»SVJETIONIK« Zanimljive i pikantne priče s Mediterana

Slika korisnika mkvanja
Osvrt na prvu zbirku priča Zadranina Jere
U »Svjetioniku«, priči, koja je uz priču »Banka«, najduža, najslojevitija i možda najbolja u zbirci, pratimo sudbinu i zgode nekoliko generacija Sefarda koji su, prognani iz Španjolske još davne 1492., stigli u daleko, sigurno pribježište – Dubrovnik
Zvonko KUCELIN
Jere Bilan

I ovoga ljeta (2019.) - oni koji vole pisanu riječ i čitaju je radije u papirnatom izdanju nego s elektronskih zaslona – zasigurno su iskoristili ljetne praznike da za svoj gušt pročitaju po koju dobru knjigu. I vaš autor pročitao je nekoliko sjajnih naslova, koji su - unatoč globalnom zatopljenju koje se već popelo do gornje granice izdrživosti - istom za spasonosne ljetne cezure stigle na red za čitanje. Među inima i knjigu pripovijedaka jednog zadarskog pisca.
Jere Bilan, diplomirani inženjer strojarskih konstrukcija (diplomirao na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu), profesor brodostrojarske skupine predmeta na Pomorskoj školi u Zadru, nedavno nas je počastio svojim proznim prvijencem. U Zadru mu je, 2018., iz tiska izišao »Svjetionik«, zbirka od 15 kratkih priča. Kako sam kaže, pisati je počeo iz neke unutarnje potrebe, a javila se i znatiželja može li svojim crticama i kratkim prozama zaintrigirati šire čitateljstvo. Kad se, brojnim čtateljskim »lajkovima«, uvjerio da može, odvažio se na tiskanje svojih proznih uradaka.
»Svjetionik« je tiskan u vlastitoj nakladi, a ilustracije u knjizi i naslovnicu oblikovao je renomirani akademski slikar i grafičar Antun Boris Švaljek, dok je pogovor zbirci napisao poznati zadarski publicist Drago Marić.
Svoja maritimna i brojna druga znanja autor svrsishodno rabi kao uvod u svaku priču. Taj, nazovimo ga »tehničko-sveznadarski« dio, izravno je povezan s radnjom u svakoj priči koja slijedi, zanimljiv je i poučan.

Neke od toponima izmislio autor

Kao pomorac, čovjek s otoka i u širem smislu Mediteranac, Jere Bilan većinu svojih priča situira uz more, a teme, likovi i zgode koji nastanjuju maritimni predio »kolijevke civilizacije«, odvijaju se mahom na škrtom insularnom krajoliku, bilo da se radi o našim, jadranskim otocima (neke od toponima autor ja sam izmislio) ili pak na širem području Mediterana (Italija, Grčka, Francuska itd.).
Kod Bilana, opisi su precizni, iskazani kratkim, »trezvenim« rečenicama bez poetskih uzleta, ali preciznom i učinkovitom verbalnom municijom. Nema tu suvišnog filozofiranja ili nekog dubinskog ulaska u psihologiju likova. Nakon uvodnih riječi, pisac čitatelja vodi drito u priču i bez zadrške brodi prema njezinom kraju. Psihologiju (neizravno) iščitavamo upravo kroz dinamiku priče i kratke, precizne rečenice kojima se opisuju pojedine zgode i likovi. Feedback, koji u većini proza djeluje na čitatelja na razini nesvjesnog. Osim svega, pisac svoje narative gradi i uz pomoć iznimne maštovitosti, pa se priče nerijetko doimaju začudnim, gotovo bajkovitim.
Upravo tako konstruirane - mjestimice stilski ponešto »nepopeglane« - priče Jere Bilana grosso modo nalikuju na kazivanje kakvog usmenog pripovjedača. Nerijetko s golicavim erotskim detaljima, koje su sočan začin, dopunski afrodizijak svekolikom životu, prikazujući protagoniste kao bića od krvi i mesa (»Svjetionik«, »Banka« itd). Katkad sa završetcima koji sadrže jednu od najefektnijih sastojnica kratke priče - tzv. »motiv sokola« (»Slikar«, »Lička mećava«, »Gospodin Soo«; posljednja figurira kao krimi priča vezana uz internetsku trgovinu).
U svakoj od štorija u stanovitom se trenu pojavi »točka preokreta«. Taj zaokret, šijavanje, učinkovita je ješka za čitatelja koji tako pogonjen štivo čita glatko do kraja.
Osvrnut ću se kratko na neke od priča u zbirci. Već od prve priče »Konop«, u kojoj glavni lik, podrijetlom s malog otočića Brižca u zadarskom arhipelagu, Ante Filipi, zvan Repić, iznimno vješt meštar u pravljenju i krpanju ribarskih mreža, čovjek od malo riječi, gotovo »muto«, posjeduje iznimno rijetku vrlinu pozornog slušatelja, ali i dobrog savjetnika. No, on svoju savjetodavnu misiju ne ostvaruje verbalnom, već putnicima namjernicima koji mu dolaze da ih sasluša i svjetuje, sugerira šutke, »signalnom« komunikacijom, manipulirajući konopom ili kretnjama glavom. Ovu priču možemo iščitati i kao metaforu o ubrzanom, socijalno-ekološki devastiranom i kakofoničnom svijetu današnjice, u kojem nedostaje smirenosti i usredotočenja, a onečišćenje bukom mogu suzbiti samo još rijetke oaze tišine koje duši vraćaju osovljenost i vjeru u neki smisao.

