Tamo gdje Drava ljubi Dunav, a čovjek – vino

Kad uz osječku Tvrđu segnete u Bilje uz dvorac Eugena Savojskog produžite ka močvarnom raju Kopačevu, zalutate u beskrajne šume Tikveša ili se uspnete preko Suze do Zmajevca u tamu i opojan miris vina ovdašnjih gatora, isprobate fiševe, čobance, perkelte, divljač, šarane na rašlje, grah u ćupu zapečen u krušnoj peći, i prolunjate pogledom s Batine po beskrajnim vijugama Dunava ili s vrha Križnog puta u Aljmašu zagledate ka ušću Drave u Dunav, i kad veseli po oproštaju s tamburašima za kasnog povratka kroz šumu zastanete kolima da propustite obitelj divljih svinja ili košuta – bili ste u Baranji
U Baranju sam se zaljubio za prvih svojih susreta s ovim predivnim djelićem Lijepe naše tamo gdje su Drava i Dunav ispjevali zanosnu pjesmu po beskrajnoj ravnici nastanivši je obiljem i dobrotom. Vozeći se danas autocestom do Osijeka, bez prekida, sjećam se svih dragih mi mjesta koja ću obići ili tek osjetiti u daljini i mirisima iz vremena kad put ka Baranji i nije bio tako lagodan. Istina je da je ovakav oblik Hrvatske učinio i nama iz Zadra ovo kraljevstvo plodnih polja, močvarnih staništa, divnih lesnih vinograda i moćnih rijeka udaljenijim od nekoliko susjednih zemalja, jer radi se o 600 kilometara koliko do Beča ili Bratislave, Budimpešte ili Verone. No ovo je naše, ne zaboravljaju mi svaki put kazati prijatelji Slavonci, Osječani i Baranjci ljuti što mnogi u državi i ne znaju za ovo naše bogatstvo što u ušima neinformiranih ponekad asocira na Bačku i Banat preko Dunava i Tise u Vojvodini.
Prijatelji i Majka vina
Baranju volim dugo i strasno, a eto i meni se dogodilo da sam prije i bolje upoznao onaj njen veći mađarski dio s krunom u Pečuhu i Vilanyu, a tek potom ovaj naš. Prisjećam se i na nesreću Nike Bulića kada je iz karte koju je naručio HTZ ispao ovaj kraj, znajući da je bez krivnje i da je jedan od krivaca moje ljubavi i upoznavanja Baranje.
Glavni krivci putem karavane prijateljstva što smo je uobličili i u Hrvatskoj press grupi ostaju moje kolege i prijatelji Osječani iz Glasa, Ivica, Marijan, Marica, Robi, Šola, Olvitz, Svoboda, Vukadinović…, a s vremenom im se pridružuje i sve više dragih poznanika ili prijatelja koje s upornim dolascima ovamo stječemo.
Postoji mnogo tumačenja nastanka naziva Baranja ali meni jedina prihvatljiva ostaje ona o mađarskoj kovanici od vina i majke, što će reći Majka Vina, i to Baranja ponosno jest. To je neminovno prihvatiti svakom tko u Baranju dolazi ne mimoilazeći Mihalja Gerštmajera – Mišiku i Zmajevac, neka nam drugi vinari ne zamjere.
Svojom ljubavi za Baranju zarazio sam do sad svakog tko je sa mnom u nju krenuo, pa će biti da nije stvar u meni nego u Baranji samoj. Tako smo nas 15-ak Zadrana i ove godine odlučili pozdraviti proljeće u Kopačkom Ritu, nazdraviti u gatorima Zmajevca, nadisati se na padinama Baranjske planine, što i nije neka planina, s pogledom što bludi daleko preko ravnica i moćnog Dunava u tromeđi Mađarske, Srbije i Hrvatske tamo nad Batinom i Augustinčićevim spomenikom.
Zlatna Greda
U Baranji ima mnogo mjesta i ljudi koji su i meni i mojim suputnicima dragi. No, kod obiteljskog odlaska i prijateljskog druženja samo je jedno na koje odlazimo spavati i smjestiti se. Zlatna Greda. Do Zlatne Grede idu samo oni koji znaju gdje je i zašto idu. Objekt je to Hrvatskih šuma izgubljen u rukavcima i kanalima, gore put nasipa što od Osijeka ide sve do Batine. Za doći do njega valja vam proći i Osijek i Bilje i Kopačevo, i Tikveš i nekoliko uspavanih selašaca na gredama izdiglim nad povodno područje što za nabujalih voda usisa Dunav. Sama Zlatna Greda broji četiri stalna stanovnika, ali mi ne odsjedamo niti u njoj već za njom, tamo gdje pasu veprići i svinjice, jeleni preskaču cestu, a močvarice traže hranu, gdje klikču orlovi štekavci a vjetar pod sjenicom za lijepe proljetne večeri donose miris nedalekog Dunava.
Tamo nas čeka Mirko Bilokapić i supruga s lovačkom večerom, dobro poznata lica, dogovor za doručak i preuzimanje ključeva zdanja koje potom postane naše. Vrhunske sobe rađene u slavonskom hrastu mame i najzahtjevniju publiku i ne konkurira im niti jedna dobar hotel, kakvih je na sreću sve više i ovdje od Osijeka do Belog Manastira.
Turizam duše
U Baranji tražimo prijatelje, ali i turizam kakav je vjerojatno bio davnih godina i kod nas i kakav se barem onima iz prenapučenih gradova posebice kada se vraćaju pa sprijatelje s domaćim prilikama čini i danas. Dakle, govorimo o turizmu duše koja se u jurcanju za novcem, masama, stalnim ponavljanjima, nicanju betona i prenamjeni života ponekad – izgubi. U raju nedirnute prirode na jednoj i tradicionalno do milimetra obrađenoj zemlji na drugoj strani gdje je gost nešto više od turista pronalazimo našu Baranju.
Osijek i Baranja, u spoju jednog za hrvatske prilike velikog, poviješću, kulturom i ponudom bogatog grada, Parka prirode Kopački Rit, vrhunskih gastronomskih specijaliteta, rascvalog seoskog turizma, predivnih vinograda i podruma, s mnoštvom izleta vrijednih lokacija u neposrednoj blizini imaju sve pretpostavke za uspjeh u kontinetalnom turizmu. Osobno mislim i najbolje uvjete za to. Dodajući pogodnosti poput lovnog turizma na jednom od najbojih lovišta Europe, promatranja ptica, plovidbe Dunavom i Dravom, a sve to po još uvijek prihvatljivijim cijenama od naših morskih mnogi su to već otkrili. Sretao sam u Vukovaru Amerikance i Nijemce što plove riječnim kruzerima kroz srce Europe i ovdje se krcaju u autobuse odlazeći na seoska imanja Baranje iz kojih se vraćaju onda kada se noć i dan počnu naganjati, a čovjeku bude meko oko srca. Prošao sam brodom od Vukovara do Iloka, istina susjednoj ali bliskoj Vukovarsko-srijemskoj županiji, a dogodine ćemo i od Batine. Divio se Strossmajerovoj katedrali u Đakovu i promatrao zanosne Lipicanere. Vozio se Kopačkim ritom na pet-šest načina, uključujući noćnu vožnju, ili vožnju u malim čamcima. Kočijom sam s prijateljima od Zlatne Grede kroz lovište pod stoljetnim hrastovima na kojima orlovi svijaju gnijezda lutao do Dunava zamočivši i u njega noge. Osječkom Tvrđom ili meni dragom secesijskom ulicom šetao sam u raznim raspoloženjima i satima dana ili noći. U osječkom kazalištu slušao Zvonka Bogdana kao i u njihovoj dvorani Intrade i Najbolje slavonske tamburaše. Obilazio Etno selo – Karanac kojem je teško odoljeti, a tko za gdje sve i u kakvim prilikama zapjevao s tamburašima, sve do pjesme s paterom Brankom u Kneževim vinogradima s onim njegovim petrovaradinskim repertoarom.
Kod Mišike
Baranja je mjesto odmora i pulsiranja duše u kojoj mi riječ turizam djeluje pregrubo a bolje zvuči obilazak prijatelja.
U Baranju uvijek ulazimo uz Tvrđu radujući se svakom pomaku u obnovi i sadržajima ove osječke ljepote.
