Zar je ovo sutrašnjica!?

Što, međutim, reći za nastup u nacionalnom paviljonu kojega potpisuje selektor Branko Silađin, predstavljajući zadarske atrakcije arhitekta Nikole Bašića: Morske orgulje i Pozdrav Suncu. Jedno je različito od mnogih ovdje predstavljenih projekata: Bašićev rad je izveden i danas je dominanta zapadnog dijela zadarskog poluotoka. Većina bijenalnih rješenja ili nema takve ambicije ili nije u mogućnosti zaživjeti kao postvareni projekt
Već pradavne 1956. godine na izložbi “Ovo je sutrašnjica” u londonskoj ‘Whitechapel galeriji’ (ključnoj manifestaciji britanskog pop-arta), slavni Richard Hamilton izložio je svoj kolaž “Što je to što današnji dom čini tako drukčijim, tako privlačnim”? Slikovni odgovor (ne bez ironije) bio je da su to čuda tehnike, nova funkcionalna organizacija prostora i novi čovjek okružen konzumerističkim simbolima grada koji mu je svojim inovacijama ušao kroz prozor i prelio se na unutrašnju dekoraciju interijera, njegov sadržaj i njega samog. A što to današnji dom čini drukčijim i privlačnim, pokušao nam je objasniti ovogodišnji selektor 11. venecijanskog Bijenala arhitekture Aaron Betsky, smještajući arhitekturu onkraj građevine (naslov izložbe jest: Tamo, arhitektura onkraj građenja), zamislivši je ne kao građevinu ili način gradnje, nego kao ideju prostraniju od svake zgrade.
Naime, Betskyja više od zgrade ili novog građevnog materijala zanimaju vizije koje podstiče arhitektonsko mišljenje, jer same „građevine nisu dovoljne… da bismo se u svijetu osjećali kao kod kuće” (A.B.). Dakle, selektora zanima okoliš preoblikovan ljudskom namjerom, u suglasju ili kontrastu s prirodom, ali prije svega okrenut čovjekovu komforu, ugodi stanovanja i kretanja tim preoblikovanim okolišem, davanje smisla arhitekturi koja eksperimentira da bi svijet, a ne vlastiti stan, kuću ili dvorište, doživjeli kao mjesto prebivanja, interakcija, gotovo intime. Dakle, Betsky sugerira da zaboravimo na strogu odijeljenost privatnog i javnog, vlastitog stana i vanjskog okruženja, da bismo prispjeli u neku vrstu arhitektonske utopije u kojoj će zidovi biti stakleni, stabla unutar kuće, virtualni svijet u potpunosti ravnopravan onom stvarnom. Naravno, nešto od te utopije već je ostvareno u nekim od ponajboljih ostvarenja moderne arhitekture (interijerne i eksterijerne), a sama izložba s instalacijama i site specific rješenjima samo podsjeća da je to ne samo moguće, nego i već gotova stvar.
Arhitekti kao instalacijski umjetnici
Na izložbi u Giardinima i Arsenalu sudjeluju glasoviti svjetski arhitekti i studija, ali uglavnom nema njihovih izvedenih projekata niti konkretnih nacrta za neku buduću arhitekturu, nego se izlažu makete, ili dajdžestirana rješenja u stilu pojedinog autora. Više je teorijskih nego praktičnih rješenja, više instalacija koje kane konkurirati djelima likovnih umjetnika, nego nacrta koji upućuju da će od tih prijedloga ikada nastati neka stambena zgrada ili blok, muzej, aerodrom. Zato ovaj bijenale arhitekture, kao ni jedan do sada, podsjeća na onaj likovni s kojim se u dvogodišnjem ritmu smjenjuje, da bi se ove godine s njim gotovo stopio. Osvrćući se u Novom listu na izložbu, riječki arhitekt Idis Turato možda se s pravom pita „zašto je potrebno pozivati niz svjetskih arhitektonskih zvijezda i zvjezdica da rade nevješte intervencije koje su izložene u Arsenalima i Giardinima, kada se isti svakodnevno više ili manje uspješno bave gradnjom kuća i gradova… i razvijaju brojne gradove i četvrti globalnog svijeta?”
