Arbanasi su se prvo doselili u Zemunik

Autorica ističe kako su se prezimena zapisivana na hrvatskom jeziku u samom početku imala isti lik kao i danas: Perovic, Duka, Karuc, Petani, a ako su bila pisana na talijanskom jeziku, bilježena su sa završetkom na -ch. Na starocrkvenoslavenskom jeziku lik je također gotovo isti kao danas te se navode primjeri: Vladović, Ćurković, Duka, Kalmeta, Krstić, Perović i Marušić uz opasku da se ta tendencija proteže kroz čitavo 18. i 19. stoljeće

Na nedavno održanima Danima Gospe loretske i obilježavanju 285 godina od dolaska Arbanasa iz Barske nadbiskupije u Zadar, koje je organiziralo Društvo zadarskih Arbanasa, prof. Maximiljana Barančić, održala je predavanje “Arbanasi i etnojezični identitet” na kojemu su široj javosti predstavljeni mnogi zanimljivi podatci o etničkom i jezičnom identitetu Arbanasa nakon njihova doseljenja u novu domovinu Hrvatsku početkom osamnaestog stoljeća. Izlaganje se temeljilo na istoimenom znanstvenom radu u kojem se donosi niz spoznaja o samome mjestu naseljavanja, osobitostima arbanaškog govora i prezimenima zadarskih Arbanasa.
“Borgo Erizzo”
Svakako je zanimljivo da su se prema mnogim pokazateljima Arbanasi najprije doselili u Zemunik, a tek potom u današnji istoimeni gradski predio, što je i mišljenje koje prevladava u tradiciji starijih stanovnika Arbanasa. Tom se mišljenju priklonila i prof. Maximiljana Barančić koja navodi sljedeće:
-Sam hrvatski naziv “Erizzovo selo” ne bi mletački providur dao naselju neposredno kraj gradskih zidina, koji se uvijek nazivao varošem (borgo, soborgo, suburbio). On je jedino mogao takav naziv dati naselju koje se nalazilo u okruženju sela s hrvatskim imenima kao što je Zemunik. Kanonik Grisogono je ustupio svoje zemljište u predgrađu i na taj način omogućio osnivanje naselja “Borgo Erizzo”, odnosno “Varoša Eričina”, kako današnje naselje Arbanasi nalazimo u najstarijim arbanaškim maticama i drugdje. Do osnutka Eričina varoša ne postoje nikakvi podatci o tome gdje su doseljeni Arbanasi boravili. Najvjerojatnije je to bilo u Zemuniku u samom početku gdje su se mogli smjestiti u 15 izgrađenih kućarica da bi se kasnije naselili neposredno blizu grada Zadra.
Naziv “Erizzo”, potječe od imena generalnog providura Dalmacije, Nikole Erizza II koji je odobrio naseljavanje Arbanasa u zadarskome kraju.
U razmatranju o govoru zadarskih Arbanasa, autorica je pojasnila više različitih značajki temeljem istraživanja albanologa Idriza Ajetija i Kruna Krstića, ali i vlastitih zapažanja. Posebno su također istaknute teškoće na koje su zadarski Arbanasi nailazili u višestoljetnim nastojanjima za održanjem kako svoga govora, tako i svoje kulturne tradicije. Primjerice, u čitavom razdoblju od doseljenja do danas Arbanasi gotovo uopće nisu imali mogućnost učenja arbanaškog jezika jer nastava na tom jeziku nije bila dozvoljena. Tako se etnojezični identitet održavao kulturnom tradicijom i običajima.
Analizu prezimena autorica je provela na osnovi vlastitih istraživanja antroponimijske građe arbanaških prezimena, služeći se primarnim izvorima arhivske građe, to jest, matičnim knjigama iz osamnaestog i devetnaestog stoljeća. Prikazani su oblici u kojima su prezimena zapisivana na hrvatskom, talijanskom, latinskom i starocrkvenoslavenskom jeziku. Autorica ističe kako su se prezimena zapisivana na hrvatskom jeziku u samom početku imala isti lik kao i danas: Perovic, Duka, Karuc, Petani, a ako su bila pisana na talijanskom jeziku, bilježena su sa završetkom na -ch. Na starocrkvenoslavenskom jeziku lik je također gotovo isti kao danas te se navode primjeri: Vladović, Ćurković, Duka, Kalmeta, Krstić, Perović i Marušić uz opasku da se ta tendencija proteže kroz čitavo 18. i 19. stoljeće.
Mijenjala se prezimena
Nakon talijanske okupacije Zadra i najbliže okolice donose se zakonske uredbe kojima vlasti mijenjaju imena i prezimena domaćeg stanovništva. O tome razdoblju prof. Barančić daje pregled kako su mijenjana arbanaška prezimena s brojnim primjerima. Neka prezimena su u tom razdoblju potpuno izmijenila svoj lik, kao Dešpalj u Despoti, Karuc u Raggi, Nikpalj u Nisi ili Vukić u Lupis. No, nakon Drugog svjetskog rata zadarski Arbanasi ponovno mijenjaju svoja prezimena te autorica navodi: “Ako usporedimo prezimena nakon dolaska Arbanasa u predgrađe Zadra s današnjim (s izuzetcima nekih prezimena npr. Pema, Difialo itd., koja su izumrla), uočavamo da je korpus gotovo isti, a da je prezimenski lik gotovo identičan onome po njihovu dolasku od prije 280 godina. Pa ćemo abecednim redom navesti korpus današnjih prezimena: Ćurković, Dadić (Daddi), Dešpalj, Duka (Duca), Đerđa ili Gjergja, Kalmeta (Calmeta), Karuc (Karuz), Kotlar (Cotlar), Krstić (Cherstich), Jelenković, Jović, Matešić, Maršan, Marušić, Mazija (Mazia), Mužanović, Nikpalj, Petani, Perović, Ratković, Stipčević, Tomas, Vladović (Vladovich), Vladović-Relja, Vukić.” Ovome korpusu Maximiljana Barančić dodaje i ona stanovnika koji su se vremenom asimilirali te ih se danas smatra Arbanasima kao Bajlo, Banić, Matijaš i Zubčić.
– Prezimena su ona koja govore o nečijem identitetu, a kod zadarskih Arbanasa možda je to još jedino ostalo što ih podsjeća na njihovo podrijetlo. Znamo da je arbanaški govor u stanju odumiranja (samo starije generacije znaju i govore arbanaški), ali Arbanasi, svjesni svog etničkog identiteta, održavaju vezu s pripadnicima svoje etničke skupine organizirajući posjete svojoj pradomovini, slaveći svake godine 10. svibnja Gospu od Loreta, organizirajući predavanja vezana uz svoje običaje i tradiciju, tiskajući knjige o zadarskim Arbanasima u svrhu ostvarivanja zajedničkih interesa, otkrivajući procese u kojima pojedinci postaju svjesni svojega etničkoga identiteta, zaključila je prof. Maximiljana Barančić.