OBLJETNICA OBRANE GRADA Borbe za Murvicu

Od 27. rujna počinju borbe za Murvicu koju brane dijelovi 1. i 2. satnije 5. bojne 112. brigade,vod temeljne policije, mještami Murvice i Briševa te Međimursko-dalmatinski vod iz Čakovca koji je prethodno sudjelovao u borbama u zaleđu Šibenika osiguravajući putni pravac Benkovac – Zaton. Ovaj vod sa zadarskim braniteljima, nakon borbi za Murvicu i Briševo, sudjeluje u obrani grada u mjestu Bokanjac. Naši Međimurci uvelike su se iskazali svojom hrabrošću i odlučnošću, pa je u borbama za obranu Zadra ranjen zapovjednik voda Ivica Kruneš te njegovih 7 suboraca. Borbe se nastavljaju svakodnevno do kasnih večernjih sati sve do 4. listopada 1991.godine. Toga dana do 12 sati traje jak topnički napad sa svih položaja neprijatelja (Debelog Brda, Kule Atlagića, Biljana, Smokovića, Aerobaze Zemunik). Oko 14 sati iz smjera Smokovića neprijatelj se probija sa 5-6 tenkova i pješaštvom koji izlaze na raskrižje Jadranske magistrale u Murvici, zatim se razdvajaju na dvije skupine i opkoljavaju branitelje. U izvlačenju prema Briševu i Bokanjcu branitelji 1. i 2. satnije 5. bojne 112. brigade uništavaju jedan tenk. Nažalost, u tim borbama ranjeno je desetak hrvatskih branitelja. Tijekom proteklih osam dana uzastopnih i neprestanih borbi, hrabri branitelji na pravcu obrane Murvica – Briševo – Mazije nanijeli su neprijatelju velike gubitke u ljudstvu i tehnici, čime su bitno narušili njegovu napadnu moć pred završnim borbama za grad Zadar. O kakvim borbama se radilo govori i razgovor neprijateljskih oficira uhvaćen na radio uređaju RUP-12. Poručnik Petković pita kapetana: – Što ne beži, te on traži odobrenje da beži jer se ispred njega nalazi 2.000 ustaša. U stvarnosti radilo se tek o nekoliko desetaka branitelja Murvice. Neprijatelj je ipak potisnuvši naše snage na Murvici 4. listopada izbio na raskrižje puteva Zadar – Ninski Stanovi u predjelu Mazije. Time je grad Zadar došao u potpuno okruženje jer je uplovljavanjem brodova JRM u Zadarski kanal uspostavio cjelokupnu kopneno-pomorsku blokadu grada. Istog dana, neprijatelj je dijelom snaga jačine jedne pješačke satnije ojačanih vodom tenkova u svom nastupu uspio izbiti u zaselak Pucari u Crnome. Daljnje nastupanje neprijatelja branitelji Crnog zaustavljaju na postavljenim barikadama na izlasku iz zaseoka Pucari. Ove su barikade branitelji ojačali PP minama i plinskim bocama, pa su za taj dan zaustavili daljnji prodor neprijateljskih tenkova.
 

Žestoki napadi i glasine

Dana 05.10.1991. neprijatelj započinje opći neposredni napad na branitelje grada Zadra sa polazne osnovice Babindub – Smoković – Murvica – Briševo. Glavnim snagama nadire na pravcu Babindub – Dračevac – Ploče i to jednom pješačkom bojnom ojačanom niškim specijalcima uz potporu tenkova i oklopnih transportera, te potporu topništva sa Debelog Brda, Biljana i Zemunika Gornjeg. Početak napada sinkroniziran je sa naletom zrakoplova MIG-21 koji na položaje branitelja baca zapaljive napalm-bombe, inače zabranjene po međunarodnom ratnom pravu. Napad predvode tenkovi koji u svom nastupanju ruše kuću po kuću na svim pravcima napada. Topničku vatru i djelovanje tenkova koordinira neprijateljski oficir kodnog imena "Mesing". Pod žestinom neprijateljskog napada, sredinom dana, izvlači se satnija branitelja Crnoga na položaje na Bilom Brigu. Ovo izvlačenje snaga iz Crnoga bitno remeti dotadašnji sustav obrane branitelja. Treća bojna 4. gardijske brigade sa mladim zapovjednikom Slavenom Zdilarom, koja je do tog trenutka trpila nesmiljenu tenkovsku i topničku vatru, ali bez pomaka na crti obrane, premjestila se na pričuvni položaj na liniji Bili Brig – Bokanjac. Ovo je učinjeno nakon potiskivanja naših snaga iz Crnoga čime je desni bok ove bojne ostao otkriven i bio izložen napadu neprijateljske oklopne grupacije s mogućnošću direktnog prodora iz Crnog na Bili Brig i dalje prema centru grada. Gotovo istovremeno, najvjerojatnije zbog lažne glasine, položaj na Dračevcu napustila je 2. satnija 1. bojne 4. grb i izvukla se prema Ploči. Nakon toga protivnik je ušao do Kule Dračevac te se sa 3 tenka probio nadomak crkve i 3 tenka do groblja. Prvi se pokušao probiti prema igralištu u neposrednoj blizini crkve odakle puca pogled na Zadar. Tom prilikom je pripadnik 4. gbr. Željko Vujić sa 3 preostala projektila iz RRB-a "Osa" uništio jedan tenk, a jedan oštetio. To je bilo dovoljno da kod neprijatelja nastane panika, a kod branitelja erupcija oduševljenja i samopouzdanja
 