Možda se odgovor krije u konceptu Betskyja koji nas ne poziva na svečanost gradogradnje i urbanizma, ne želi impresionirati vrhunskim djelima arhitekture, nego slavne autore predstavlja kao eksperimentatore, utopiste, teoretičare. Koncepciji se nema što zamjeriti, samo je pitanje jesu li eksperimenti poznatih svjetskih arhitekata atraktivniji od njihovih ostvarenja u realnoj arhitekturi? Tu se moram složiti s Turatom da to nije slučaj jer su mnoga bijenalna rješenja, udaljivši se od konkretnih projekata arhitekata u stvarnosti, često samo nevješti i manje uzbudljiv izlet u umjetnost instaliranja, ondje gdje suvereno vladaju umjetnici odterećeni svake (arhitekturne) svrhovitosti na koju bi trebali ukazivati. Jer arhitekti na ovako zamišljenom bijenalu ostaju na pola puta između svojih primarnih preokupacija u arhitekturi i pokušaja da od svoje arhitekture naprave zanimljive izložbene instalacije.
Penezić i Rogina „brže pišu nego što rišu”
Budući je namjera teksta osvrnuti se na naše učešće na Bijenalu, na prvom bih mjestu istaknuo rad koji po pozivu selektora participira u središnjem dijelu izložbe. To je zajednički projekt Vinka Penezića i Krešimira Rogine “Tko se boji vuka još u digitalnoj eri”. Odmah treba ustvrditi da taj rad nimalo ne zaostaje za sličnim rješenjima slavnih imena koja ovdje imaju svoje instalacije poput Zahe Hadid, Jacquesa Herzoga i Pierrea de Meurona, Massimilianoa Fuksasa., Coop Himmelb(l)aua, Diller-Scofidio ili planetarno slavnog Franka Gehryja (dobitnik ovogodišnjeg Zlatnoga lava za životno djelo), mada bi teže bilo uspoređivati doprinose nabrojenih s našim dvojcem kada je riječ o izvedenoj arhitekturi.
No kad mi god netko spomene Penezića i Roginu prva mi je asocijacija teorija a ne gradnja, eksperiment s antikućom, primjerice, ispred podizanja zgrada i gradova. Zato je i poziv Betskyja našem dvojcu pun pogodak unutar koncepcije zasnovane na eksperimentiranju koje nužno ne mora uroditi izvedbom. Čak bi se moglo reći da naši autori ni u primisli ne kane svoju instalaciju oživotvoriti igdje drugdje do li na izložbi, s krajnjim ciljem njezina udomljavanja u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Dakle riječ je o arhitekturi onkraj građenja u onom smislu u kojem je prezentira Betsky, koji je i sam odustao od asistiranja Gehryju i iz prakse prešao u teoriju jer „brže piše nego što riše” (A.B.), više koncipira izložbe i teoretizira, nego što za crtačkim stolom proporcionira građevne gabarite.
Stan koji ne treba ni zidove ni stropove
Penezić i Rogina svoj su projekt utemeljili na tri elementa: „Zaklonu kao metafori primarne kolibe, zatim arhitekturi kao infrastrukturi te arhitekturi kao mediju”, objašnjava Rogina. Dakle, htjeli su na pomalo šaljiv način pokazati da ta tri elementa više ne trebaju nikakvu kuću kao čvrst omotač, jer su infrastrukturni elemeni kao što su odvodnja, energetski kablovi, klimatizacija, sanitarni uređaji, u tolikoj mjeri ispunili smisao stana da za drugo, primjerice ukras ili prazan arhitektonski hod koji odmara svojom nefunkcionalnom cezurom, više jednostavno nema mjesta .
Penezić i Rogina u svojoj su se zamisli oslonili na zamjedbu Reynera Banhama od gotovo prije pola stoljeća koji je zapazio da moderna kuća usljed komplicirane infrastrukture koja je u tolikoj mjeri ugrađena u stan, više i ne treba zidove ili stropove jer je ta infrastruktura fizički i funkcionalno preuzela zgradu koja sad može biti sačinjena od nje same. Maestralni primjeri arhitekture Rogersova Lloyd’sa u Londonu i Piano-Rogersova pariškog Pompidou Centera, izvedenih na principu ogoljavanja arhitektonskog plašta i isticanja infrastrukturnih elemenata u prvi plan, svakako su mogli poslužiti našem dvojcu za primjer da takva arhitektura funkcionira i u stvarnost, a ne samo kao teorijska mogućnost. No oni su radije posegnuli za simulacijom složenosti nove kuće, negoli im je izazovom bila mogućnost da se ona primijeni, odnosno izvede kao građevina rogersovskog tipa. Više im je stalo do ideje prostornog zatrpavanja, usložavanja elemenata, preplitanja i beskrajnog oplitanja cijevi, lampica, umivaonika, zahodskih školjki, tuševa, kuhinjskih elemenata, digitalnih vlakana i plazma ekrana, nego da od svega toga naprave ono što već postoji: „pametnu kuću” sa skrivenom ili otkrivenom infrastrukturom, svejedno.
15 minuta slave za naše arhitekte!?
Jedino što posjetitelja muči pred ovim radom jest iščitavanje autorske namjere. Naime, je li lakrdijaška, ludička pa i jeftina uporaba materijala i sklopova, primjer autoironije autora koji se podsmjehuju i vlastitu djelu, ili im je namjera da smrtno ozbiljno ispričaju priču o „izvrnutoj koži” današnje arhitekture/infrastrukture. Prva razina je svakako dosegnuta, dok bi druga bila potpuni promašaj upravo iz onog razloga koji opisuju neki od kvalificiranih posjetitelja Bijenala poput Idisa Turata.
U već spomenutom članku Turato ne vidi Penezića i Roginu kao „zaigrane dječake”, ne nazire humor, a još manje cinizam, nalazeći samo pretenciozne arhitekte zapletene u nesuvisle teorije koje nikako ne zaživljuju u njihovim instalacijama. Turato, naime, smatra da su Penezić i Rogina u apsolutnom raskoraku između velikih riječi i „jeftinog štanda” instalacije na kojemu prodaju svoje maglovite i uopćene teze o današnjoj arhitekturi. „Upotreba drvenih obojanih ploča, halogenih lampica, ukrasnih laminata, gumenih cjevčica, obojanih limenih kanala umivaonika i jeftinih plazmi ne mogu ostaviti drugačiji dojam do prosječne scenografije za dječju predstavu ili televizijsku emisiju u nedjeljno jutro”, mišljenja je Turato.
Nije se teško složiti s zamjedbom riječkog arhitekta glede pretjeranog uozbiljenja instalacije. Shvaćena kao tipično postmodernističko poigravanje smislom,  instalacija, međutim, nije ništa manje „neozbiljna” i neobvezujuća, pa ni manje inventivna, od bilo kojeg rada na izložbi kojega potpisuju proslavljeni svjetski arhitekti. Uostalom, u današnjoj umjetnosti upravo su mnoga djela utemeljena na raskoraku između visokoparne teorijske dimenzije i banalnosti vizualnog uobličenja koje neprestano zaziva tu istu teoriju u pomoć kako bi ispunila prazninu nastalu ogoljavanjem onoga što se još vidi.
Prelijevanje teorijskog konteksta preko plastičkog koncepta stvorilo je djela koja još samo uvjetno pripadaju likovnosti i nezamisliva su bez štaka (pobornici takvog pristupa bi rekli – sastavnog dijela rada) tumačenja, zapisa, jednom riječju – produžene ruke teorije. No, jedno je sigurno. Sviđala vam se ili ne instalacija Penezića i Rogine, nema sumnje da je naš dvojac (vidljivo iz podrške slavnih imena u popratnom katalogu) danas dio elitističkog main-streama, makar se Turatu činilo da je riječ o 15 minuta slave koliko u današnje vrijeme traje instant uspjeh mnogih zvijezda kratkoga sjaja.
Najveći zadarski screensaver u venecijanskom Arsenaleu
Što, međutim, reći za nastup u nacionalnom paviljonu kojega potpisuje selektor Branko Silađin, predstavljajući zadarske atrakcije arhitekta Nikole Bašića: Morske orgulje i Pozdrav Suncu. Jedno je različito od mnogih ovdje predstavljenih projekata: Bašićev rad je izveden i danas je dominanta zapadnog dijela zadarskog poluotoka. Većina bijenalnih rješenja ili nema takve ambicije ili nije u mogućnosti zaživjeti kao postvareni projekt. No krenimo od samog predstavljanja u Veneciji da bismo došli do rada in situ koji je zadarskoj javnosti i gostima Grada svakodnevica koju je nemoguće zanemariti.
U Arsenalu preko puta estonskog video uratka koji je slika u realnom vremenu događanja u Giardinima gdje Estonija izlaže veliku cijev naftovoda koja seže od njemačkog do ruskog paviljona, smjestila se je rekonstrukcija, neka vrsta sažetka dviju zadarskih instalacija. Na podu koji je navodno napravljen od bračkog kamena (mada se to u mraku baš i ne vidi, pa tu činjenicu nije potrebno posebno ni isticati) nalazi se uzorak fotonaponskih ćelija koji simulira zadarski dvadesetdvometarki krug ali ne u kružnoj već u kvadratičnoj formi. U tom se uzorku, kao i u Zadru, kompjutorski generiraju apstraktni oblici. Na suprotnim zidovima nalaze se krače filmske projekcije s lica mjesta, to jest s zadarskih instalacija, snimljene prošloga ljeta.
Od najavljene direktne internet veze sa Zadrom nema ništa (navodno je bila prezentirana samo na otvaranju paviljona). Emitiranje dvaju kratkih filmova i uzorak fotonaponske ploče (kao da ste s nečijeg krova skinuli dio foto-čelija), cijeli je sadržaj našeg predstavljanja u Arsenalima. Navikli na razne interaktivne sadržaje posjetitelji (promotrio vlastitim očima), ne uočavajući direktnu vezu ćelija i filmskih projekcija uporno dotiču iste očekujući da će njihova radnja proizvesti promjenu filma ili se na neki drugi način odraziti u prostoriji (nešto poput Coop Himmelb(l)auovog balona u kojemu se vaši otkucaji srca i tjelesni napon prenose u svjetlosne i zvukovne projekcije). Ništa od toga, tek filmska razglednica iz Zadra s artističkim pretenzijama, na momente vrlo patetičnim, i „niškoristi” fotonaponska ploča s kakvom se publika može susresti na svakome solarnom krovu.
Da ne govorimo o tome da se u filmskom predstavljanju Pozdrava Suncu često koristi tzv. ptičja perspektiva ili posebni široki kutovi, mikro i makro planovi, kako bi se stvar s najvećim zadarskim screen-saverom na otvorenom, učinila atraktivnijom. I već spominjani autor osvrta u Novom listu ustvrdit će da „paviljon i prezentacija samo pokazuju suvišnost pokušaja interpretacije i prijenosa dijela zadarske obale u Veneciju…” premda je njegovo mišljenje izrazito pozitivno o samim zadarskim instalacijama, dajući arhitektu Bašiću gotovo demijurške sposobnosti jer „promišlja arhitekturu javnog prostora tvoreći zvuk, boju, miris, svjetlo grada i javnog prostora u dodiru s morem”. Riječki arhitekt je možda u animaciji svih čula zaboravio spomenuti okus pa makar to bio i onaj gorčine koji osobno osjećam pred Bašićevim pretenzijama koje, ako već ne šuti iz raznih neprincipijelnih obzira, podržava i dio struke.
