Žali Bože potrošenog novca i vremena

Slika korisnika admin

CIGANI LETE U NEBO - MO'Š MISLIT'

Na HTV 3 prošli smo tjedan mogli pogledati stari, proslavljeni sovjetski film "Cigani lete u nebo". Film se u stvari zove "Tabor leti u nebo", ali je očigledno da izraz "cigan" daleko više privlači pažnju zapadnog (bogatijeg) tržišta, što su mudro spoznali i Bregović i Kusturica te na njima zaradili lijepe parice. Htio sam pogledati ovaj film, jer sam imao neke predrasude, a nakon gledanja sam shvatio da sam bio u pravu. Dakle. Gledajući ovaj film, gledatelj može samo zaključiti da je ciganski život nešto predivno, romantično, violine cvile, a prekrasna Ciganka pleše uz odbljeske vatre... Mo'š mislit´. A u filmu svako malo netko zapjeva i pleše i sve je to divno i krasno, ali i neistinito, ukrašeno i uljepšano. Sve je puno ljigavih, patetičnih citata ("pili smo jutarnju mjesečevu rosu", "cesta nas zove na put"), kao da čitam onaj ljubavni vikend-roman koji se izdaje za polupismene dokone domaćice.

Naravno, vatrena je to priča. On je pravi prvak među svim plemenima. Krade konje, jaše po daljinama nepreglednim, ljubi žene, a tu i tamo zapjeva. Zaljubio se u najljepšu Ciganku Radu, a ona je, kako bi Slovenci rekli, "nagajiva". Što to znači? Bi pa nebi, hoće pa neće, dala bi, ali ne bi, i sve u tom stilu. Na kraju se nađu pred cijelom čergom gdje on nju zaprosi. Kaže - "daj mi ruku", ali ona na to - "klekni na koljena". On kaže glasnije - "Ruku!", a ona opet - "Koljena". Ruku - koljena, ruku - koljena, a on ni 5 ni 6, nego izvuče nožinu i zabije joj u grudi. Naravno, odmah iza leđa priđe i njen otac, izvadi ga i zabije do balčaka njemu (svoj nož, naravno) i tako su svi mrtvi. Mo'š mislit razloga za nekoga ubiti. Kvocijent inteligencije na razini afričke hijene. Pa ti sviraj violinu i pjevaj pjesme.

"BRAZDE ZA SJEĆANJE" - PODSJETNIK DA ŽIVIMO S IDIOTIMA

Na HRT-u su nam prošli ponedjeljak prikazali jedan reprizni dokumentarac zvan "Brazde za sjećanje". To bi trebala biti emisija u kojoj nam govore o pučkoj ili predajnoj kulturi, ili kako se to već zove, a vidjeli smo samo jad, duhovnu bijedu i čemer. Što je najgore, to uopće nije tako stara emisija. Snimljena je prije desetak godina pa čudi da netko tako glorificira klanje i lokanje. Tu se naime prikazuju ljudi koji očigledno uživaju u činu klanja nesretnih životinja. Dobro, neću ja sada optuživati svakoga koji jede meso, ali da se to može obaviti nekako kulturnije i manje mučno - može. Uz to naravno ide i lokanje rakije pa i pečenje iste, pri čemu lokalni živalj mudro ljudika, a od čega autori ove emisije žele napraviti nešto jako pametno iako se taj razgovor, sudeći po ovom filmu, svodi na evociranje uspomena o raznim pijančevanjima i žderanjima. Jedan od tih "pripametnih" mudraca nam pjeva i sljedeću pjesmicu:  "Sve sam ljući što sam bliže kući / ajde ženo pa ćemo se tući". Dakle, kako ide kući, tako razmišlja kako će se tući sa ženom, tj. vjerojatno on misli njoj koju prilijepiti, tek toliko da se zna tko je gazda u kući. Ne spominju se, naravno, posljedice tog pijančevanja, mučne obiteljske scene, djeca koja moraju trpjeti grozne posljedice alkoholizma. Sve je to odvratno i primitivno, a latentno se veličaju i patrijahalne vrijednosti koje su naravno obična hipokrizija. Žali Bože potrošenog novca i vremena.

NATJECANJE ZA NAJVEĆU LIJENČINU

U vijestima su imali zanimljiv prilog o jednom čudnom natjecanju. U Crnoj se Gori održava natjecanje za najveću lijenčinu. Ljudi leže i tko najdulje izdrži taj je pobjednik. Prošle je godine slavodobitnik izdržao 32 sata. Spominje se i onaj vic o tome zašto Crnogorac drži sjedalicu kraj kreveta - da se odmori kada ujutro ustane. Meni to nije smiješno. Ja nisam Crnogorac, ali kada se ujutro ustanem iz kreveta, meni ne treba sjedalica da se odmorim, nego još jedan krevet da prilegnem kada se vertikaliziram. Takav sam. Poslije mogu cijeli dan rintati, ali taj trenutak ustajanja mi je mrzak. Zato je šteta da se to natjecanje ne održava negdje bliže, jer bih ja sigurno pobijedio. S druge strane, još je veća šteta da se o takvim glupostima govori u dnevniku jedne nacionalne televizije.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno