Benjamin Edgard i Julien Renault prije sedam godina doselili u Hrvatsku

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika asaric
Ostavili Pariz, kupili kuću podno Fortice i objavili roman »Isti ćaća«
Francusku nosimo u sebi, ali s Hrvatskom je to ljubav za koju nikad nema rastave. Jednom sam bio na izletu u Novigradu i odmah sam znao da želim tamo imati kuću. Kućice, more, šuma, ljudi... Novigrad ima nešto posebno, nešto čarobno zbog čega se svi vole u njega vratiti. Rekao sam Julienu, to je mjesto u kojem moramo kupiti kuću, ispričao je Benjamin
Marin GOSPIĆ
Benjamin Edgard (35) i Julien Renault (29) su bratići koji uživaju u Novigradu

Dva visoka crna mladića hodaju kroz Novigrad, glasni su i nasmijani.
- To su Francuzi! - dobaci netko u prolazu, a oni odgovaraju na hrvatskom jeziku.
- Daa, mi smo Francuzi, odgovaraju veselo, dok ono specifično ‘r’ i simpatičan naglasak odmah i potvrđuju te riječi. To je dobro, kažu, jer uvijek nose svoju materinju kulturu sa sobom.
To su Benjamin Edgard i Julien Renault, koji su u Hrvatsku došli prije gotovo sedam godina i jednostavno se zaljubili.
- Francusku nosimo u sebi, ali s Hrvatskom je to ljubav za koju nikad nema rastave, govori Benjamin.

Radili intervjue s malim i velikim ljudima

Benjamin (35) i Julien (29) su bratići. Benjamin je završio dva fakulteta, francuski jezik i filozofiju te ekonomiju, kao i specijalistički studij novinarstva, a Julien povijest i specijalistički studij novinarstva. Radili su kao novinari u Parizu kad su dobili ponudu da idu raditi u Hrvatsku. Bili su u takvim životnim fazama da im je ta ponuda jako dobro došla i izazov koji je tad stavljen pred njih i danas im se čini kao jedna od najboljih odluka.
Benjamin je u Hrvatskoj pisao za švicarski Tribune de Geneve, a Julien za belgijski L’Echo. Iz unajmljenog stana u Zagrebu, obilazili su sve zemlje Balkana, pisali članke političke i ekonomske tematike, radili intervjue s malim i velikim ljudima. Kako kaže Julien, od ribara do predsjednika. Pisali o ratu, o Vukovaru, Dubrovniku. Fašizmu, komunizmu, nacionalizaciji, privatizaciji... Hrvatska je tim medijima tad bila zanimljiva kao mala zemlja koja je tek ušla u Europsku uniju. S tim poslom su upoznali prilike, kontekst, povijest, a ono što ih najviše fascinira - upoznali su odnose.
Prije nekog vremena, počeli su raditi kao profesori francuskog u školama stranih jezika. Benjamin s odraslima, Julien s djecom. Kako kažu, i u tom poslu uživaju jer mogu prenijeti znanje, a i dalje su u kontaktu s ljudima, što ih jako veseli.
Prvi korak u Hrvatskoj su napravili upravo na našem području, s obzirom da su sletjeli u Zračnu luku Zadar. Bila je to ljubav na prvi pogled.
- Jednom sam bio na izletu s curom u Novigradu i odmah sam znao da želim tamo imati kuću. Kućice, more, šuma, ljudi... Novigrad ima nešto posebno, nešto čarobno zbog čega se svi vole u njega vratiti. Rekao sam Julienu, to je mjestu u kojem moramo kupiti kuću, ispričao je Benjamin.
I tako su vrlo skoro Francuzi kupili kućicu podno Fortice u Novigradu i već nekoliko godina koriste svaku priliku da dođu na par dana odmoriti dušu i tijelo.
- Svi naši prijatelji i obitelj su oduševljeni kad nas ovdje posjete. Tu je prelijepo, a u blizini je Zadar i još mnoga lijepa mjesta, govori Julien.