Zaustavljen prodor neprijatelja

Nakon toga, odlučnom akcijom zapovjednika 1. bojne 4. gbr. Milana Perkovića, koji je pregrupiravši snage preostalih branitelja Dračevca i Ploče, te dijela boraca 2. satnije 1. bojne 4. gardijske brigade, pokrenuo protunapad kojim su vraćeni početni položaji i ponovno uspostavljena obrana na ranije utvrđenoj crti. Dračevac je bio obranjen, a neprijatelj je bio primoran povući se na polazne položaje, na Križ i Babindub. Slušajući neprijateljske veze krajem dana moglo se čuti kako se zbog velikih gubitaka odustaje od daljnjeg napada na ovom pravcu, jer da "Ploče i Dračevac brane tisuće fanatičnih ustaša".
Odlučujućeg dana za obranu Zadra, 6. listopada 1991. godine, neprijatelj je od ranih jutarnjih sati počeo klasičan napad. Najprije je otpočeo žestoku topničku pripremu uz potporu zrakoplovstva i vatrenih udara raketnih topovnjača sa mora. Kad nisu uspjeli proboj preko Dračevca i Ploče naprijatelj glavninu snaga usmjerava prema Bokanjcu. Neprijateljski zrakoplovi neprekidno raketiraju položaje branitelja, ali i sve prilaze gradu, kako bi spriječili eventualno pristizanje pomoći braniteljima Zadra. Toga dana neprijateljsko zrakoplovstvo raketira i Virski most i luku Žigljen na otoku Pagu, pokušavajući uništiti naše tenkove na putu iz Paga u Ražanac.
Napadi protivničkog oklopništva i pješaštva odvijaju se u valovima tijekom cijelog dana. Usprkos brojnim poginulima i ranjenima, branitelji odolijevaju. U poslijepodnevnim satima snage neprijatelja iz vojarne Šepurine probile su postavljene barikade i počele se izvlačiti prema Kožinu i Blatskom Gaju. U izvlačenju neprijateljska izvidnica u oklopnom transporteru naišla je na minu pri čemu je poginuo zapovjednik izvidnice. Ipak, cijela kolona sa lansirnim sistemima PZO probila se preko Blatskog Gaja i Milića stana prema Aerobazi Zemunik. Naizmjeničnim napadom neprijatelj se sa svojim tenkovima i oklopnim transporterima sasvim približio braniteljima, te se počeo utvrđivati na Mrkića stanu, Čubrijanu i Musapstanu. Ponegdje, kao na Bilom Brigu, položaji su bili međusobno udaljeni tek 100-tinjak metara. Ipak, višednevne borbe i gubitci koje su branitelji nanijeli neprijatelju od Poličnika, Murvice, Zemunika Donjeg, Škabrnje i Nadina, pa sve do Zadra, slomili su napadnu moć agresorske vojske i ozbiljno ugrozili moral vojnika i "komandi" JNA. U kasno poslijepodne, zapovjedništvo 4. i 112. brigade počelo je zaprimati podatke od svoje prislušne službe. Isti su govorili o velikom broju mrtvih i ranjenih u neprijateljskim redovima, o velikom broju uništene ili oštećene borbene tehnike, te o njihovu narušenu sustavu zapovijedanja.
 