Kopački rit i brod od Sakadaša dočekali su nas ove godine s nadošlim dunavskim vodama, nakon dvije prilično sušne godine, ozareni. Čak su i ribnjaci napunjeni i udomili stotine obitelji labudova, pataka i gusaka. Kopački rit za razliku od drugih nacionalnih parkova nikad niste vidjeli. Svaki put kad dođete u ovom živom organizmu parka što ga određuju visine dunavskih voda nalazite drugi park. Tako je bilo i ove godine.
Volim i ovdašnju ravnicu, ona mjesta gdje se popneš na bundevu pa vidiš horizont. Ali i ovdje razigrane lesne brežuljke što udomiše vinogradare i podrumare što se uzdižu kad krenem preko Mirkvoca ka Suzi, podsjetivši se uvijek naravno Kovacs čarde čiji vlasnik Arpad Šipec žirira benkovačkim nadmetanjem u fiš paprikašu gdje nama iz Zadarskog lista lani za dlaku izmakne treće mjesto, do srca Zmajevaca pa sve do Batine i Draža.
Svaki obilazak Baranje podrazumijeva posjet Mišiki Gerštmajru kralju polusuhih bijelih vina, neka se nitko ne uvrijedi. Mišikina vina opet okrunjena, kulen, seka ili baranjska kotlovina što je nikako nemojte miješati sa zagorskom, prijatni razgovori, lijepo druženje, čašica ovamo čašica tamo. Nedaleko su i modernizirani gatori Josićevih s divnom crnom kupažom i perkeltom od soma s tjesteninom, sirom i slaninom. Pa ti se mi Dalmatinci s baranjskim stažom već upuštamo u ocjene specijaliteta nezaboravni fiš i riblji čvarci u Kovacs Čardi, raskošna paleta jela u Baranjskoj kući u Karancu kod Baje što otpočme s korpivom i puževima, šaran na rašlje u Kormorana, čobanac u Panonu u Kneževim vinogradima, sve naravno zaliveno kraljevskim vinima – majke vina.
Izleti
Razgleda je beskončano od dvorca onog junačkog naizgled antivojnika Eugena Savojskog, Tikveša, do Augustinčićevog spomenika Batinskoj bitki s pogledom na rukavce i vijuge Dunava.
Ove smo godine izabrali skok do Erduta i tamošnje vinske priče okrunjena najvećom bačvom na svijetu, ili tek pogleda s brijega, prolazak Dvorca Čeh, sada još u uhu – Erdutskog sporazuma. Slijedi spuštanje ka Aljmašu i Gospi od Utočišta, obilazak lijepo posloženog Križnog puta s vrhuncem i krajem koji kao da pogledom slavi preobraženje iz smrti u vječnost, u život u beskraju . Šetnja uspavanim mjestom i alaske ili ratne priče kod Daneta. Obilazimo vatrenu kuhinju u dvorištu s dvadesetak kotlića za fiš. Neizostavni pogled na ušće Drave u Dunav, na moć i veličinu vode. Kažu kad Dunav snažno nabuja Drava jedno vrijeme stane, gotovo krene uzvodno.
Dunav je ove godine podario kraj vodom. Kopački rit je zadnji ostatak ostataka Panonskog mora. Preplavljen je s 15.000 hektara pod vodom , čak su i ribnjaci napunjeni sa stotine obitelji labudova našle u njima dom, kao i obitelji pataka i gusaka. Ravnateljica parka Biserka Vištica tog je vikenda oborila rekorde posjećenosti s desecima autobusa što su u subotu stizali. Očekuju još jedan val s Dunava sada sredinom svibnja kad krene led s Alpa. No, mještani mi se žale da nema kiše. Kiša nas je ispratila i dočekala u Zadru. U Baranji ljeto, bez kapi. Kod prijatelja u Dražu probamo baranjsku janjetinu, skeptični kakvi smo mi Dalmatinci prema svakoj janjetini koja nije naša, jednako kao i prema svakoj ribi koja nije naša, a pogotovo koja još i nije morska. No, u Baranji nam sve “paše”. Pisao sam prijateljima u Glasu Slavonije za Agroglas – prilog Agroturizam kako mi Dalmatinci doživljavamo Baranju. Tražili me jer kažu kako uporno dolazimo nas desetak obitelji skupno, ali i preko toga pojedinačno povremeno. Kazao sam ima da se osjećamo kao posvojčad Majke vina.