Zadru je bila dovoljna i mala dvorana u Jazinama

Slika korisnika admin
KK ZADAR - DANI PONOSA I SLAVE

Imam ja tako dva prijatelja. Inteligentni ljudi, umjetnici, pisci, ali u isto vrijeme veliki navijači Košarkaškog kluba Zadar. I dugo se ja njima čudim, jer kada god Zadar dođe u situaciju da nešto osvoji, ili da se bar teoretski približi nekoj izglednijoj poziciji, oni upadaju u neko čudno stanje, stanje koje više priliči nekom adolescentu koji ne vidi dalje od zida na kojem je nesigurnim rukopisom sprejem napisano ime navijačke skupine umjesto imena kluba. Prateći ovih dana na televiziji situaciju oko borbe za titulu između Zadra i Cibone opet mislim na moja dva prijatelja koji su se, iako su zrele i razumne osobe, nazivali međusobno u sitne sate i razglabali o mogućnostima da Zadar ipak osvoji titulu. I zašto im se čudim? Zato što su čak i ljudi sa televizije, koji tradicionalno padaju u ekstazu kada zagrebački klubovi osvajaju kupove i prvenstva, relativno hladno popratili ovu tko zna koju po redu titulu slavne Cibone.

Pogledajmo realno. Od postanka hrvatske lige igrale su se ukupno dvadeset i dvije sezone. Jednu je osvojila, nekadašnji trostruki europski prvak, Jugoplastika, jednu klub po imenu Zagreb, a čak dvije Zadar kojem "nitko u Europi nije ravan". Nije u Europi, ali jeste u Hrvatskoj. Naime, svih ostalih 18 prvenstava je osvojila Cibona, a od toga, prvih jedanaest sezona zaredom. U odbojci titule osvaja zagrebačka Mladost, u nogometu, manje više sve ide Dinamu, a najveselije je u rukometu gdje je klub Zagreb cijelo vrijeme, svih osamnaest godina, prvak (osim jedne sezone, ali i to im je naknadno administrativno sređeno). Što nam to govori? Govori da je sve to jedan cirkus u kojem su svi samo beznačajni statisti u filmovima u kojima glavne uloge imaju samo zagrebački klubovi. I koliko se god u medijima ovo drugo mjesto predstavlja kao uspjeh, činjenica je da Zadar prvenstvo osvaja u prosjeku svakih deset godina, a za to im je dovoljna bila i ona mala lijepa dvorana u Jazinama.

VRAĆANJE OSMIJEHA NA UPLAKANA I OČAJNA LICA

Lijepo je da naši nogometni reprezentativci nađu vremena za posjete djeci bez roditelja, ali nije lijepo kada se to na televiziji prikazuje tako kako to rade na Novoj TV. U vijestima smo vidjeli lijepi prilog o tome kako su nogometaši i motoristi posjetili taj i taj dom i razveselili napuštenu djecu. Takve bi stvari trebale prolaziti bez posebnih priloga, a osobito bi trebalo preskočiti rečenice poput "vratili su osmijeh na dječja lica". Sigurno je da su djeca sretna kada ih netko posjeti, ali ovako ispada da u tom domu vlada tuga i očaj, da su djeca nesretna i da su im rijetki trenuci radosti ovakvi posjeti. Osim toga, koliko je meni poznato, u ovoj vrsti domova borave djeca predškolske dobi (što nam je uostalom i prikazano u prilogu) kojima je savršeno svejedno dolaze li im u posjet državni reprezentativci, ili rezervni tim Sloge iz Mravinaca. Mislim da je u ovakvim prilikama važnije koliko se donijelo, a ne tko je donio, a sve to treba popratiti kratkom informacijom bez suvišne patetike.

NATALI "BJEŽI" U AUSTRALIJU

Prije neki dan je u "Studiju 45" gostovala naša Zadranka Natali Dizdar. Natali je vrlo specifična pojava na domaćoj estradi. Zna pjevati, nije sklona skandalima, pjesme joj nisu vulgarne i stupidne, kao kod dobrog dijela njenih kolega, a ona ipak ima svoju publiku i rejting. Stigao sam na sam kraj emisije, ali na vrijeme da bih čuo kako je voditeljica pita o Australiji. Naime, ako to još niste znali, Natalija je izjavila nešto o tome kako ima australsko državljanstvo i kako bi mogla konačno otići malo dolje da vidi gdje je to i kako je. To je objavljeno u novinama i na portalima, ali na način kao da dotična sprema bijeg preko granice, švercanje ispod krila "reoplana", ilegalan ulazak u Australiju, nekoliko oružanih pljački, otmica i podmetanja požara, te traženja azila u nekoj južnoameričkoj zemlji koja rado prima prijestupnike.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno