Nisam vjerovao da ću živjeti od gitare

U mom životu i u mojoj karijeri sve se nekako otvaralo jedno po jedno, jer ja čak nisam vjerovao da ću živjeti od gitare, da ću tako moći hraniti svoju obitelj, da ću toliko putovati po svijetu i svirati svoju muziku… Ja sam mislio da ću biti profesor engleskog jezika
Prošlotjedni koncert Jana  Akkermana i Vlatka Stefanovskog u Arsenalu imao je  uvertiru u maloj press konferenciji, na kojoj su po običaju pitanja postavljali novinari Zadarskog lista. Otvorio ju je poznati radijski i tv  voditelj Goran Bakić koji  nam je u nekoliko riječi pojasnio o kome se radi (jer mi  to inače ne bismo znali), a  dva su se gospodina sada već  zrelih godina udobno smjestila u fotelje čekajući naša  mudra pitanja. Saznali smo  da promoviraju svoj zajednički projekt CD “A Thunder  From The Blue Sky” (“Grom  iz vedra neba” po naški) te  smo zamoljeni da budemo  kratki i koncizni:
* Jeste li, kada ste sedamdesetih u grupi ‘Breg’  počinjali karijeru, slutili da  ćete postati međunarodno  priznati umjetnik te da ćete  svirati s jednim od najčuvenijih svjetskih gitarista?
Vlatko: Pa da vam kažem,  da mi je netko prije 20-30  godina rekao da ću biti u  Zadru s Akkermanom, ne bih  vjerovao. U mom životu i u  mojoj karijeri sve se nekako  otvaralo jedno po jedno, jer  ja čak nisam vjerovao da ću  živjeti od gitare, da ću tako  moći hraniti svoju obitelj, da  ću toliko putovati po svijetu i  svirati svoju muziku… Ja sam  mislio da ću biti profesor  engleskog jezika. Vjerojatno  se skupilo malo sreće, malo  talenta, malo upornosti, što  me dovelo do te situacije da,  evo, danas mogu pozvati prijatelje s kojima se volim družiti i svirati.
* S obzirom da je Vaša  glazba za film “Gypsy Magic”,  bar po mome skromnom mišljenju, jedna od najboljih u  toj domeni, imate li u budućnosti što u planu?
Vlatko: Imam. Već mi se  nudi rad na jednom filmu iz  Bosne i Hercegovine te za  jedan kraći film iz Hrvatske.  Imam već dva filmska projekta. Ali, znate kako je (u  stvari, i ne znamo pr.a.). Filmovi se teško ostvaruju, i  često se puta projekt i izjalovi, ali se nadam da će ovo  biti dobro napravljeno.
* Kako gledate na sastave  iz Makedonije koji su širi  proboj stekli na tragovima  vašeg matičnog banda? Mislite li da je makedonska glazba u svijetu stekla afirmaciju  kakvu zaslužuje?
Vlatko: Ima nekoliko uistinu dobrih mlađih bendova  poput “Parketa” iz Bitolja ili  skopskog “ska” sastava “Superhiks”, vrlo korektnog i  duhovitog. Ima dosta toga  zanimljivog. Za one koji znaju, makedonska je glazba pravo bogatstvo, a onima koji to  ne znaju ona može biti dobra  lektira. Ona je prebogata i  prelijepa.
* Moramo Vam postaviti  jedno možda malo i neugodno pitanje, ali to je trenutačno najaktualnija tema  u hrvatskim medijima kada  se spominje Vaša matična  grupa Leb i Sol, a vezano je  uz njen daljnji rad s postavom bez vas, a s Dadom  Topićem kao vokalnim solistom? Jeste li oko toga  uspjeli naći zajednički jezik s  bivšim suradnicima?
Vlatko: Ne!!! Nismo našli  zajednički jezik! Moj redoviti  odgovor kada mi se to pitanje  postavi je: ‘No comment!’ Nemam komentara!
* Recite nam za kraj, ima li  nešto u glazbi što do sada  niste ostvarili, a htjeli biste?
Vlatko: Prije neki dan,  imao sam privilegij svirati s  Bugarskim simfonijskim orkestrom. Sviranje s tih 60  ljudi je za mene bio veliki  privilegij. Ima još puno toga  što nisam ostvario, a želio bih.  Ali, pitanje glazbe nije pitanje aranžmana. To je pitanje unutrašnjeg poriva. To  nije samo pitanje s kime ću  svirati i kada. To je pitanje  unutrašnjeg motiva, nekog  žara i inspiracije. Ima puno  toga što bih još želio napraviti, i nadam se da ću imati  sreće i zdravlja da to i realiziram.
Pričali smo poslije dugo, o  muzici “što bi drugo” veli  Đole u jednoj svojoj pjesmi,  ali nije bilo baš tako. Ipak,  darovali su nam još nekoliko  privatnih minuta u kojima  smo shvatili da su momci vrlo  pristupačni i pristojni. Saznali  smo od Vlatka neke sitnice  vezane za njegov rad, ne  toliko zanimljive široj publici,  a Akkerman me povukao za  uho i strogo ukorio zbog mog  jezivog korištenja engleskog  jezika (pozdrav profesorici  Nancy). Pričao nam je o tome  koliko su na njega djelovali  klasični rockeri poput Fatsa  Domina ili pak izvođači kompleksne jazz muzike kao što  su poznati Fairport Concvection, a preskočili smo pitanja  tipa “kako vam se sviđa Hrvatska?”, “jeste li vidjeli Pozdrav suncu?”. Kada je Vlatko  iz poštovanja prema gostu  potpuno prešao na engleski  jezik, pri čemu sam se ja  osobito iskazao, shvatili smo  da je vrijeme predviđeno za  razgovor odavno isteklo, izgrlili smo se, izljubili, izmijenili adrese i dogovorili sljedeći sastanak, kod čega je  Vlatko inzistirao da sljedeći  put dođe i njegova ljubimica  Maritza Knezevich s kojom  još nije završio razgovor od  zadnji put.