Kolekciju drvenih figura želi predstaviti na najdražem otoku

Slika korisnika anamarijabilan
Virski vikendaš Boris Krajačić umjetnik je rezbarenja u drvu
Autor: 
Počeo sam prije 15 godina kada sam igrajući nogomet slomio nogu. Bilo mi je dosadno dok sam se oporavljao, pa sam počeo rezbariti drvo. Sada mi rezbarenje dođe kao odmor - prisjeća se Krajačić
Virski list
Boris Krajačić s brojnim figuricama koje je izradio

Kada Boris Krajačić odabere komad drva, a obično je riječ o lipi, orahu, maslini i bršljanu, već ima zamišljeni oblik kojemu rezbarenjem treba dati život. Držeći drvo u ruci, ukoliko je riječ o manjem  komadu, Krajačić potom pažljivo skine koru i strpljivo dlijetom izvede  grube radove koje na kraju precizno obradi medicinskim skalpelom, a  šmirglanjem završi. Tako iz sirovog komada drva nastaju bećari, sveci,  likovi u narodnim nošnjama, pilari, sijači, tamburaši, cvjećari, hrvatski  nogometni reprezentativci ili bikovi, a jednom čak i skulptura čovjeka s  brentačom od dva i pol metra na kojoj je Krajačić radio, kako kaže, puna tri godišnja doba. Spomenuti 65-godišnji umirovljeni bravar, metalac i poslovođa iz nekadašnjeg zagrebačkog građevinskog giganta Tempo i umjetnik rezbarenja u drvu iz Male Gorice kod zagrebačke Svete  Nedelje, virski je vikendaš od 1996. godine, iako je na omiljeni otok prvi  puta došao znatno ranije. 

Odmor rezbarenjem

- Dolazio sam na Vir kao turist još početkom 1980-ih godina, a potom sam kupio teren s kućom koju sam nadogradio. Uvijek sam želio  imati vikendicu, jer obožavam more. Sada na Viru uživam kad god mogu - kaže Boris. Uživanje na Viru zapravo znači uređenje dvokatne obiteljske kuće, jer sa suprugom Marijom upravo postavlja laminat u  dnevnom boravku stana na katu. Tek nakon toga, po završetku poslova  na kući ili drugih obaveza, Krajačić se odmara rezbarenjem. 

- Počeo sam prije 15 godina kada sam igrajući nogomet slomio nogu.  Bilo mi je dosadno dok sam se oporavljao, pa sam počeo rezbariti drvo.  Sada mi rezbarenje dođe kao odmor - prisjeća se Krajačić početaka koji  su donijeli stilizirane kompozicije, poput minijaturnog apstraktnog drvenog stepeništa od bršljana ili postolja za televiziju od komada smokve izvađenog iz mora kod Crvenih stijena te nadograđenog kovanom  bravarijom, a onda i prve prave ljudske figure. 

- Primijetio sam kako se drvo može lijepo obrađivati i rezbariti. Maslina je primjerice teška za obradu, ali je zato čvrsta i robusna. Zamislim  neku figuru pa je onda pomalo rezbarim. Imam ih svakakvih veličina s  različitim motivima - dodaje malogorički majstor koji je dosad napravio oko 300 figurica, a uspio je restaurirati dva bočna oltara u župnoj  crkvi Svetog Ivana Nepomuka u Lučkom, kao i jedan dvometarski crkveni drveni ram na kojemu trenutno radi. Ponekad Krajačić izvuče deblo oraha s korijenjem koje potom okrene naopako. 

- Što bi doli, sada je gori - ističe ideju kompozicijskog stiliziranja korijenja od kojega potom nastaju ruke s prstima. Neke ruke na tom deblu čine znak pobjede, neke su u molitvi, a neke sa zrnom šaljive poruge pokazuju fige. Imao je majstor Boris nekoliko izložbi koje je postavio u Zaprešiću, Maloj Gorici i Lučkom, a jednu seriju od 15-ak figurica donio je na Vir kako bi krasile dnevni boravak kada bude spreman  za korištenje. Među figuricama se nalaze djevojke i mladići u narodnim  nošnjama, jedna tročlana obitelj s kućnim ljubimcem napravljena od  šiški, dvojica pilara koji pripremaju cjepanice za sječu, nogometaš u  poznatom kockastom dresu napravljen povodom Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, a posebno se ističe 40-ak centimetara veliki i  napeti bik kojega je Krajačić izrezbario iz glave, bez proučavanja anatomije ili skiciranja po fotografiji. 

Narodne nošnje

- Bikove poznajem, nije bio problem rezbariti ga iz glave. Ovog bika  koji se sprema za napad naručio je jedan čovjek iz Austrije, pa će ga  dobiti nakon što mu još oblikujem mišićnu masu - opisuje Boris figuru  na kojoj je dosad utrošio 70-ak radnih sati. Inače je umjetnik iz okolice  Zagreba u svojoj velikoj kolekciji izradio razne hrvatske nošnje, od dubrovačkih, splitskih, zadarskih i šibenskih do vinkovačkih gradskih  nošnji, jer je želio u priči o nošnjama objediniti cijelu Hrvatsku. No pokazalo se kako je riječ o mukotrpnom poslu kojemu nema kraja. 

- Samo na području Vinkovaca svako mjesto ima svoju nošnju, a tako  je svugdje u Hrvatskoj. Ima ih milijardu! Zbog toga sam se odlučio raditi figure ljudi u nošnjama naših urbanih središta, kao i nošnju KUD-a  iz moga kraja te korčulansku kumpaniju na drvenom postolju. Imam i  uprizorenje linđa sa svim plesačima, srednjovjekovne vitezove, gospodina koji skida šešir i naklonom pozdravlja gospođu, Rodinovog mislioca i još mnogo toga - govori Krajačić. Svojemu Viru posvetio je jednu  kompoziciju od drvenih grana i šiški kojima je oblikovao ime otoka, a  napravio je i ribare na barci na kojoj se mogu prepoznati neki njegovi  virski prijatelji te mnoštvo pitoresknih prizora iz svakodnevnog seoskog  života. 

- Uživam u rezbarenju jer je kreativno i vrlo opuštajuće. Nadam se  kako ću nakon lokalnih izložbi u mome kraju jednom imati priliku pokazati svoju kolekciju i virskoj javnosti. Imam volju, ali mi nedostaje  prostor - poručuje Krajačić koji je, ideje radi, osvježio svoj stari bicikl  bijelom bojom dodatno ga ukrasivši crnim točkicama, pa se sada kao  rođeni kontinentalac vozi po otoku na svom ciklo-dalmatineru.

 
Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno