Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Ja sam slikar pokreta, nekad i plesa

10.09.2017. 08:03
Ja sam slikar pokreta, nekad i plesa


U Gradskoj loži otvorena je izložba renomiranog hrvatskog slikara Duška Šibla pod nazivom Figure u vremenu i pokretu. Izložbu humanitarnog karaktera organizira Liga protiv raka u suradnji s Narodnim muzejem Zadar, a može se razgledati do kraja mjeseca. Tim povodom smo razgovarali s autorom izložbe.
Diplomirali ste komparativnu književnost i povijest umjetnosti, a tek potom ste se ozbiljnije počeli baviti umjetnošću?
– Da, diplomirao sam navedeno, a uz to sam kao klinac nešto slikao. No, kako je sistem bio takav da je likovni odgoj bio zanemaren, kad sam u ono vrijeme išao u srednju školu radila se samo teorija, tako sam to malo zapustio.


Učenik Royal College Academy
Kad sam završio fakultet otišao sam u London i upisao se u jednu školu u kojoj sam sve radio ispočetka, po modelu… Uglavnom, na kraju sam se uspio upisati na kraljevski Royal College Academy. Bio sam prvi iz tadašnje Jugoslavije koji je ušao, a na slikarstvo primaju samo 12 studenata godišnje. I tu je, dakle, počela ta, nazovimo to tako, karijera. Završio sam College 1986., a počeo sam izlagati 1982. i to paralelno u Hrvatskoj i tamo, te sam dobio status slobodnog umjetnika. Počeo sam relativno kasno, blizu 30 godina, inače je tamo drugi sistem, počinje se sa 17 godina.
Uz to što ste slikar, pišete li s obzirom na ovaj prvi fakultet?
– Ne, nikako, ja sam fizički radnik. Pisao sam nešto kao mali, a studij koji sam upisao je bio za kritičara, imao sam filmologiju i teatrologiju. Kad sam završio počeo sam raditi s rukom i tako je krenulo. Naime, za sve je potrebna praksa, kad pišeš moraš to raditi od mladosti, a onda tu mora biti tečnosti. Ja puno tečnije govorim nego pišem.


Sin disidenta
Koga biste mogli izdvojiti od likovnih kritičara koji su dosad pratili Vaš rad?
– Svi su oni genijalni, ali ako moram izdvajati onda je tu svakako Tomislav Lalin, koji mi je jako pomogao u mladosti. Zatim Saša Vereš, Josip Depolo koji me stavio u svoju knjigu, te mnogi drugi.. A pisao mi je Tonko Maroević, danas od mladih kritičara Marin Ivanović. Mene nikad nisu mogli smjestiti, kako nisam završio zagrebačku akademiju nikad se nisam umrežio. No, u svakom slučaju imam krug ljudi koji me prati. Kako sam povjesničar umjetnosti, malo mi je teško, jako kritično gledam na svoj rad. Neke stvari su jako snažne, a to mi je jako važno, snaga i iskrenost. I to ljudi cijene.
Od 1989. i izložbe u Sarajevu na koju je, kako ste kazali, došlo "nekih 17 ljudi" što dogodilo u Vašem umjetničkom životu?
– Pazite, ljudi su bili oprezni, ja sam u ono vrijeme bio sin disidenta. Ljudi su se jako bojali i kad nije trebalo. No, specifičnost ovog našeg podneblja je da te zanima samo ono što je tvoje, svi su neki lokalpatrioti.
Što se dogodilo otada? Pa imam puno slika, sudjelovao sam na dosta izložbi. Za vrijeme rata radio sam krajobraze Dubrovnika. U vrijeme ministra Biškupića dobio sam Red Danice hrvatske s likom Marka Maruliću za posebne zasluge. Slike su se prodavale za naše dečke koji su ratovali.
Što je po Vama važnije u slikarstvu, ideja ili kako ona nastaje?
– Danas je svakako važnija ideja, ja to shvaćam i odobravam. Kod mene je forma važna, ja sam slikar pokreta, nekad i plesa. Kod mene je proces rada i nastajanja vizualno zanimljiv. Važni su mi forma i sadržaj, mislim da mora biti i jedno i drugo. Cijenim konceptualni rad koji ima snagu.
Tema Vašeg slikarstva je erotika, kako ste se odlučili za to?




Umjetnost i ćudoređe
– Ne bih rekao da je erotika, ljudski lik je energija. Moja namjera nije erotika, da, likovi nisu obučeni, no spolni organi su toliko obrađeni u slikarstvu da mi to nije namjera. No, što drugo imamo osim Tanatosa i Erosa.
Doduše, ako ispada da radim erotiku teško mogu ući u javne prostore, jer su ljudi dosta ćudoredni. Sad sam počeo raditi obučene likove, onako retro. Ove godine je 50 godina Marina Držića te su me molili da nešto napravim. Uzeo sam likove iz Dunda Maroja i obukao ih.
U čemu ste umjetnik u svakodnevnom životu?
– Ni u čemu, ja sam umjetnik u ateljeu. Ne može čovjek sebe vidjeti, no ja sam uvijek imao građansku hrabrost, i kad se nije smjelo govoriti, nemam dlake na jeziku. Jako sam impulzivan, što je možda glupo.
Kako je došlo do toga da izlaže te u Zadru?
– Tako da me gospođa Mirka Batur ljubazno kontaktirala i pitala bi li izložio u Zadru. Još kad mi je rekla kako je to za Ligu i borbu protiv raka, meni je to jako imponiralo. Kao mladić sam imao prijatelje u Zadru, rado dolazio i, evo, sad napokon izlažem.
Ovo je Vaša prva izložba u Zadru, hoće li se suradnja s Narodnim muzejem i Ligom protiv raka nastaviti?
– Svakako bih volio, tim više što je Zadar poseban grad, ima Sveučilište, što je jako važno, daje jednu živost gradu. Zadar je jedan dobar grad.