Iz radionica za filcanje vune izlaze skupocjeni predmeti

Vuna se nakon češljanja ne prede u nit, već se moči vodom i sapunom, a zatim gnječi i valja. Zahvaljujući građi vunene niti, koja je prekrivena krljuštima sličnoj ribljoj, vlakna se u postupku sve čvršće međusobno isprepliću, zapinju i upliću. Na kraju dobivamo gust i neraskidiv materijal, filc, objašnjava Marija Vrsaljko
KUD Branimir iz Benkovca i Zavičajna udruga Hraštević iz Raštevića održali su dobro posjećenu radionicu filcanja vune. Riječ je o staroj tehnici prerade ovčje vune koja postaje veliki svjetski trend. Žene koje prate modu, žele imati barem jedan komad odjeće od filcane vune: torbu, maramu, kapu ili nešto drugo.
Hraštević
– Filcanje je tehnika prerade vune koja se temelji na svojstvu vlakana da se uslijed mehaničkog i toplinskog djelovanja, a uz pomoć sapuna, međusobno upletu u čvrstu strukturu, govori Ksenija Čirjak, voditeljica u KUD-u Branimir, dodajući kako finoća filcanog materijala ovisi o vrsti ovaca, odnosno kvaliteti ekološke vune.
Susretljivošću don Martina Jadreška radionica je održana u župnoj kući župe Sv. Jurja Raštević koja je u Domovinskom ratu oštećena, a sada temeljito obnovljena. Prostor je to koji Zavičajna udruga Hraštević koristi za svoj rad, očuvanje imena i običaja ovog ravnokotarskog sela sa 468 stanovnika koje se do 1910. godine zvalo Rastović, odnosno Hraštević po hrastovima.
– Cilj ovih radionica je suradnja udruga, druženje, motivacija mladih za očuvanje tradicijskih vrijednosti. Radi se i o preventivnoj aktivnosti čiji je cilj kod djece i mladih razvijati negativan stav prema sredstvima ovisnosti; stavljanju naglaska na važnosti obitelji u razvijanju zdravih stilova života kod mladih, posebice važnosti kvalitetnog provođenja slobodnog vremena, navodi Judita Vrbanić, predsjednica Zavičajne udruge Hraštević.
Iako u Hrvatskoj filcanje nije izrazita tradicija već postupak u dodatku pletenja, tehnika je danas poznata svuda u svijetu gdje se uzgajaju ovce jer na jednostavan način, izvediv i u kući, omogućava iskorištavanje vune.
– Sve sto je potrebno za rad, to je voda, sapun i ruke majstora. Za filcanje, osim poznavanja tehnike potrebno je puno strpljenja, truda i ljubavi prema onome što radiš, govore voditeljice radionice Marija Vrsaljko, Mica Mršić i Ksenija Čirjak ističući pritom kako je za izradu jedne torbe potrebno i do 10 sati fizičkog rada, pa i više.
Kvaliteta sirovine mora biti visoka. Gruba vuna se ne spaja dobro, objašnjavaju, te nije ugodna na dodir. Najbolja je tanka, dugodlaka, fino počešljana vuna.
Ovčja vuna ekološki najprihvatljivija
– Vuna se nakon češljanja ne prede u nit, već se moči vodom i sapunom, a zatim gnječi i valja. Zahvaljujući građi vunene niti, koja je prekrivena krljuštima sličnoj ribljoj, vlakna se u postupku sve čvršće međusobno isprepliću, zapinju i upliću. Na kraju dobivamo gust i neraskidiv materijal, filc, objašnjava Marija.
Niti jedan znanstvenik ne može izumiti ništa osebujnije i ekološki prihvatljivije od ovčje vune. Postupak izrade ukrasnih i uporabnih proizvoda izvodi se isključivo ručno, postupkom filcanja.
– Slojevima vune postavljene križno prateći nit vune, omatamo izabrani kalup. Pomoću mrežaste tkanine, sapuna i vruće vode, pritiskanjem i kružnim pokretima dlanova, učvršćujemo slojeve vune, pojašnjava Mica.
Tada dolazi do kemijske reakcije između lanolina iz sapuna, te voska i masnoće iz vune.
– Takav postupak ručnog filcanja traje oko tri sata da bi se dobila željena čvrstoća i oblik predmeta. Nakon ispiranja i sušenja, predmet se ukrašava vezom ili maštovitim aplikacijama, pričaju benkovačke i raštevićke čuvarice kulturne baštine i narodnih običaja.
Ovisno o svojim interesima i predznanjima nakon radionica o filcanju vune bit će održana radionice tradicionalnih vještina vezenja, pletenja i kukičanja te izrade božićnih ukrasa.

Zašto se baca ovčja vuna?

Odbačena ovčja vuna velik je ekološki i krajobrazni problem u Ravnim kotarima i Bukovici, ali i cijeloj Hrvatskoj. Problem organiziranog otkupa vune višegodišnji je problem. Vuna koja se svakog ljeta striže s ovaca nerijetko je zakopana u zemlju, a najčešće tek “zaboravljena” u prirodi, šumi ili na pašnjaku. Odbačena ovčja vuna, negdje vrijedna sirovina, a u nas tek smeće, stvara ružnu sliku u okolišu, a mogući je izvor zaraze. Kako u Hrvatskoj ima oko 600.000 ovaca godišnje bi se moglo prikupiti više od tisuću tona ovčjeg runa.
– Jedan od primjera svrsishodnog korištenja dijela ovčje vune je svako filcanje vune za izrađivanje kapa i torbi, ali i za malo složenije predmete poput čarapa, papuča i marama koji zahtijevaju nešto više vještine.
– Naše dosadašnje iskustvo pokazuje da kuglicu, cvijet i sliku bez poteškoća izrade i djeca, a stariji i vještiji upuštaju se u zahtjevnije pothvate, zaključila je Ksenija Čirjak.