Helga iz Berlina doma na Dugom otoku

Ja sam Helga iz Berlina. Dvadeset i jedna mi je godina.
Zamalo ću magistrirati na temu: Putovanja i lunjanja u Goetheovim  djelima. Kako bih donekle osjetila temu, ne samo u teoriji, nego i u  stvarnosti na svojoj koži, u svome tijelu i umu, poduzela sam jedan eksperiment. Rano ujutro došla sam na Berlinsku želježničku postaju i  odlučila otputovati prvim vlakom. Vlak je za dvadeset minuta polazio u  Hrvtsku, za Zagreb. Tamo još nisam bila. A lunjati bez cilja moj je cilj.
Tumarati bez nervoze i putnika  koji su naša svakodnevica… Lunjajući, kažu filozofi možemo, sresti sebe, svoju srž i svoje iskonsko ja.
Dolazim u Zagreb. Krećem prvim autobusom koji me vozi prema  moru, prema Zadru.
Na zadarskoj rivi koja se diči morskim orguljama i prekrasnim zalascima Sunca, izležavam se sa osobama sa svih strana svijeta. Ukrcavam  se na prvi brod koji plovi prema Dugom otoku.
Iskrcavam se na rivi u Salima. Prvi dojam me je oduševio. To je Mediteran. Sali su tipično mediteransko mjesto s palačama impostiranim  tik uz more.
Opuštena sam. Sama i sretna. Sunce zapada za okolna brda koji, kao  kruna, obrubljuju ovo mjesto.
Iznenađena zastanem: Grozd mladih i starih sjede uz more i na bijelom zidu gledaju film. Koji film? Amacord Federica Fellinija.
Bože, pa to je esencija Mediterana. Ulazim u prostoriju odakle se gleda film. Knjige. Mnoštvo knjiga.
Biblioteka. Prilazi mi ćelav čovjek, u bermudama… Dobro došli u  našu biblioteku. Kako vam mogu pomoći? Prvi sam put u Salima, ali to,  da ću na svom samotničkom putovanju naići na ovakvu biblioteku u  kojoj poželim ostati, e to ni u snu nisam mogla sanjati. Pa vi, kako se  zovete? Sanjate budna.
Dobro došli doma, kaže mi knjižničar. Ja sam Helga iz Berlina odgovorim blagonaklonom čovjeku.
On se oduševi. Iz Berlina svjetskog centra kulture, kazališta…
A ovo su jedne od mnogobrojnih Sali, Helga. Na planeti Zemlji postoji sedamdesetak mjesta koja se zovu Sali. Sali su se smjestile na svim  kontinentima. Najveći broj ih je u središnjoj Africi. Najveće Sali su u  Maroku s tristotinjak tisuća stanovnika. Najmanje su u jednoj alžirskoj  oazi.
Dani su prelazili u večeri. Noć se pretakala u zoru. Lunjala sam, sve  više dirnuta sa ljepotom prirode, blagonaklonošću ljudi i neočekivanim  otkrićima. U Saljskom masliniku slušala sam koncert na klaviru. Iz crkve crkvi u Zaglavu do mene su dopirali zvuci  staroslavenskih napjeva.   Nailazila sam na ostatke rimske vile, ilirskih gradina, glagoljskih slova,  uklesanih u kamnu. U mjestu Žman sjedila sam sa starim otočanima  koji su krpali mreže. U Luci sam ispijala najbolje pivo s mladim Lučanima. U Savru sam se divila vedutama starohrvatske crkvice svetog Pelegrina. U Brbinju sam sjedila uz pastira koji je čuvao ovce. U Dragovama  sam sa ženama prala crkvu jer je prekosutra fešta. U Božavi sam ispijala odlični makijato s poznanicima iz Berlina. Bože, svugdje nas je.
U mjestu Polje muzla sam m kozu sa staricom u crnini.
U Veruniću sam lizala prste nakon odlične večere. U Velom Ratu sam  sjedila na maloj kamenoj pjaceti i uživala u društvu sa ženama i  muškarcima iz tog romantičnog mjesta.
Na žalu, ispod kamenog svjetionika koji je učvršćen sa 100 tisuća bjelanjaka gola sam plivala u tirkiznom prozirnom moru.
Ležim u svom krevetu u Berlinu na Adenauer Platzu.
Snatrim o Dugom otoku. Uši mi preplavljuju zvukovi bajkovite Tovareće mužike iz Sali, pjev cvrčaka dok sam obilazila dugootočka groblja.  Slike ljepote pljuskaju po mome umu.
Gdje je moj dom? Moj je dom u meni. Neočekivano sam ga pronašla  i na divnom Dugom otoku.