Priča s povijesno fundiranim natuknicama

U »Svjetioniku«, priči, koja je uz priču »Banka«, najduža, najslojevitija i možda najbolja u zbirci, pratimo sudbinu i zgode nekoliko generacija Sefarda koji su, prognani iz Španjolske još davne 1492., stigli u daleko, sigurno pribježište – Dubrovnik. Priča je to s povijesno fundiranim natuknicama, izdašna neobičnim zgodama, simbolikom i metaforikom, s karakterističnim detaljima tipično mediteranskog življenja i običaja. Primjerice, kad Rahela, koja od svog djeda Menahema preuzima svjetionik na otočiću Grebeniku kraj Dubrovnika, za vrijeme maglovita vremena, zvučnim signalom upozorava na opasnost od moguće havarije zbog nasukavanja na Grebenik, ribari, umjesto da u širokom luku zaobiđu i klone se dolaska na svjetionički hrid, svoje brodice upravljaju baš tamo, hrleći svjetioniku. Premda autor niti jednom natuknicom ne skicira tjelesni opis (draži) Rahele, bjelodano je - koja to sila upravlja ribarima i mornarima da, unatoč opasnosti, pristaju i sidre upravo na lanternu. Kad je taj fenomen uzeo maha, s dubrovačkim ribarima na more otiskuju se i njihove žene. Tipičan sočni mediteranski detalj žudnje i ljubomore, bitka da se stvari stave pod kontrolu i »zadrži« svoj čovjek. Ta ženska ljubomora (vazda i svagdje ista) nalikuje na neke prizore iz filmu »Malèna«, kad istoimena protagonistica, mlada žena čiji je muž na fronti, (glumi je zanosna Monica Belluci u sjajnom uratku Giuseppea Tornatorea), pronosi svoju ljepotu gradom krcatom uzavrele svjetine. U »Svjetioniku« ovo je nevelik, sporedan, ali slatko-životni detalj! I, dakako, nije jedini u zbirci.
U pripovijetci »Sat« događa se čudo: velika starinska ura s njihalom, koja se navija pomoću utega, neobjašnjivo zaustavi svoj rad na nekoliko sati (cijeli dan) svaki put prigodom nekog radosnog događaja. Metafora je to o prolaznosti ljudskog života, života koji zastane na jedan tren upravo onda kad se u obiteljskoj mikrozajednici dogodi neki veseo, neponovljiv događaj (rođenje, vjenčanje), događaj koji simbolizira »produžetak« vlastitog nam trajanja.
U priči »Dva ribara«, dvojica grčkih otočkih mladića, vrsnih ribolovaca povezanih snažnim prijateljstvom – na kraju, ipak raskidaju svoju povezanost, a razdvojit ih je uspjela ona ljudska djelatnost koja je oduvijek okarakterizirana kao »velika kurva« – politika.
»Ribarnica u Taormini«, govori o stasitoj Sicilijanki Francesci, djevojci »bujnih grudi, širokih bokova i uspravnog hoda«. Ona se uspješno bavi konzerviranjem srdela i njihovom prodajom. Kraj priče, uz bokačovsku pikanteriju, duhovit je i pokazuje dvije bitne karakterne crte glavne junakinje: upornost i strpljivost.

