Introspekcija je njihova furka

Osim u rekordnom roku rasprodanog dvostrukog koncerta grupe U2, koji će se održati 9. i 10. kolovoza na zagrebačkom stadionu Maksimir, prava glazbena poslastica koja će obilježiti ovu koncertnu godinu je zasigurno ponovni nastup grupe Depeche Mode, zakazan za 21. svibnja u zagrebačkoj Areni. U sklopu turneje “Tour of the Universe 2009”, jedan od najpopularnijih bandova sadašnjice će nastupiti na zagrebačkom Tuborg Green Festu, i ujedno promovirati svoj dvanaesti studijski album
Napokon se Hrvatska riješila titule zemlje koju veliki izvođači mahom zaobilaze. Nakon niza otkazanih koncerata, kao što je to bio slučaj 2004. godine sa Metallicom, Lenny Kravitzom, Pink, Carlosom Santanom te Rolling Stonesima, u zadnjih par godina je Hrvatskoj napokon vraćen status omiljene destinacije vodećih svjetskih glazbenih imena. Većina od gore navedenih izvođača je ipak u međuvremenu nastupila u Lijepoj našoj, kao što smo i imali prilike svjedočiti na Lennyevom koncertu u Zadru, a neki su pak, poput Iron Maidena i Depeche Modea, odlučili u kratkom periodu ponovno se predstaviti našoj publici. Osim u rekordnom roku rasprodanog dvostrukog koncerta grupe U2, koji će se održati 9. i 10. kolovoza na zagrebačkom stadionu Maksimir, prava glazbena poslastica koja će obilježiti ovu koncertnu godinu je zasigurno ponovni nastup grupe Depeche Mode, zakazan za 21. svibnja u zagrebačkoj Areni. U sklopu turneje “Tour of the Universe 2009”, jedan od najpopularnijih bandova sadašnjice će nastupiti na zagrebačkom Tuborg Green Festu, i ujedno promovirati svoj dvanaesti studijski album pod nazivom “Sounds of the Universe”. Album je “friško” izdan, točnije 20. travnja, i sadrži trinaest novih pjesama, od kojih je teško izdvojiti najbolje, ali bi se možda mogle istaknuti “Hole To Feed”, najavna pjesma albuma “Wrong” te “Away/The Truth Is”. Album je, kao i onaj prije njega, poprilično minimalistički odrađen, i dosta dijelova albuma podsjeća na puno uspješnije prijašnjice. No, s obzirom da se radi o svježem izdanju, album će vjerojatno tek kroz neko vrijeme “sjesti na volej”, iako ta činjenica zasigurno neće umanjiti osjećaj euforije pred sami koncert Depecheovaca.
Treća sreća
Osnovani 1976. godine u Basildonu, u Engleskom Essexu, Depeche Mode karijeru započinju kao novoromantičari u društvu grupa poput Spandau Ballet, a nastupni singl “Dreaming Of Me” objavili su 1981. godine na neovisnoj diskografskoj etiketi Mute. Treći singl “Just Can´t Get Enough” donio im je uspjeh, pa iste godine objavljuju debitantski album “Speak & Spell”. Depeche Mode je već u početku zvučao i živio kao pop band, kad ih je Daniel Miller, osnivač Mute Recordsa prvi put opazio 1980. godine. Začudio se što “su oni bili djeca, a djeca se nisu bavila elektroničkom glazbom u to vrijeme. Time su se bavili ljudi koji su uglavnom završili umjetničku školu, dok Depeche Mode uopće nije bio zahvaćen tom estetikom. Oni su svirali pop glazbu na sintisajzerima, što je zvučalo nevjerojatno dobro”. Za glavnog tekstopisca banda, Vincea Clarkea, ovo je bila prilika da slijedi svoje snove nakon niza poslova koji su završavali u slijepoj ulici, poput prenošenja mlijeka u tvornici jogurta pa do slaganje robe na police za dućan Saisbury`s. S druge strane, Martin Gore i njegov drug Andy Fletcher bili su manje privučeni toj sceni, te su zadržali svoje poslove u banci i osiguranju.
Drukčiji karakteri
Taj basildonski trio činili su tihi, introspektivni dečki sa sličnim prijateljima. U stvari, Gore je kasnije priznao da bi ga njegova djevojka etiketirala kao pervetita ako bi slučajno i pogledao golo žensko tijelo na televiziji. Kao dijete je bio pomalo usamljen i sramežljiv, a prijatelje je rijetko imao. Većinu vremena je provodio sam u sobi, čitajući bajke zbog kojih bi često znao odlutati i stvarati neki zamišljeni svijet oko sebe, svijet sa nedostatkom samopoštovanja. Clark i Fletcher su također imali svoju prošlost. Kao ponovno rođeni kršćani, od svoje jedanaeste pa do osamnaeste godine su vrijeme provodili propovijedajući ljudima o vjeri po gradskim kafeterijama. Kao gruba suprotnost ostalima, četvrti član Depeche Modea, David Gahan je bio veoma napet, više tip koji voli izlaziti i koji je već bio na sudu za maloljetnike zbog vandalizma i krađe automobila. Clarke se prisjeća da je Gahan bio uvijek čudno raspoložen, uglavnom zbog djevojaka. Gahan je nedavno za Q Magazine progovorio o svojim tinejdžerskim problemima, a između ostalog je izjavio: “Jedina djevojka u koju sam se konačno zaljubio kao tinejđer, na kraju je završila u krevetu s mojim najboljim prijateljem Markom. Bio sam na toj zabavi i nigdje nisam mogao pronaći svoju djevojku. Svi su gledali u mene. Svi su znali. Otvorio sam vrata spavaće sobe i ugledao Markovu bijelu stražnjicu kako odskakuje gore dolje…”
Povratak minimalizmu
Premda produkcijski nedorečen i trendovski proizvod sinti-popa, prvijenac je navijestio uspješno spajanje sintisajzerskog elektroničkog minimalizma, u stilu Kraftwerka, s pop melodijama i pulsirajućim ritmovima eurodisca. Unatoč uspjehu albuma, glavni autor Vince Clarke napušta grupu i s Alison Moyet osniva Yazoo. “A Broken Frame” iz 1982. godine je bio slabiji od prethodnika i snimljen s novim klavijaturistom Alanom Wilderom. Već sljedeći “Construction Time Again” iz 1983. godine pokazuje Gahanovu vokalnu uvjerljivost, Gorea koji sazrijeva kao autor, te Wildera u ulozi vodećeg glazbenika/aranžera/producenta. “Some Great Reward”, objavljen godinu kasnije, bio je prvi autorski/izvođački zaokružen album Depeche Modea s kombinacijom industriala i popa te s intrigantnim, a često i ciničnim Goreovim tekstovima i iznimnim Wildeovim aranžmanima. Slijede “Black Celebration” iz 1986. godine na kojem ponovno dominiraju gitarski zvukovi i “mračne pjesmarice” Martina Gorea. Godine 1987. izlazi “Music For The Masses”, a dvije godine kasnije, nakon velike svjetske turneje objavljen je dvostruki koncertni album “101”. Nakon “Violatora” dolazi “Songs Of Faith And Devotion” iz 1993. godine, i očekivano dobro prolazi kod publike i kritike, no dvije godine nakon objavljivanja albuma, Gahanovi problemi s heroinom bivaju sve očigledniji, zbog čega dolazi do razmirica i na kraju odlaska Wildera iz banda. Izlazak iz krize došao je albumom „Ultra” iz 1997. godine, u sklopu kojeg smo ih zamalo i mogli vidjeti kao predgrupu Rolling Stonesa na zagrebačkom Hipodromu u kolovozu 1998. godine, no nažalost Depeche je bio otkazan. Na “Ultra” ponovno dominira Gahanov vokal, daleko sugestivniji i zreliji nego na bilo kojem dosadašnjem albumu, a na “Exciteru” iz 2001., Depeche Mode ponovno funkcioniraju kao nadahnut i kompetentan band. Njihov još jedan uzlet ravno do vrha potvrdila je i velika svjetska turneja kojom su 2001. i 2002. godine promovirali album. “Playing The Angel” iz 2005. donio je povratak na zvuk bliži sintisajzerskom minimalizmu starih albuma.
Prvu stadionsku turneju, na kojoj se očekuje oko 1,3 milijuna obožavatelja, Depeche Mode počinje 10. svibnja u Izraelu. Posjetit će 28 gradova u 22 zemlje, a zagrebački koncert je sedmi nastup po redu “Tour of the Universe 2009” turneje.

 PAPIĆ: JEDVA IH ČEKAM PONOVNO ČUTI

Elvis Papić, glazbeni urednik na radiju 057, veliki je fan benda čiji nas koncert 21. svibnja očekuje u Zagrebu. Prisjetio se prvih albuma i koncerata, ali i upoznavanja s članovima.
– Depeche Mode slušam od njihovog samog početka, dakle još od 1980. godine, no istinski su me osvojili tek svojim drugim albumom “A Broken Frame” iz 1982. godine. Tim albumom, za razliku od minimalističkog prvjenca, se tek počela nazirati priča kakva će poslije obilježiti njihov sound, imidž i tematiku pjesama. Osim drugog albuma, meni osobno su najznacajniji jos i “Songs Of Faith And Devotion”, te, naravno “Violator”. No, kao vjernom fanu, svaki album mi je na svojstven način drag. Sto se tiče zadnjeg albuma “Sounds Of The Universe”, mislim da je preeuforično ishvaljen, i moram priznati da mi je bolje sjeo prethodni “Playing The Angel”, s kojim su se vratili na sami početak karijere, odnosno njihovog prepoznatljivog sintisajzerskog minimalizma. Ukupno sam gledao četiri njihova nastupa, oba u Zagrebu te u Stuttgartu i Ljubljani. Imao sam tu čast da se upoznam i slikam sa članovima banda, i moram priznati da s nestrpljenjem čekam njihov ponovni zagrebački koncert. Euforiju pred njihov koncert uvijek iznova osjećam, iako je prvi put bilo najnapetije, a sad se osjećam kao da ću se ponovno vidjeti sa starim znancima. Najviše me oduševi kad izvode neke manje poznate stvari, kao sto je i bio slučaj kad su u Ljubljani izveli “Say No Disco” sa prvog albuma. To me je totalno “izblesiralo”, počeo sam mahnito skakati na opce čudenje meni prisutnih ljudi. Njihov utjecaj na glazbu današnjice je neupitno znacajan, dovoljno je samo istaknuti kako je jedan velikan poput Johnny Casha upravo obradio njihovu pjesmu “Personal Jesus”. Ipak su upravo oni začetnici elektro pop revolucije, a takoder su i prvi koji su počeli s remixiranjem svojih albuma. No, također djeluju u skladu sa svojim vremenom, sto se osjeti na zadnjim albumima gdje se vidi prisutnost minimala i ostale modernije elektro glazbe.