Povlačenje neprijatelja

Konačno se čula i zapovijed o povlačenju neprijatelja i obustavi napada. To je ujedno u postrojbama i zapovjedništvima naših brigada dočekano sa ogromnim oduševljenjem. To je značilo kako je Zadar obranjen i da su branitelji ostvarili veliku pobjedu zajedno sa građanima Zadra. Neprijatelj nije uspio ostvariti svoj cilj, zauzeti Zadar, i nije se spojio sa svojim snagama u vojarnama po gradu. Na prilazima Zadru, oko Zadra i u Zadru u borbama sa hrvatskim braniteljima, slomljena mu je napadna moć i jednostavno nije više imao snage za ostvarenje svojih ciljeva. PORAZ I ODLAZAK AGRESORSKE VOJSKE Nakon višednevnih, iscrpljujućih borbi i potpune opsade Zadra kod branitelja su zalihe streljiva svedene na minimum. Bili smo svjesni činjenice da je i neprijatelj iscrpljen i da su objavili prekid daljnjeg napada na Zadar. Zato zapovjednici 112. i 4. brigade Marko Čulina i Ivo Jelić odlaze kod predsjednika Skupštine općine Zadar Ive Livljanića i predsjednika Izvršnog vijeća Šime Prtenjače i predlažu im da je sada pravi trenutak da pristanemo na primirje i početak pregovora s komandom JNA, što je ona do tada u više navrata tražila jer je trpila velike gubitke u pokušaju slamanja obrane hrvatskih branitelja na prilazima gradu Zadru. Slijedećeg dana 07.10.1991. godine otpočeli su pregovori predstavnika civilne vlasti i naših oružanih snaga sa predstavnicima zadarskog garnizona i 9. kninskog korpusa na Aerobazi u Zemuniku. Pregovori su rezultirali potpisivanjem sporazuma o prekidu vatre, razmjeni zarobljenih i poginulih na obje strane i definitivnom odlasku JNA iz Zadra. Zadar je dakle obranjen i oslobođen 6. listopada 1991. godine što se danas i službeno obilježava kao Dan obrane grada Zadra.

Pregovori s JNA

Svi ratovi koji su vođeni uglavnom su završavali pregovorima među zaraćenim stranama. Naš Domovinski rat posebno je bio obilježen pregovorima između predstavnika bivše JNA i zapovjednog kadra ZNG-a kako na državnoj razini, tako i na razini zapovjedništava brigada i zbornih područja. U Zadru su pregovori vođeni u hotelu "Kolovare". Bili su učestali ovisno o situacijama na terenu. Od predstavnika JNA pregovorima su nazočili zapovjednik zadarskog garnizona pukovnik Trpko Zdravkovski i pukovnik Momčilo Perišić, zapovjednik Artiljerijskog školskog centra u vojarni Marka Oreškovića. Sa strane ZNG-a pregovorima su prisustvovali zapovjednik 112. brigade Marko Čulina i zapovjednik 4. gardijske brigade Ivo Jelić, a po potrebi i ljudi iz civilne vlasti, ako je bila u pitanju obustava dostave struje i vode. Bez obzira što govorimo sličnim, nama i njima razumljivim jezikom, na pregovorima smo imali prevoditelje, najčešće profesoricu Sonju Valčić, radi europskih promatrača, jer su pregovori vođeni pod njihovim pokroviteljstvom. Pregovori su bili posebno intenzivni tijekom rujna i listopada, jer su i borbena djelovanja u Zadru i njegovom zaleđu bila najintenzivnija u to vrijeme. Svaka strana je mogla tražiti sastanak preko europskih promatrača, ali u to vrijeme uglavnom je pregovore tražila JNA i to redovito ako bi na frontu imali težu situaciju. Redovito su isticali "kako su oni za mir i očuvanje Jugoslavije", iako su već više od godinu dana postojale novostvorene države s rukovodstvima izabranim na demokratskim izborima 1990. godine. Ako smo mi zahtijevali rješenje nekog problema izvan Zadra, bilo da je riječ o prekidu struje, vode ili posjetu nekom od sela koja su bila privremeno okupirana (Polača, Islam Latinski, Lišane Ostrovičke, Kruševo…) odgovarali bi da oni nisu nadležni, već 9. kninski korpus, kao da se radilo o drugoj vojsci kojoj oni ne pripadaju. Oni su nadležni samo za svoje vojarne u Zadru, koje smo mi držali u blokadi, a što se toga tiče mi nismo imali potrebe s njima posebno pregovarati. No, u pregovorima s njihova izraza lica iščitavali smo situaciju na terenu za koju oni nisu "nadležni". Od sredine rujna do sredine listopada, odnosno do potpisa Sporazuma o konačnom odlasku JNA iz Zadra (Sporazum potpisan 9. listopada), pregovori su bili gotovo svakodnevno.
 

