POZDRAV IZ DUBLINA Prepoznala se na ilustraciji u Zadarskom listu i javila se – iz Irske!

Nakon što smo nedavno objavili temu o tome kakva je situacija na zadarskom području kad su u pitanju medicinske sestre i tehničari – ima li ih dovoljno i koliko ih je otišlo vani, javila nam se mlada Ana Marija Livančić – iz Dublina! Ona se, naime, prepoznala na ilustrativnoj fotografiji koju smo objavili uz tekst, a u to je vrijeme još bila na praksi.

Plaćena za svaku minutu svoga rada
– Pozdrav, evo igrom slučaja sam pročitala članak o odlasku medicinskih sestara. Čak sam nekako igrom slučaja, završila na slici te priče u vrijeme kad sam bila još praktikantica, u vrijeme kada sam bila čvrsto uvjerena da neću otići iz Hrvatske. Nažalost, ja sad radim u Irskoj. Kad sam vidjela tu sliku uhvatila me nostalgija, ali ne znam za čime. Ja sam imala svu volju na svijetu raditi u Hrvatskoj. Imam 22 godine i evo me već godinu dana u Irskoj. Plaćena za svaku minutu svoga rada. Imam poštivane stanke od jednog sata i 45 minuta kroz dan, ako radim 13 sati. Nije da se manje radi. Nije da nije naporno – isto je. Ali, na kraju tjedna, mjeseca, znaš za što si radio. Mogu platiti stan, hranu, putovati i obući se kako hoću. Ne moram tri mjeseca štediti za nove tenisice koje mi se sviđaju. Ne moram razmišljati o tome da ako danas idem u grad, izađem navečer vani – sutra ne mogu. Nisam opterećena. Uživam u poslu, makar radim puno. Uživala sam i u svom poslu u Zagrebu, jako volim svoj posao, ali svaki mjesec bi frustracije rasle, novi računi i troškovi su samo iskakali i kvaliteta života je padala. Još sam živjela s roditeljima… Da sam vidjela samo i jednu mrvicu pomaka ostala bih, čak bi se i sada isti dan vratila kad bih vidjela da se nekuda pomičemo. Ali, svaki dan deset novih ljudi dođe u Irsku, a kamoli u druge države. I nađu to bolje sutra i na kraju ostanu, napisala je 22-godišnja medicinska sestra Ana Marija Livančić.
Na novinarsko pitanje kolika je prosječna plaća medicinskih sestara i tehničara u Dublinu, otkrila je kako je riječ o svoti od tri, tri i pol tisuće eura, pa na više. Satnica je od 15 do 35 eura po satu i ovisi o tome gdje i koliko radite. Svaki vikend i blagdan je plaćen duplo, a noćne smjene 15 posto više.
– Apsolutno svakih 30 minuta, sat vremena kojih ostanete, ako ostanete duže, pišu se na raspored i pošteno obračunavaju na kraju mjeseca. U slučaju da je 1. u mjesecu vikend, plaća se isplaćuje ranije. Zapravo, većinu mjeseci se neovisno o datumu isplaćuje tri do četiri dana ranije, kako bi se izašlo ususret onima koji možda imaju kredite, hipoteke, ali i da bi se računi mogli platiti na vrijeme. U slučaju da vam negdje zapne, u mjesecu imate pravo na prijevremenu isplatu sljedeće plaće ili jednog njenog dijela – objasnila je Ana Marija Livančić.

Srce vuče doma, ali…
Što se samog engleskog jezika tiče, rekla je kako to za nju nije bio nikakav problem. No, zahtijeva se polaganje OET testa ako se želite primjerice, registrirati za primalju. Ako želite biti njegovatelj treba vam položena B2 razina engleskog jezika i to je to. Svatko tko želi, dobije svoju priliku. Što se tiče njegovateljskih poslova, prema njezinim riječima, ti su poslovi plaćeni čak četiri puta više nego kod nas, a radno vrijeme je u pravilu tri dana po 13 sati, pa četiri dana slobodno ili miks kraćih smjena.
Ipak, svakoga dana razmišlja o mogućem povratku u Hrvatsku.
– Doma je doma. I nedostaju mi naše bolnice, sestre i liječnici. Ali, kad se sjetim za što sam tamo radila i za što sada ovdje radim, teško se vratiti. Nadam se da će se netko s našeg državnog vrha napokon, trgnuti jer bila sam u hitnoj službi prije dva dana u Dublinu. Dragi moji političari i svi ostali, unatoč tome što nam liječnici, medicinske sestre i tehničari nisu niti blizu dovoljno plaćeni – njega i obrada u bolnici su na 20 puta zavidnijoj razini nego ovdje! Možemo biti ponosni na naše divne ljude. Pozdrav iz Dublina, napisala je na kraju našoj redakciji mlada Ana Marija Livančić.