Priča o pomorcu Paški

»Razlomak« kazuje o mladoj Esmeraldi, koja je kći nesretne Evite, a ima tu karakternu crtu da sve što započne napravi samo dopola. Dalje od toga ni makac. Ovo njezino, rekli bismo, non-finito načelo - makar u opreci s Francescom iz prethodne priče - ukazuje na »defekt« u naravi junakinje, spletom okolnosti na kraju ipak završi hepiendom.
U »Banci« nailazimo na Paška, pomorca, brodskog strojara, koji prijateljima priča kako je cijeli svoj život novac ulagao u banku lascivnog naziva »runjava banka«, što u njegovu društvu izaziva salve smijeha. Živi u Burincu, malom mjestu na obali podno Velebita, koje je s vremena na vrijeme izloženo žestokim naletima bure. Neoženjen je, narcisoidan, voli žene. U Marseillu se zaljubi u prostitutku Celine kojoj povremeno, za razne potrebe, posuđuje novac, odvajajući za to nemali dio svoje plaće. Ljubav s lijepom i tajanstvenom Celine za svakog njegova boravka u Marseillu, plovidba po moru na tankeru, periodične posudbe novaca svojoj dragoj - i život tako teče godinama sve dok Paško ne zbroji dva i dva i opravdano posumnja kako njegova Celine vjerojatno hini svoju ljubav prema njemu, a zapravo ga materijalno iskorištava. Tu ću stati, a čitatelj neka sazna što se sve događa u ovoj dinamičnoj priči i tko je tu gubitnik, a tko, na kraju, dobitnik.
Kratka duhovita priča »Kromosomi« tipična je bodulska štorija s naglaskom na redikuloznost dvojice mladih otočka ribara, a znanstveno-fantastična priča »Rigel« govori o tome kako su nastali Zemljani.
Čitajući Bilanove priče čovjek ima osjećaj kao da je hrupio u čudesan, mjestimice bajkovit svijet. Proze Jere Bilana u stanovitom smislu imaju - rekao bi poznati komiški pjesnik i profesor Joško Božanić – nešto od arome viških »facendi«, usmenih priča koje su se na našem pučinskom otoku, s koljena na koljeno, prenosile pučkom predajom. Njihova temeljna odlika jest imaginacija, vrckavost, domišljatost, lagana poruga pomiješana s ironijom, humornost, pučka, zarazna boccacciovska erotika i lascivnost, redikuloznost itd.
Sve te njegove Rahele, Lee, Francesce, Evite, Kate, Esmeralde, Mare, Celine, Mirne, Isabelle, Lucije itd., kao i svi njegovi muški likovi Paško, Marinko, Frane, Bruno, Branko, svi ti Bunjini, Repići, Spirosi i Nikosi, Alcedi, predstavljaju zanimljivu i živopisnu galeriju likova u kolopletu životnih okolnosti, koja promiče pred očima čitatelja kao u kakvom vedrom, dopadljivom, uvrnutom vitalno-fantazmagoričnim kaleidoskopu. I sve to na iskonskom Mediteranu oplaknutom mirisom mora i soli, darovanom obiljem sunca.
Zaključno možemo reći da smo u Jeri Bilanu, njegovom prvom zbirkom priča, dobili zanimljivog i vitalnog pripovjedača. Pripovjedača koji nas je svojim pričama zaintrigirao i zabavio ispisujući njima zapravo svojvrsnu himnu životu. (Mirko Jamnicki DOJMI)

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno