Moja je Danijela trebala maturirati, da su se bar zavukle ispod mula

Slika korisnika valentinam
U granatiranju po naredbi Milana Zelenovića poginule su na plaži Soline i prijateljice Danijela Vidaković i Lidija Vrankulj
Za obitelji Vrankulj i Vidaković optužnice i kaznene prijave više su otvaranje rana nego pravda ili zadovoljština. Posebice što je u slučaju bivših oficira JNA Koste Novakovića te Milana Đilasa i Momčila Krklješa, koji su u međuvremenu umrli, odlučeno da će im se suditi u odsutnosti, a i Zelenović je hrvatskim vlastima nedostupan
Zvonko KUCELIN
Otac pokojne Danijele kad je spomenu ni nakon 25 godina ne može zaustaviti rijeku suza

Prošlo je 25 godina otkako su "zvončići" iz Orkana ispaljenih s tada okupiranog dijela zadarskog zaleđa na Biograd, plažu Soline, usmrtili petero mladih ljudi i sedmero ranili. Pred splitskim Županijskim sudom prije dvije godine podignuta je optužnica protiv trojice zapovjednika pobunjenih Srba odgovornih za ta stradavanja, a zadarska policija u petak je podnijela kaznenu prijavu i protiv njima podređenog Milana Zelenovića (60), tereteći ga da je po zapovijedi spomenute trojice naredio čak 12 raketiranja, među kojima i biogradske plaže Soline, 14. lipnja 1993. godine oko 14.30 sati. Među petero poginulih bila su tri pripadnika Hrvatske vojske - Marijan Pulić, Jozo Tomić i Karlo Paić, ali i Lidija Vrankulj i Danijela Vidaković, civili, bezazlene mlade djevojke, koje su nakon ručka tog lipanjskog dana tamo otišle prošetati. Raketiranje ih je zateklo na mulu, ne dajući im nikakvu šansu za spas, jednako kao ni trojici mladića u vozilu HV-a svega 50-ak metara udaljenom od njih.

Za obitelji Vrankulj i Vidaković optužnice i kaznene prijave više su otvaranje rana nego pravda ili zadovoljština. Posebice što je u slučaju bivših oficira JNA Koste Novakovića te Milana Đilasa i Momčila Krklješa, koji su u međuvremenu umrli, odlučeno da će im se suditi u odsutnosti, a i Zelenović je hrvatskim vlastima nedostupan.

Trebala maturirati

- Da su se bar zavukle ispod mula. Ima tamo jedan prostor. Ali nisu stigle, ili se nisu snašle... Moja je Danijela trebala maturirati za deset dana, išla je u konobarsku školu, a prijateljica joj Lidija radila je u biogradskoj Fini... Lani su me zvali iz zadarskog ŽDO-a i pitaju kakvu odštetu tražim. A što ću tražiti?! - govori nam Ratko Vidaković, otac pokojne Danijele, te drhtavim glasom, pružajući okvir s kćerinom slikom dodaje:

- Neka im se barem imena spominju. To je ona.., moja...

Za stol je u tom trenutku prišla njegova supruga Jerka koja je samo kimnula glavom odobravajući posljednje što je izrekao, jer riječi preko njegovih usana više nisu mogle. Suze su mu napunile oči, a bolni grč stegao grlo. No, riječi više i nisu bile potrebne, jer su nesretni roditelji zapravo rekli sve. Razgovarali smo i s bratom pokojne Lidije, Damirom Vrankuljom, odnedavno umirovljenim časnikom Hrvatske vojske, malodobnim dragovoljcem i braniteljem.

- Prošlo je 25 godina otkako mi je sestra poginula, ni do danas nitko nije odgovarao za njezinu smrt, a kako stvari stoje, ni neće. Ona je sada trebala imati 49 godina, obitelj, djecu, a ne ležati ispod crne zemlje. Tom čovjeku koji je naredio raketiranje, ako ga uopće čovjekom nazvati mogu, volio bih pogledati u oči. Ma da budem iskren, krvi bih mu se napio, govori nam brat pokojne Lidije dodajući kako je ogorčen i na lokalne, ali i državne vlasti zbog nemara i potpune nebrige prema civilnim žrtvama rata i njihovim obiteljima.

Nitko za njih nije pitao

- U ovih 25 godina nikada nitko od predstavnika vlasti, lokalnih ni državnih, nije došao na grob mojoj sestri zapaliti svijeću ili položiti buket cvijeća. Čak ni reda radi nisu nikada dali 50, 100 kuna roditeljima za buket, za lampion. Njezina greška je očito što taj dan nije imala uniformu. Da me ne bi tko krivo razumio, dragovoljac sam i branitelj, bio sam 25 godina u Hrvatskoj vojsci, ali ne mogu se pomiriti s time da za razliku od vojnih žrtava, za civilne nikoga nije briga. U Polači, na središnjem križu, ispisana su imena poginulih branitelja, a nitko se nije udostojio uz taj križ staviti neku ploču na kojoj bi pisala i imena civila koji su poginuli u Domovinskom ratu. Ove mlađe generacije u Polači niti ne znaju da je moja sestra postojala. Kad sve ovo danas vidim, pustu nepravdu, lopovluk, nepotizam i da ne nabrajam, pitam se, ma za što je to moja sestra poginula?! - ogorčeno govori brat poginule Lidije, upućujući nas na knjigu »Krhotine djetinjstva« iz serije »Koracima nade u istinu« Udruge Žene u Domovinskom ratu – Zadar tiskanu 2015. godine u kojoj je objavljeno i njegovo svjedočanstvo pod naslovom »Jedna obitelj ni na nebu ni na zemlji«.

Imena na ploči u Biogradu

- Osjećam se bespomoćno, a i uzrujam se. Prenesite to moje svjedočanstvo, a ovu priliku želim iskoristiti za zahvalu gradonačelniku Biograda za spomen-obilježje koje su postavili u centru, uz Gradsku upravu, a na kojem je ispisano i ime moje pokojne sestre, poručuje Damir Vrankulj. Za razliku od njega, obitelj pokojne Danijele Vidaković za spomenik u Biogradu nije ni znala. Nikada ih nitko nije pozvao, niti kad se postavljao, a niti na neku od obljetnica. Možda se ubuduće barem to promijeni. Možda ubuduće obitelji poginulih djevojaka budu pozvane, možda u Polači aktualni načelnik ipak odvoji koju kunu i postavi ploču u sjećanje na civilne žrtve, jer je za takve promjene dovoljno samo malo ljudskosti, suosjećanja i poštovanja. Pravosuđe se uvijek može pozvati na zakone, procedure, regulative, odredbe i cijeli niz propisa i akata.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 4.7 (3 glasova)