Carstvo čula na rubu pameti
U katalogu venecijanske izložbe, uz tekstualni dio opremljenom i filmskim DVD-om, jedan od laudatora, također arhitekt Leo Modrčin, Bašićev je projekt prvo opisao kao „jednostavan a tehnološki napredan”. S prvim se mogu složiti, ali u čemu je složenost fotonaponskih ćelija i obične kompjutorske animacije koja vrti svoju programsku matricu na način svakog i najjednostavnijeg niskorezolucijskog screen-savera. No to još nije sve, jer isti autor smatra da je Bašićev projekt „najhrvatskiji” u smislu prekida sa stranputicama tranzicijske arhitekture „s kulturom kapitalizma na konceptualnoj razini, i okreće se biti, univerzalnom i bezvremenskom.” Ili drugim rječima, Bašić je paradoksalno borac protiv kapitalizma njegovim sredstvima – tehnologijom poniklom u tom istom sustavu, kojemu lampice na površini Pozdrava suncu, umješnošću ravnoj Tesli, na čuđenje kolege arhitekta, gle čuda – svijetle. No naš laudator ide još dalje i tvrdi da je s ovim Bašićevim projektom završena tranzicija domaće arhitekture.
Nakon što je tranziciju(?) otpratio na groblje, veli Modrčin, „Bašić je u Zadru stvorio apstraktni prostor idealizma”, savršeni stroj, pertpetuum mobile, i iskoračio u nepoznato gdje se pojavljuje „čista arhitektura, zapravo carstvo čula, na rubu pameti i bez zgrada.” Gdje je rub pameti to valjda zna samo arhitekt Modrčin, a ako je za njega carstvo čula nastupilo kada je kroz cijevi prostrujalo more, a fotoćelije zamijenile Sunce, onda je taj rub već prijeđen u nepovratnom smjeru. Ili kako bi u istom katalogu na istim valnim dužinama metaforički poentirala Željka Čorak: „To neobično djelo arhitekte Nikole Bašića moglo bi se smatrati najvećim prevodilačkim pothvatom: prevođenjem s nemuštog na ljudski jezik”.
Naravno, ako uvažena kolegica Čorak nema ništa protiv, može se zapitati što je to na zadarskoj rivi do sada bilo nemušto da joj je zatrebao prevoditelj na „ljudski jezik” ugođenih cijevi i solarnih lampica pogonjenih kompjutorom. Čitajući slične pohvale zadarskim instalacijama ponekad mi se učini da slavitelji i nisu bili na licu mjesta, nego su svoje spoznaje o njima dobili efektnim slikovnim i tonskim zapisima. Jer da jesu, onda bi vjerojatno zamijetili neopisivu gužvu audio-vizualnih dojmova na malo mjesta: naguravanje između tonova orgulja, čunjastih i niskopodnih svjetala, sunca i planeta, drveno-kamenih sjedala koja simuliraju klavijaturu, elevaciju i uzdignuća na povišenom dijelu stepenastog kamenog ruba, spiralnih šetnica s grubim kamenim popločenjem (vizualno atraktivnim ali mučnim za hodanje). U Veneciji se sva ta zadarska in situ kakofonija ne vidi, a s druge strane čisto sumnjam da će posjetitelje impresionirati u biti zastarjela tehnologija Bašićevih instalacija, u vremenu koje je tehnološki daleko odmaklo.
Između Penezića i Rogine i Bašića, ako sam već prisiljen birati, radije bih se opredijelio za prvi dvojac jer je on barem u dosluhu s vremenom, ugrabivši pritom, kako bi ironično rekao arhitekt Turato, svojih 15 minuta slave, a ne za tehnološko kameno doba iz kojeg nam se promašenom venecijanskom instalacijom obraća autor Pozdrava suncu i Morskih orgulja.

