARA

Više me čitatelja nagovaralo da pratim ovogodišnju dodjelu Oskara, ali ja sam to zbog svog čudnog mentalnog stanja ipak odbio, a najviše zbog toga što nakon moga članka o komemoraciji za mistera Jacksona od prije par godina zbilja više nema smisla komentirati televizijske amerikanade, jer sam s time dosegao vrhunac. Ipak sam bacio pogled, ali u krivo vrijeme. Dobitnika jednog od oskara morali su pročitati glumačke legende Faye Dunaway i Warren Beatty i to su oni napravili. Meni osobno nije smetalo Warrenovo drhtanje ruku dok je otvarao omotnicu jer to ide s godinama, ali „lice-maska“ gospođe Dunaway /rođene 1941.g./ je za mene ipak bilo nekako previše. Pamtim je kao lijepu ženu i ovo što su od nje napravile plastične operacije je ipak nešto što ne želim gledati pa makar o tome ovisila ova cijenjena kolumna.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (5 glasova)