S Debelog brda razarali Zadar

Vojarne su bile u blokadi, nisu imali komunikaciju izvan vojarni, bila im je uskraćena redovita opskrba, a situacija im je bila posebno otežana, jer su u vojarnama bili i članovi njihovih obitelji, supruge i djeca. Od 14. rujna do 21. rujna osvojili smo nekoliko vojarni u Zadru: "Crvene kuće", "Turske kuće", Tehnička radionica, Dom zrakoplovstva, Dom JNA, hotel "Iž", Autocentar na Mocirama, Radarska postaja Grpaščak.. Nakon osvajanja pojedine vojarne slijedili bi pregovori u hotelu "Kolovare". Momčilo Perišić je na početku pregovora postavljao ultimatum kako nam daje sat vremena da mu vratimo vozila, minobacače, naoružanje koje smo osvojili u vojarnama na što bi mi uzvratili podsmijehom "kako nam on nije nadležan" i da osvojeno više nije njegovo. Posebno ističemo da smo vrlo humano i ljudski postupali sa zarobljenim vojnicima i oficirima, nitko od njih u našim akcijama nije bio ni ozlijeđen. Svima njima smo omogućili da dobiju civilnu odjeću i uz pratnju Crvenog križa odu svojim obiteljima. Nakon osvajanja vojarne "Turske kuće" u kojoj je bilo uskladišteno naoružanje Teritorijalne obrane Zadra i Biograda, 21. rujna 1991., bilo je zarobljeno 33 vojnika, jedan oficir i jedan podoficir. Europski promatrači obavili su razgovor sa svima zarobljenima ponudivši im mogućnost povratka u JNA i mogućnost odlaska svojim kućama. Svi su odlučili otići svojim kućama, a među vojnicima je bilo 11 vojnika srpske nacionalnosti. Kada su nam promatrači priopćili odluku vojnika o odlasku svojim kućama pitali smo Momčila Perišića: "Tko će vam voziti vozila ako vam ih vratimo? Tko će pucati iz minobacača?", "Pa vidiš da ni Srbi ne žele u takvu JNA!". Nakon ove spoznaje Perišić nije više postavljao zahtjeve, već se mirio sa situacijom koja je rezultat borbenih djelovanja. Za vrijeme pregovora nakon obrane grada Zadra, 6. listopada, i potpisanog primirja, te Sporazuma o odlasku JNA iz Zadra, koji je potpisan 9. listopada, državni vrh i načelnik GS OS RH general Anton Tus izrazili su nezadovoljstvo potpisanim Sporazumom, jer dopuštamo da JNA napusti zadarske vojarne s opremom i naoružanjem. Mi smo ih uvjeravali da je JNA opremu i najveći dio naoružanja iz vojarni izvukla davno prije, još u proljeće te ga rasporedila na Debelo Brdo i u zaleđu Zadra i njime u proteklom razdoblju razarala Zadar.

Dr. Davorin Rudolf, ministar Vlade RH, 21. studenoga 1991. godine u Žitniću potpisuje Sporazum s komandantom 9. kninskog korpusa generalom Vladimirom Vukovićem, i zamjenikom komandanta Jugoslavenske ratne mornarice generalom Nikolom Mladenićem o iseljenju JNA iz garnizona u Šibeniku, Splitu, Divuljama i Pločama s kompletnim naoružanjem i vojnom opremom bez ometanja oružanih snaga RH. Znači, isto ono što smo mi, uz prijekore državnog vrha, uradili mjesec dana prije.
 

Kava iz bočice

Tijekom pregovora Ivo Jelić često je pio kavu iz svoje tamne bočice u kojoj su prije bile tablete, što je uzrujavalo neprijateljsku stranu i europske promatrače, jer nisu znali koji je sadržaj tamne bočice.
Odlaskom JNA iz vojarni i stanova u Zadru krajem listopada 1991. godine okončani su pregovori s JNA koje su za ZNG vodili Marko Čulina, zapovjednik 112. brigade i Ivo Jelić, zapovjednik 4. gardijske brigade. Kasniji pregovori s JNA i zloglasnim Ratkom Mladićem, tada zapovjednikom 9. Kninskog korpusa, vođeni su uglavnom u Žitniću i Pakovom selu.