MUZEJ STAKLA: ANEKS, BUNKER ILI NOVI BEDEM

Hrvatski izbornik ovogodišnje 11. Međunarodne izložbe arhitekture u Veneciji zagrebački arhitekt Branko Silađin vinovnikom je i jedne od najnovijih kontroverzi vezanih za obnovu zadarske baštine u kojoj kubični aneks palače Cosmacendi, budućeg Muzeja stakla, strši prije kao prostorna devastacija nego kao funkcionalno-estetska interpolacija kakvih, na spoju starog i novog, u svijetu ima napretek. Događa se često da pojedine interpolacije u baštinske sklopove imaju agresivan i polemički odnos prema zatečenoj strukturi na koju se naslanjaju. Česti su i slučajevi tzv. mrtvih uglova ili kontrasta starog i novog na spojevima koji nisu zaživjeli. No, Silađinov aneks nema nijedne olakotne okolnosti koja bi ga preporučila kao uspješnu dogradnju: bilo polemičnu, bilo prilježnu (harmonizacijsku) u odnosu na zgradu kojoj je dodan. Promotren sa nasuprotne obale aneks zbog svog uzdignutog položaja na bedemima izgleda još viši od stvarnih dimenzija, pa upotpunosti zakriva palaču. Ono što je vidljivo monolitni je kubus, razveden samo u prizemlju gdje staklena površina služi restoranu, pa se stječe dojam kako ni nje ne bi bilo da na tom mjestu nije predviđen ugostiteljski objekt (da se malo gorko našalimo: možda je i aneks osmišljen kako bi poslužio u ugostiteljske a ne muzejske svrhe). Bočna strana muzeja odjednom drastično mijenja vizuru. Umjesto masivne kocke sada imamo pogled na prave gabarite aneksa koji djeluje kao oniža nalijepljena kocka bez ikakve prožetosti s palačom, nešto poput skele koja će, kada imaginarni radovi restauracije završe, biti uklonjena. Silađinov aneks, s koje god ga strane gledali, kolosalni je promašaj, zapravo prostorna devastacija nastala iz odsustva svake arhitektove uživljenosti u komunikaciju s prostorom i palačom. No reći će zlobnici: zakrpa je našla krpu, aneks se idealno nadogradio na fikciju o muzeju koji stane u nekoliko vitrina, a ne u „trokatnu palaču i k tome još s betonskim dodatkom”, kako ironično komentira akademik Ivo Petricioli.

BAŠIĆ NEZADOVOLJAN PRIRODOM

Kada se promotri Bašićev odnos prema prirodi: Sunce, planete, šum mora, može se zaključiti da je projektant zadarskih instalacija zapravo nezadovoljan prirodom i njezinim efektima i da misli kako ih treba ojačati njihovim elektroničkim simulacijama, cijevima, svjetlima, krugovima. Stoga su Bašićevi projekti zapravo konkurentski prirodi koja tobož ne pruža dovoljno atrakcija, nije dovoljno izražajna i ne može zaokupiti infantilnu i kičersku publiku koja teži za simulacijama, pojačanjima dojmova i pretvaranju prostora svakodnevnog bivanja u umjetni zabavni park. Zato su i Morske orgulje i Pozdrav Suncu djela koja se natječu s prirodom, tobož joj se klanjajući artificijelnim pojačavanjem njezine nedostatne izražajnosti. S te se strane Bašićev zadarski projekt može sagledati kao kopija prirodnih fenomena, korištenje prirode (planeti zvukovi, morske struje, svjetlost) kao pukog predloška za nešto što ona nije, a predstavlja se da jest: Bašićeva pretenciozna, a u svojoj dosjetljivosti sasvim infantilna, priča o tome što je nama priroda danas. U Bašićevoj verziji ta nam je priroda potrebna da bi je propuštali kroz cijevi, akumulirali u foto-ćelije i izvodili svjetlosne akrobacije. Jednom riječju priroda kao klaun u predstavi arhitekata koji i nisu više od upravitelja cirkusa na otvorenom.