Objavili roman na hrvatskom »Isti ćaća«

Ovi svestrani Francuzi, došavši u Hrvatsku, željeli su se asimilirati i biti što bolje prihvaćeni. A i sve ih je zanimalo. Osim što su učili roniti dagnje, loviti ribu, pjevati hrvatske pjesme i još štošta, ono najvažnije je bilo učenje hrvatskog jezika.
- Bilo je jako, jako teško. Prvo nas je šest mjeseci učila jedna draga cura Morana, a onda smo uzeli i instrukcije kod jednog jako dobrog i strogog profesora. Učili smo deset riječi na dan, govori Benjamin, dodajući da i dalje uvijek rade na usavršavanju jezika.
Ali jezične barijere nisu ih spriječile u naumu da napišu knjigu, dokazujući još jednom da su granice samo u našim glavama. Naime, upravo je objavljen njihov roman na hrvatskom jeziku naziva »Isti ćaća«, u nakladi Jesenski i Turk.
- Sve što smo naučili o Hrvatskoj, sve ljude koje smo upoznali, odnos između mlade i stare generacije, nekako smo željeli staviti na jedno mjesto. Mi smo, kao ljudi iz vana, ovdje upoznali i starog čovjeka i mladog. I shvatili smo da su zapravo jako povezani, iako oni misle da nisu. Jer o tome šute. Mladi misle da stari samo pričaju o prošlosti i o ratu, a stari da je mladima samo do igrica i mobitela. Ustvari to nije tako, govori Benjamin.
Roman je pisan u formi dopisivanja. Mlađi čovjek Luka, koji je preselio u Njemačku, vratio se u Zagreb radi smrti oca, dopisuje se s očevim najboljim prijateljem, starijim čovjekom Miljenkom koji je u Novigradu.
- Luka razmišlja o tome zašto se uopće odselio, razmišlja ostati u Hrvatskoj gdje ga uspomene vežu za roditelje. On i Miljenko se u pismima vraćaju u prošlost pa se dotiču ratnih zbivanja, izbjeglištva, starog načina života, tunolova u Novigradu, brodogradnje, nogometa, iseljavanja mladih... Sve do načina zabavljanja i samog zaljubljivanja. Dok pričaju o sve većoj otuđenosti među ljudima, zapravo grade most između generacija, pojašnjava Julien.

«Mi Francuzi smo od strasti i ljubavi«

- Vidimo da se Hrvatskoj događa polako ono što se Francuskoj već dogodilo. Ljudi se međusobno udaljuju, obitelj se udaljuje, djeca odlaze živjeti daleko od roditelja. Mladi se iseljavaju, a nitko ne zna kako to zaustaviti. I mi smo iseljenici pa to razumijemo. Iz Hrvatske mi ne idemo i predivno nam je, ali znamo kako je to živjeti izvan svoje zemlje, govori Benjamin.
Cijela situacija s covidom je samo produbila ono što se već ranije počelo događati.
- Život nas međusobno odvezuje, sustav nas odvezuje. Svi moramo puno raditi, uvijek je problem doći do novca. Sve što je izmišljeno da nas povezuje digitalno, istovremeno nas na neki način udaljuje jer se manje trudimo družiti uživo. Čovjek dođe u neku fazu kad mu sve gubi smisao. To je zato što smo zanemarili ono najvažnije, a to su veze, odnosi, trenuci, zagrljaji, ljubav. Bez toga ništa nema smisla, govori Julien, dodajući da je najlakše kukati i reći da ti se ne da.
- Treba nam svima malo više ‘ludosti’. Nitko od nas nije pojedinac, a jedini smisao života je, uonatoč svim problemima i poteškoćama, usrećivati sebe i ljude oko sebe. Za odnose se danas treba puno više potruditi, ali to je na kraju, jedino za što se vrijedi truditi. To nema cijene, kaže Julien.
To bi bila, kažu, i poruka ove knjige.
U pismima se glavni likovi dotiču i toga kako je mladima danas teško zaljubiti se, naći srodnu dušu.
- Ljudi se teško otvaraju jedni drugima, teško vjeruju. Mi Francuzi smo od strasti i ljubavi od glave do pete. A to ne znači samo lijepo. To znači i patnju i svađu i dobre odluke i loše... Ali bar znaš da si živ. Kad imaš ljubav, možeš sve, govori Benjamin.

To, može

Kad su tek došli u Hrvatsku, Francuzi su se sporazumijevali kako god su znali, a odmah su se bacili na učenje hrvatskog jezika.

- Prve riječi su nam bile to i može. To je bio način da ne ostanemo gladni pa bismo došli u pekaru i pokazali prstom. To, može. Kao djeca od 2 godine, šale se na svoj račun Francuzi.

Francuzi revolucionari

Kako su poprilično ušli u srž hrvatskog naroda, od povijesti do danas, tako su mogli zamijetiti i neke razlike između hrvatskog i francuskog mentaliteta.

- Politika je zakočena, kako u Hrvatskoj, tako svugdje. Svatko misli da je kod njih najgore. Ovdje ljudi misle da su samo u Hrvatskoj političari korumpirani. Svugdje su korumpirani. Ali problem je što građani ne žele preuzeti odgovornost. Znaju pričati, kritizirati, a nitko se ne želi baviti s politikom, čak niti izaći na izbore, dignuti glas. Francuzi su oduvijek bili revolucionari. Ako i ne uspiješ ništa pomijeniti, bar si pokušao. Možda će promjena doći za 10 godna. Ali si ponosan što si pokušao, govori Benjamin.
Julien dodaje da kad previše razmišljaš, planiraš, netko će reći ‘to ne valja’ pa odustaneš.
- Treba slušati instinkt, srce, tijelo... Oni ti nešto govore, dodao je Julien.

Ocjena: 
Prosječno: 5 (4 glasova)